“Glas se veselja čuje u zemlji našoj, glas klicanja i spasenja u šatorima grešnika. Čula se dobra riječ, riječ utjehe, govor preugodan, dostojan svakog priznanja. Pjevajte brda hvalu i sve šumsko drveće plješćite rukama pred licem Gospodnjim, jer dolazi. Čujte nebesa i poslušaj zemljo! Čudi se i pjevaj hvalu, svekoliko stvorenje, a više od svih, ti čovječe: “Isus Krist, Sin Božji rodi se u Betlehemu Judinu”.

Tim zanosnim riječima započinje svoj Govor na Badnji dan veliki crkveni učitelj Bernard. Te riječi izražavaju i naše osjećaje za Blagdan Božića. Te riječi kratko sažimlju sadržaj Božićnog otajstva. Blagdan Božića podsjeća nas da je smisao našeg kršćanskog života Isus Krist, Bog koji je postao čovjekom.

Već jedanaesti puta predvodim ovo misno Božićno slavlje u našoj katedrali. Moram Vam priznati da je propovijedati na Božić, u Badnjoj noći, nešto najlakše, ali u isto vrijeme i najteže. Razlozi su očiti. Nema dana kad je čovjek raspoloženiji nego na Božić, na Badnju noć. Imamo osjećaj kao da veliki val zapljusne i zadnjega čovjeka. No upravo je tu i sva težina. Ako dobro ne odmjerimo riječi, može se dogoditi, umjesto da približimo otajstvo što ga slavimo da ga udaljimo. Ako ostanemo na razini osjećaja, mnogi neće ići dalje od kakvog sna, povezanog s blagoslovljenim običajem koji je previše površan da bi se mogao usaditi u život.

A ipak treba govoriti. U nekim krajevima postojalo je uvjerenje a i običaj da se na blagdane ne propovijeda, jer kažu sam Krist tada govori sa svojim otajstvom. Da, Krist govori i to o sebi.

1. Krist – veliki “Odsutnik”

U svakom slučaju, ne smijemo upasti u napast pa držati učene rasprave, pišemo i razmatramo o kršćanskom moralu, o kršćanskoj sociologiji, filozofiji, umjetnosti, askezi i civilizaciji. Sve je to hvale vrijedno uz uvjet da bude povezano s Kristom. Bez povezanosti s Kristom, sve bi to bilo uzalud. Ako ne pretpostavimo da je on ne samo čovjek nego i Bog, pravi Božji Sin, sve bi se te lijepe stvari teško mogle održati na životu i nikako se ne bi mogle zvati kršćanskim. Kršćanstvo je u svojoj biti Isus Krist. Kršćanstvo znači vjerovati da je Isus pravi Bog i pravi čovjek i da je on jedini Spasitelj čovječanstva. Biti kršćanin ne znači samo diviti se Kristovoj nauci i provoditi je u djelo, nego i vjerovati da je Krist utjelovljena Istina. Biti kršćanin znači prihvatiti da polazna točka nije ni Kant ni Hegel, ni Newton ni Einstein, ni Marx ni Gandhi, nego utjelovljenje Sina Božjega. Toga dana je sinulo Sunce nove ere povijesti, bez koje bi sama povijest svijeta bila, po Shakespearovim riječima “bajka ispričana od luđaka”.

Može se i uz najbolju volju dogoditi da se u prikazivanju kršćanstva previše zaustavimo na različitim vidovima njegove nauke, prakse, bogoštovlja, izražaja, itd., a da pritom zaboravimo na samu Kristovu osobu. Posljedica toga bit će da će vjera u samoga Krista biti sve slabija i bljeđa, a može se dogoditi, da njegov lik sasvim iščezne iz savjesti vjernika, i sama njegova nauka postane nerazumljivom i ne podnošljivom. Jer što je kršćanstvo bez Krista? To bi bilo očekivanje bez dolaska, krepost bez razloga, energije uzalud utrošene, svečani, veličanstveni svadbeni obred, na kojem je sve do sitnica izvedeno, ali bez sudjelovanja zaručnika.

No, mi smo danas došli ispovjediti svoju vjeru u Krista Gospodina koji je za nas pravi Bog i pravi čovjek, kao što pjevamo u božićnoj pjesmi: “rodio se Bog i čovjek usred stajice”. Ili kao svoju vjeru što ispovijedamo u onoj pjesmi: “Sin Boga Oca i Bog sam, s neba na zemlju siđe k nam”.

2. Bog se daje u Kristu

Zato se mi osjećamo kao oni narodi o kojima piše Izaija: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku”. To je svjetlost velikoga dara: Bog se rađa na zemlji da se čovjek rodi na nebu”. On se oblači u naše smrtno tijelo, a ono se oblači božanskom slavom za koju je određeno.

Car August proglašava popis svega svijeta udovoljavajući svom oholom snu o moći. Bog odgovara ponizno darujući sama sebe, predajući se u krajnjoj bijedi. Dok čovjek pouzdajući se u ono što ima vjeruje da se uzdigao do Boga a gubi sebe nepovratno, Bog završava svoj hod traženja čovjeka i nalazi ga položenoga u štali. Čovjek je htio stati ispred Boga, ali je otkrio da je “gol”. Tada je Bog postao čovjekom da ga zaodjene svojom dragovoljnom ljubavlju.

To je Božje djelo! Da ponizi ohole, a ne preplaši strašljive, da omekša tvrda srca i da privuče krotke, Bog se predaje u blagosti i siromaštvu jednog djeteta. Zato je ova noć za nas noć velike radosti i velike ljubavi.

3. Noć radosti

I mi se osjećamo kao pastiri kojima je anđeo uputio poruku: “Ne bojte se. Javljam vam veliku radost…”. To je za nas radost jer je Isus dijete obećanja: “Dijete nam je rođeno, sin nam je darovan…”.

To je noć radosti, jer je Isus dijete spasenja, kao što je anđeo javio pastirima: “Javljam vam Blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin”; a potvrdio sv. Pavao: “Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi…; i “jer se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja naše, Boga, on nas spasi po svom milosrđu”, da “budemo po nadi, baštinici života vječnoga”. To je velika radost ne samo za pastire nego za sve ljude, zato Psalmist poziva: “Gospodin kraljuje, neka klikće zemlja nek` se vesele otoci mnogi”. Tu radost izražavamo i u našoj božićnoj pjesmi: “Radujte se narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas”, ili u onoj drugoj: “Svim na zemlji mir veselje”, koju tako rado pjevamo i izvan božićnog vremena.

To je noć radosti jer je Isus dijete nade u budućnost. Djeca su dolazeća generacija – kao karike u tisućgodišnjem lancu. Mnogi se roditelji nadaju da će djeca dalje voditi njihov posao, da će dalje stanovati u njihovoj kući, da će ostvariti njihove neispunjene planove. I Crkva računa sa slijedom generacija “da bi dala trajnost Božjemu narodu u protjecanju vremena”. Tako je dijete nada u budućnost.

A o Božiću slavimo Dijete koje je osiguralo budućnost svih generacija ove zemlje. Njegovo rođenje je jamstvo da naš hod prema budućnosti ide prema sigurnom i radosnom svršetku. “On sebe dade za nas da nas otkupi od svakog bezakonja…”.

4. Noć ljubavi

Ova Božićna noć je ujedno i noć Ljubavi. U njoj se obistinilo ono što je Isus rekao Nikodemu: “Bog je tako ljubio svijet, te je dao svoga Sina, Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni”. A Ivan evanđelista u svojoj poslanici piše: “U ovom se očitovala ljubav Božja u nama: Bog sina svoga jedinorođenoga posla na svijet da živimo po njemu”. I to nije ga poslao na svijet zato što smo mi bili dobri. Krist nije umro za nas jer smo mi već prije pokazali ljubav prema Bogu. Naprotiv, uzljubio nas je prvi i to dok smo još bili grešnici; kao što kaže sv. Pavao: “A Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas” ili: “Nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa oživi zajedno s Kristom”. – A naša božićna pjesma to jednostavno kaže: “Ljubav Božja prevelika, primi pravu put čovjeka: S neba siđe dolje radi grešnika, rodi se u štali radi čovjeka!.

Darovi što ih uzajamno dijelimo, naročito djeci, znak su te ljubavi što smo ih mi, posebno stariji, primili od Boga. Dok su za neke ti darovi znak obilja, nekada i obijesti, nekima su izraz potpunog predanja.

U ovoj Godini obitelji u našoj Nadbiskupiji Bog nam o Božiću u središtu naše pozornosti jest znak što nam ga je dao Bog, to jest “dijete položeno u jasle”, ali i svako dijete. Promatrajući taj znak, nameću nam se pitanja: Kakvi su naši stavovi i kako se odnosimo prema životu i djetetu? Jesu li začeće novoga života i dijete prije svega dar i blagoslov, kruna bračne ljubavi, ili možda opasnost i prokletstvo? Bez sumnje, život je za nas kršćane jedno od najviših dobara, pretpostavka i temelj svih drugih vrednota. Ali, nije li stav prema životu u našem društvu istodobno i mnogostruko bolestan? Svakodnevno slušamo izvještaje kako je život ugrožen u cestovnom prometu, kako je u opasnosti od zagađivanja okoline, kako se olako diže ruka na život vlastiti i tuđi, slušamo o terorističkim činima, o nasilju nad djecom i pobačajima.

A svi govori o ljudskom dostojanstvu i ljudskim pravima zvuče neuvjerljivo, ako se život ne prihvaća sa strahopoštovanjem i ako se odgovorno ne promiče te ne štiti kao temelj i jamstvo budućnosti. Velika žena našeg vremena, Majka Terezija, prigodom svog nastupa u dvorani Ujedinjenih naroda u New Yorku rekla je: Ako zaista hoćemo mir, moramo donijeti odrješitu odluku: ne dopustiti nikad da ijedno dijete živi bez ljubavi. Doista, s djetetom i naš narod i naša Crkva ostaju ili padaju.

Sa željom da svatko od vas, u službi i na mjestu što vam ih je podarila Božanska Providnost, budete graditelji društva koje prihvaća Božji dar u znaku Djeteta i raduje se djetetu te promiče život, svima Vama, draga braćo i sestre, prisutnima ovdje u katedrali i u svim crkvama i domovima: svećenicima i klericima, redovnicima i redovnicama, vjeroučiteljima i župnim suradnicima, djeci i mladima, roditeljima i starima, zdravima i bolesnima, radnicima svih zanimanja, hrvatskoj vojsci i policiji, svima koji vode skrb o našem gospodarstvenom, prosvjetnom i političkom životu, stanovnicima Đakova i vjernicima cijele Đakovačkoosječke nadbiskupije, svima koji prate ovu ponoćku preko Radio Đakova te svim ljudima dobre volje, želim sretan i blagoslovljen Božić.