Liturgijska čitanja: Br 21,4b-9; Fil 2, 6-11; Iv 3, 13-17

Predraga braćo i sestre, vjernici grada Zagreba!
Dragi mladi! Dragi hodočasnici Majci Božjoj Bistričkoj!

1. Ovim hodočašćem vjernika grada Zagreba i mladih naše Nadbiskupije započinjemo duhovni hod pripreme za središnju proslavu desete obljetnice beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca iduće nedjelje, 21. rujna u Zagrebu. Spajajući današnju nedjelju i slijedeću nedjelju, spajamo današnji blagdan uzvišenja, to jest proslave Križa i riječi svetoga Pavla: “Meni je živjeti Krist” iz Apostolove poslanice Filipljanima, što ih Crkva naviješta slijedeće nedjelje. Stoga je geslo proslave desete obljetnice beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca: Meni je živjeti Krist.
Blaženi Alojzije je za zagrebačko hodočašće 1938. prije sedamdeset godina u ovome svetištu napomenuo da će tu tradiciju “čuvati hrvatski narod dok bude daha u njemu”, dodavši: “Treba da sačuvamo sveti karakter tog prošteništa u kojem stanuje Djevica Marija, utočište grešnicima, obrana grada Zagreba, koji je od malenoga Griča postao golem moderan grad, glava i srce hrvatskoga naroda, utočište i bedem čitavog hrvatstva.”
Moleći za potrebe vjernika i svih građana grada Zagreba, molimo za cijelu našu Nadbiskupiju, osobito za naše mlade koji danas hodočaste Majci Božjoj Bistričkoj iz svih dijelova Nadbiskupije, da se tijekom ovoga tjedna u svojim župama i zajednicama, svi uključimo u raznoliku duhovnu pripremu, usmjerenu prema središnjoj euharistiji iduće nedjelje pred našom katedralom, sa željom da se tamo okupimo iz cijele Nadbiskupije u što većem broju i posvjedočimo zahvalnost i vjernost Bogu, časteći blaženoga Alojzija.
Prije deset godina, 3. listopada, stajali smo na ovome istom mjestu i slušali, poput najljepše melodije neba, riječi sluge Božjega pape Ivana Pavla II. koji je svečanim glasom rekao: “Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Alojzije Stepinac odsada naziva blaženim”. U homiliji je naglasio i to da on “svojim ljudskim i duhovnim životnim putem svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati”. A sigurna igla na tomu kompasu bio je, braćo i sestre, Kristov križ.
2. Zagledani smo u križ Gospodinov. Razmatrajući ga, gledamo ljubav koju nam je samo Bog mogao objaviti. Blagdan Uzvišenja svetoga Križa je obnovljen odjek Vazmenoga trodnevlja, velikoga petka i uskrsnuća Kristova. Ostajemo zadivljeni Božjom dobrotom koja od rane grijeha i od nezahvalnosti čovjeka stvara vrelo novoga stvaranja.
Pred nama je ona mudrost koja je rođena iz sablazni trpljenja. Smrt, bolesti, bezbrojne rane koje čovjek prima u svome tijelu i u svome srcu, postaju novim očitovanjem blizine Božje ljubavi. Kao Crkva pozvani smo ovim slavljem prihvatiti onu božansku mudrost koju je Marija podno križa živjela u punini. Patnja svijeta, ludost i sablazan Kristova križa postaju vapaj ljubavi i sjeme proslave za svakoga od nas.
Tijekom svoga hoda kroz pustinju izabrani je narod teško podnosio napor koji je bilo potrebno uložiti. Izmoren glađu, ne prepoznavajući cilj, narod je počeo sumnjati u Božje obećanje slobode do te mjere da je ponovno priželjkivao ropstvo. U kušnji umora izgledalo mu je kao da ga Bog želi izbrisati s lica zemlje, a ne osloboditi. Ta sumnja i čežnja za ropstvom tražila je priznanje vlastitoga grijeha i samo je zagledanost u zmiju, znak grijeha, mogla sačuvati život narodu. Narod je upoznao osjećaj napuštenosti, ali kada je doživio tjeskobu smrti, vratio se Bogu i Bog mu je izašao ususret.
Kao što je Isus Nikodemu govorio o tome događaju, danas ovdje govori i nama. Da bi se razumjela Kristova smrt na križu, valja se sjetiti lutanja pustinjom i gubitka pouzdanja u Boga. I mi u svome životu, braćo i sestre, poznajemo pustinju i odbacivanje Boga u grijehu, ali Bog nas nije napustio, nego nam je dao svoga Sina, njegovu ljubav u koju možemo trajno biti zagledani. Tek kada dublje razmotrimo istinu da se Bog posvema daruje čovjeku, uspijevamo nadvladati sumnju da je Bog protiv našega dobra i sreće.

3. Predragi vjernici, opet smo ovdje okupljeni u velikome broju. U duhovnom smo zajedništvu sa Svetim Ocem koji hodočasti Majci Božjoj u Lurdu. Iz godine u godinu primjećujem da u naša marijanska svetišta dolazi sve veći broj hodočasnika. Mladi, izazvani raznim poticajima rado polaze na put, pokreću inicijative i crkvena druženja, dijele zajedništvo i ljepotu molitve, traže snagu za životni hod. Dragi mladi, pozivam vas da svima oko sebe, na mjestima studija, rada i odmora, svjedočite Krista. Mnogi nosite križ oko vrata. Neka to ne bude samo puki ukras, nego simbol vjere i spasenja koji vas podsjeća da vaš pogled treba počivati na Kristovu križu.
Lijepo je vidjeti obitelji koje u našim svetištima, uz redovitost prisutnosti u župama, pronalaze prostora za življenje svetkovina i blagdana. I mnogi se pitaju: što je razlog toj pojavi? Odgovor je moguće tražiti u društvenim i kulturološkim tumačenjima, ali on se istinski može naći samo u privlačnosti križa, u privlačnosti pogleda ljubavi koji dolazi s neba na zemlju.
Isus objašnjava Nikodemu da je Njegova smrt na križu potpuno predanje Bogu, kako bi ga svi mogli vidjeti i gledajući ga vjerovati da je Bog na njihovoj strani. To vjerovati znači imati život vječni. Kada to pouzdanje dodirne dno srca, ništa ne može ugroziti život, čak ni smrt. Bog želi život svakoga čovjeka. Ne želi optuživati ni osuđivati, nego dovršiti svoje stvaranje. To mi vjernici vidimo u uzvišenju križa, u znamenu koji objavljuje Božju ljubav koja nam je darovana.
Nikodem se, nakon razgovora s Isusom o kojem govori današnje evanđelje, ponovno pojavljuje na kraju Isusova zemaljskog života. Najprije ga brani, a zatim daje ukop njegovu tijelu u novome grobu u kojemu će smrt biti pobijeđena. Na kraju je i sam Nikodem preporođen. U odlučujućim trenutcima muke on je bio tamo, pokraj križa, gdje je uspio pročitati i u srcu protumačiti znakove na nov način, ne više ljudskom mudrošću, nego mudrošću odozgor.

4. Blaženi Alojzije Stepinac živio je takvo pouzdanje. Do kraja svoga života bio je zagledan u privlačnost križa s kojom je stopio svoje poslanje. Ta ga je privlačnost pratila cijeloga života, da bi i sâm mogao dati cijeli život te još snažnije privlačiti nas, koji danas zagledani u križ Kristov prepoznajemo dar beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca.
Gledajući križ ponovno možemo vidjeti Boga. To je kršćanska radosna vijest koja izaziva proturječje u trenutcima kušnje, u životima koji nisu prihvatili životnu predanost za bližnjega. Po križu nam Bog govori da je prisutan u našemu životu, kako nam je to pokazao Isus; poziva nas da prepoznajemo njegovu ljubav u najvećim tragedijama svoga življenja. Vjera prodire dublje od površine. Pogled vjere i u umirućemu čovjeku, i u mučenomu čovjeku vidi duboko slobodnu i ostvarenu osobu koja zna voljeti.
Naš Blaženik nosi naslov pastira i mučenika. Dok mi u njemu gledamo mučenoga čovjeka koji je sačuvao ljubav, molimo ovdje, u svetištu Majke Božje Bistričke, Majke sućutne i Majke uzvišene ljubavi, da nam Gospodin, po zagovoru blaženoga Alojzija, oblikuje pogled Kristovim uzdignutim križem, da uspijemo vidjeti novim pogledom ljudsku bol, našu i naših bližnjih; da uspijemo u njoj prepoznati smisao. Ono što čovjek ne može podnijeti nije toliko bol ili teškoće života, nego besmisao boli, bol iza koje pogled ne dodiruje ništa, bol iza koje zjapi praznina.
Blaženi Alojzije je iza boli uvijek vidio Krista, blagi pogled ljubavi. Nadahnjivao se na Kristovu križu koji za njega nije bio razlog prepuštanja pasivnomu trpljenju nekoga tko ne može učiniti ništa, nego je u križu vidio dar koji mu je dan da bi vjerovao da sve što se događa nije izvan Božjih ruku, te da nas još više privlači Kristu.
Oslonjen na tu istinu, proročki je 1941. upozoravao: “A ono što je vrijedilo prije dvije tisuće godina vrijedi i danas, vrijedit će i sutra, vrijedit će i do konca svijeta. I slijepac je mogao u ovih zadnjih dvadeset godina pratiti i sa sigurnošću ustvrditi, da u onoj istoj mjeri, u kojoj je Krist, ugaoni kamen čovječanstva, podrivavan iz zgrade ljudskog društva, da je u onoj istoj mjeri opadao i javni moral i poštenje. Bračnu vjernost zamijenila je bračna nevjera. Čvrstoću obiteljske zajednice rastavne parnice. Čistoću mladeži, tako uzvišenu i lijepu, valjanje u blatu strasti. Vjernost zadanoj riječi prevare na svakom koraku. Poštivanje tuđe muke i imovine nasilje i krađe. Istinu laž i podvale. I tako redom. Tako je moralo doći! Jer Krist jest i ostaje ugaoni kamen svijeta i zalog njegove sreće. On je u punom značenju riječi jedini osloboditelj čovjeka i njegov Otkupitelj iz najtežega ropstva, ropstva grijeha i strasti.” (J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996.; Propovijed na blagdan Presvete Krvi Kristove, 3. srpnja 1941. str. 33.).

5. Dragi vjernici, križ naš svagdanji, bez obzira kakvim ga imenom zvali: poteškoća, muka, nemir, borba…, po Kristu je postao svagdanji pogled ljubavi, naš pogled nade i mira. Blaženi Alojzije prošao je putem od poniženja i obespravljenosti do uzvišenja koje je navijestio sveti Pavao.
Privučen Kristovim križem, živio je Krista. Živeći Krista vidio je bližnje. Pronašavši bližnje, susretao je bol. Trpeći bol pročistio je srce. Čiste je savjesti nosio svoj križ. Prihvaćenim križem gledao je u Krista na križu. U Kristovu pogledu pronašao je Majku. Ta Majka, Presveta Bogorodica Marija, je radost života s Kristom.
Draga braćo i sestre, dragi mladi, prihvatimo Božji pogled i težinu njegova izazova, težinu njegova križa. Usudimo se susresti svoj pogled s Božjim. Nemojmo previdjeti da je na rukama Bistričke Majke Isus, Onaj koji iz njena naručja želi radosno sići k nama, koji želi dijeliti svaki naš životni trenutak.
S tim raspoloženjem pođimo svi: i djeca i mladi, i roditelji, očevi i majke, bake i djedovi, svi Kristovi vjernici i vjernice, ususret slavlju u Zagrebu i ponovno se nađimo okupljeni, pogleda uprta u Mariju i blaženoga Alojzija, da bismo u sadašnjem vremenu jačali “životnu nadu” (usp. 1 Pt 1,3), onu nadu o kojoj pjeva psalam:
“Naša se duša Gospodinu nada,
On je pomoć i zaštita naša.
Srce nam se u njemu raduje,
u njegovo sveto ime mi se uzdamo” (Ps 33,20-21).
Amen.