Liturgijska čitanja: 1Kor 12,31-13,13; Lk 7,31-35

Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice Zagrebačke nadbiskupije!
Braćo i sestre!

1. Radujem se što smo se večeras okupili u našoj prvostolnici u Tjednu blaženoga Alojzija Stepinca, tjednu proslave desete obljetnice njegove beatifikacije. Došli ste u ovu euharistijsku dvoranu koja je ne samo majka-crkva svih naših crkava u Nadbiskupiji, nego je i velika vjeronaučna dvorana hrvatskih vjernika u kojoj svaki čovjek može naučiti temelje kršćanske ljubavi i u njoj osjetiti snagu Istine tijekom stoljeća.
Kardinal Alojzije Stepinac je za oltarom i pred svetohraništem dopustio Bogu da on, u Kristu, oblikuje njegovo vjerničko i pastirsko služenje do žrtve i prinosa života za bližnjega i da ga prožme Božjim Duhom do mjere blaženstava. Ovdje se nalazi propovjedaonica s koje je izlagao Radosnu vijest takvom snagom i jasnoćom da ju nitko nije mogao prečuti i previdjeti, bez obzira koliko su mnogi htjeli ugušiti glas savjesti u sebi.
Ovdje su, po njemu, odjekivale riječi Boga Stvoritelja i Otkupitelja u mračno doba ideoloških sukoba do razmjera zatiranja rasa, gušenja prava naroda i čovjeka, svakovrsnih ponižavanja ljudi i pokušaja da se izbriše utisnuta slika Božja u njegova stvorenja. Nije se dao upregnuti u nikakva politička kola, nego je vjernicima bistrio pogled, um i srce, kako bi prepoznavali pogubnosti fašizma, komunizma i nacizma. Baš zato što je istinski volio svoj hrvatski narod, odbacivao je svaki pokušaj da se u dušu našega naroda unese tama zabluda i da ga se usmjeri putem koji za njega znači nesreću i bol. Ovdje je blaženi Alojzije, braćo i sestre, bio uporište istine, jer je živio Božju istinu i svim ju žarom naviještao.

2. I onda kada su ga nositelji komunističkoga režima sramotno uhitili, optužili, osudili i utamničili, udaljivši ga iz ovih njemu tako dragih prostora prvostolnice, jer su željeli udaljiti istinu, življenu u kršćanskoj ljubavi, nisu ga uspjeli udaljiti od vjerničkoga naroda i izbrisati njegovu prisutnost. I mrtav im je smetao.
On je desetljećima, u blizini oltara, na kojemu je zemaljski živ prinosio žrtvu hvale, nebeski živ i dalje privlačio i privlači nebrojeno mnoštvo i poučava nas o kršćanskomu nasljedovanju Krista, o življenju našega poslanja i darivanju bližnjima. Ovdje su i vjeroučitelji dobivali poticaje i snagu za vršenje svoje odgovorne službe obrazovanja i odgoja djece.
Znao je blaženi Alojzije kolika je vrijednost poučavanja u vjeri; znao je kolika je vrijednost istinskih vjeroučitelja i nastojanja da škola sve više postaje rasadištem znanja i ljudske formacije u istini. Neumorno je promicao brigu za školstvo, za profesore, nastavnike, sveučilištarce i đake. Razumljivo je stoga koliku je bol proživljavao kada je morao gledati ne samo zabrane vjerskoga svjetonazora u odgoju i obrazovanju, nasrtaje materijalističke ideologije u školstvo, nego i ukidanje katoličkih škola, oduzimanje crkvene imovine, kojom je Crkva istinski pomagala hrvatskomu čovjeku. Koliku je bol morao proživljavati on koji je tako vjerno živio Hvalospjev ljubavi kada se susreo s okrutnošću razularene mržnje prema svemu što je katoličko i hrvatsko.

3. U ovome smo našem susretu slušali navještaj Božje Riječi s jedne od najljepših stranica Biblije. Ako ljubim tim darom milosti koji mi dolazi od Duha Svetoga, izabirem uistinu zadivljujuću snagu života. Tako moja osobnost sve više sazrijeva u strpljivosti, dobrostivosti, u poštovanju drugoga, u poniznosti srca, u sposobnosti opraštanja, radujući se istini. Lako je zaključiti koliko se mijenjaju odnosi u obitelji, u školi, u župi, u cjelokupnome društvu, ako se živi ljubav na takav način.
Sve započinje iz dubokoga prihvaćanja Riječi. Ako ljubim jesam, zbiljski živim; ako ne ljubim – ništa sam. Ne dakle, da ništa nemam, nego jednostavno – nisam, ne živim.
Blaženi je Alojzije razmatrao i otkrivao otajstvo ljubavi. Znao je dobro da čovjeka ne ostvaruje njegov napor, nego Božja ljubav. Sv. Pavao se služi predivnim rečenicama koje upućuju na najvišu mogućnost ostvarivanja čovjeka: poznavanje svih otajstava života i povijesti; poznavanje svega znanja koje je dohvatljivo ljudskom istraživanju; posjedovanje vjere koja čini nemoguće. Što se još može tražiti od života? No, Apostol govori da, ako u svemu ne postoji ljubav, čovjek nije ništa. U igri je glagol biti. Sveti Pavao ne nudi nešto na razini danas prevladavajućega glagola imati. On izriče egzistencijalnu istinu: Ljubiti znači postojati, biti.

4. Ljubiti kršćanski za sobom povlači ponajprije kršćansko djelovanje. Kao pozoran promatrač zbilje Isus svojim riječima uvijek ocrtava aktualnost življenja. Tako ga danas susrećemo na nekome trgu, zagledana u skupinu djece koja u dosadi i nezadovoljstvu šire svoje neraspoloženje. Isus to djetinje i djetinjasto nezadovoljstvo koristi da bi opisao stav ljudi tadašnjega naraštaja koji su spremni na druge ‘lijepiti razne etikete’, ali sami nisu voljni učiniti ništa. Zar se to ne tiče i našega naraštaja? Nezadovoljstvo i olako izrečena kritika plod su ljudske i duhovne nezrelosti – i u bilo kojemu vremenu. Često se okrivljuju djeca da se ne žele uključiti, da ne prihvaćaju inicijative, ali pitanje je najprije usmjereno prema nama odraslima, prema obiteljima, prema društvu.
Drago mi je što se vi, vjeroučitelji i vjeroučiteljice, trudite oko toga da djeca ne budu poput ove iz evanđelja – besposlena, bezvoljna, prepuštena ulici i razarajućem stavu ne-odgoja koji ih izlaže pasivnosti. Djeca, kaže evanđelje, na trgu sjede. Slika je to nepokretnosti i nepokrenutosti. Ljubav pak nikad ne miruje! To usađujte, poštovane vjeroučiteljice i vjeroučitelji, u đake koji su povjereni vašoj ljubavi! U vašoj predanosti pozivu, u vašoj čvrstoći stavova i vjernosti Bogu trebaju vidjeti oduševljenje koje nikakve izvanjske okolnosti ne mogu poljuljati.
U jeku Drugoga svjetskog rata, u nagovoru zagrebačkim katehetama prigodom početka školske godine, 26. rujna 1943., blaženi je Alojzije rekao: “Nastojte tu izabranu mladež privući u bilo koje vjersko društvo, da se onaj sveti plamen, koji je Krist donio na svijet, raspali u njima, pa da onda zapale njime i svoju okolinu, drugu mladež, koja je mlaka, nemarna i neupućena. Jer, moglo bi doći vrijeme, a možda čak nije ni daleko, kad će se od svih nas tražiti možda i krvava žrtva za priznanje naše vjere. Za taj slučaj valja biti spreman. Jer tu se onda radi o biti ili ne biti, ne našega tijela, nego naše duše, prema riječima Krista Gospodina: ‘Tko se posrami mene pred ljudima, toga ću se i ja posramiti pred Ocem svojim nebeskim.’
Nova školska godina znači dakle za vas, gospodo i braćo katehete, nove muke i nove brige. Ali ona će, ako se snosi u duhu Kristova svećenika, značiti jedan novi dragulj u kruni vječnoga života, koju vam pripravlja onaj kome služite, Bog!” (J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 175).

5. Braćo i sestre! Radostan sam što vas mogu poslati u škole u duhu Hvalospjeva ljubavi! Kršćanska je ljubav uvijek veća od naših ljudskih očekivanja, navika i hirom isticanih vrijednosti. Bez ljubavi, sve što imamo i što jesmo ili činimo, i u vjerskome životu: prorokovanja, jezici, mučeništvo… ne vrijede ništa. Samo zveket i jeka… Nedovoljno da bismo nekoga uvjerili da se treba radovati, da treba zaplesati u radosti evanđelja, da treba zapjevati ili zaplakati u sućuti s bližnjima. Ljubav je ono što ostaje i onda kada sve drugo nestaje i kada se gubi.

Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice, stavljajući vas pod nebesku zaštitu Presvete Bogorodice Marije, pozivam vas da snagom ljubavi naviještajte istinu evanđelja, ohrabreni uzorom i ojačani zagovorom blaženoga Alojzije, kojemu često upućujte svoje molitve, u zahvaljivanju i radosti, ali i u teškoćama svoga odgovornoga posla, uvijek vjerni Crkvi u kojoj ste rođeni na novi život i koja se raduje vašemu vjeroučiteljskom pozivu.
Amen.