“Braćo! Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon” (Rim 13,8). Ova riječ sv. Pavla, koju smo čuli u drugom čitanju današnje nedjelje, u sebi objedinjuje i cjelokupno Isusovo propovijedanje, smisao njegova utjelovljenja i života – sve do smrti na križu, te njegovu trajnu prisutnost i darivanje nama vjernicima u otajstvu euharistije. Nije li on ustvrdio da su u dvostrukoj zapovijedi ljubavi (prema Bogu i prema bližnjemu) sadržani i da o njima ovise sav Zakon i Proroci (usp. Mt 22,34-40).

“Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite” (Rim 13,8). Prorok Ezekiel u današnjem prvom čitanju te Isus u odlomku Matejeva Evanđelja tumače nam danas ovdje u Ludbregu, u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove, na Dan zaštitnika ove Varaždinske biskupije sv. Marka Križevčanina, što znači strpljivo ljubiti i ne dugovati ništa niti Bogu niti bližnjemu u situaciji kad drugi, brat pored mene, griješi. Kako pomoći bratu da iziđe iz svoga grijeha, ne doći s njim u sukob, ne difamirati ga, nego čuvati njegov dobar glas, te istodobno ostati vjeran zapovijedi ljubavi prema Bogu i njegovoj pravednosti i istini?! Isus kaže: “Pogriješi li brat tvoj, idi i pokaraj ga nasamo.” Ne kaže: “Uvrijedi li te brat tvoj”, jer uvrede smo ionako dužni oprostiti, nego kaže: “Pogriješi li brat tvoj”. I ne kaže iznesi odmah njegov grijeh u javnost. Nego kaže, idi i pokaraj ga nasamo. Tek ukoliko te ne posluša, uzmi sa sobom jednog ili dvojicu svjedoka. Ako ni njih ne posluša, onda reci Crkvi, odnosno angažiraj zajednicu kao svjedoka da ona prekršitelja suoči s njegovom odgovornošću. I tek ako i to ostane bezuspješno, ako se ogluši i na glas Crkve, onda neka ti bude kao poganin ili carinik. No, ni to još uvijek nije vrijednosni sud, niti znači odbacivanje onoga tko se na sve oglušio, nego to znači prepustiti takvu osobu Božjem sudu; tolerirati je; ako je baš potrebno, onda je onemogućiti da i dalje čini zlo i tako unosi nered u zajednicu; te je i dalje strpljivo ljubiti prema mjeri Isusove ljubavi, koji je svoju krv na križu prolio i za one koji su ga razapinjali. To znači osuditi grijeh, ali ne odbaciti grešnika, nego mu s ljubavlju pomagati da uvidi da svojim grijehom ponajprije gazi sebe i svoje dostojanstvo.

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici iz različitih dijelova naše Domovine i izvan Domovine, poštovani predstavnici Hrvatskog sabora; državne i lokalne vlasti; kulturnog, prosvjetnog, gospodarskog, društvenog i političkog života; Hrvatske vojske i policije, braniteljskih i svih ostalih udruga; predstavnici medija i oni koji ste zahvaljujući medijima ujedinjeni s nama makar bili i nemoćni ili bolesni; draga i poštovana braćo svećenici i sestre redovnice te poštovani i dragi Oče biskupe, Sveta Nedjelja u Ludbregu i hodočašće Krvi Kristovoj dovode nas pred otajstvo Euharistije. Papa Benedikt XVI. kaže: Ono što je izvana bilo okrutno na¬silje – razapinjanje, u Isusovom je slučaju iznutra postalo čin ljubavi koja se potpuno daruje. I ta preobraz¬ba, koja se dogodila najprije u dvorani Posljednje večere te na Kalvarijskom brežuljku, određena je da potakne proces preo¬brazbe čiji je konačni cilj preobrazba (našeg hrvatskog društva, Europe i) čitavoga svijeta u prostor Božjeg Kraljevstva ljubavi, istine i mira (usp. Homilija u Kölnu, 21. kolovoza 2005.). Iz tog procesa preobrazbe, po strpljivoj ljubavi koja se daruje do kraja, izviru i ljubav prema grešniku te bratska opomena, o kojoj govore današnja biblijska čitanja, koja drugog ne difamira, niti izvrgava medijskom linču, koja ne širi nepovjerenje, neprovjerene informacije niti poluistine, koja nikoga ne ponižava, niti ga ozloglašava.

Na toj liniji preobrazbe je i ono što se dogodilo ovdje prije gotovo 600 godina, 1411. godine! Tu se u susretu s otajstvom Euharistije preobrazilo jedno svećeničko srce koje je sumnjalo da euharistijski kruh i vino postaju Kristovo Tijelo i Krv, jer je raspeti i uskrsli Isus u svojoj strpljivoj ljubavi koja ne poznaje granica dao da se za vrijeme mise koju je služio taj svećenik izvanjska i vidljiva prilika vina preobrazi u priliku krvi te da se tako taj svećenik ne svojim očima uvjeri u stvarnost i snagu euharistijske pretvorbe, nego da i on sam postane “nov stvor u Kristu” (usp. 2 Kor 5,17). Proces preobrazbe je poprimio zamah kad je taj svećenik ispovijedio svoju nevjeru i vlastitu vjerničku preobrazbu u susretu s otajstvom euharistije. Na nov je način nastavljen kad se 1739. godine toj uskrsnoj i euharistijskoj preobrazbi otvorio i Hrvatski sabor te učinio zavjet Predragocjenoj Krvi Kristovoj, kad je nakon 200 godina odlučio ostvariti svoj zavjet, i kad ga je konačno, nakon više od 250 godina, 1994. godine i ostvario. I taj se proces preobrazbe, draga braćo i sestre, nastavlja i treba se nastaviti i po nama. Bog je nastavlja po našem vjerničkom dozrijevanju i otvaranju Božjoj objavi i istini – i onda kad ona nadilazi našu ljudsku i zemaljsku logiku.

Nastavlja se i po bratskoj opomeni te po sposobnosti prihvaćanja bratske opomene. Nastavlja se onda kad ne želimo promijeniti istinu, nego je usvojiti i u nju ući, makar nas ona nadilazila te od nas zahtijevala promjenu i obraćenje.

Uzimam si slobodu u ljubavi i poniznosti upozoriti nas da se u našem hrvatskom društvu sve češće susrećemo sa shvaćanjem da su istina i moral plod usklađivanja mnogobrojnih interesa različitih društvenih, gospodarskih i političkih čimbenika, plod ljudskih pregovora i dogovora te da je istinito i moralno u stvari ono, ili da trebaju postati ono za što glasuje ili podiže ruke većina saborskih zastupnika. To bi značilo da suvremeno društvo, Europska unija, civilizacijske tekovine ili demokracija omogućuju ili od nas traže da se o istini i moralu dogovaramo ili da se o njima možemo preglasavati na nekom referendumu. Usvajajući takav pristup, u stvari se napušta kriterij objektivne i cjelovite istine, dobra i zla neovisno o bilo kome i o bilo čemu, te se usvaja kriterij da je istinito i dobro te moralno ono što u danom trenutku služi za postignuće određenih ciljeva. Prema tom kriteriju zlo prestaje biti uvijek zlo i samo zlo, prestaje biti moralna kategorija i postaje jednostavno sredstvo kojeg mogu opravdati određeni, “plemeniti”, “zajednički” ili “viši” ciljevi. Time se ruši jedan od temeljnih postulata da cilj ne opravdava sredstva, te da zato nijedan cilj, ma kako bio poželjan i privlačan, ne može opravdati zla sredstva.

Draga braćo i sestre, ludbreška pokaznica, euharistijsko otajstvo i ovo svetište Krvi Kristove svjedoče svima nama, čitavom hrvatskom društvu i javnosti, vjernicima, svećenicima, biskupima, hrvatskim građanima i saborskim zastupnicima, da istina koji puta nadilazi naša osobna i pojedinačna shvaćanja, da zahtijeva poniznost, obraćenje, odustajanje od vlastitih interesa te osobno dozrijevanje i rast u vjeri. Ludbreški nevjerni svećenik svjedoči nam da istina može biti i zadana te da ne dopušta da bude stavljena u pitanje. Jer, istina ne ovisi o našim shvaćanjima, dogovorima ili koalicijama; ne ovisi o broju glasova niti onih koji je smatraju istinom! Pa i kad je nadglasana ili ušutkana, istina ne prestaje biti istinom. Ne može biti svedena ili izjednačena s onim što u danom momentu odgovara određenim interesima i ciljevima, niti zlo može biti izjednačeno s onim što se tome protivi. Istina ne trpi poigravanja i trgovanja, prešućivanje, poluistine, doziranje niti iznošenje informacija u javnost već prema tome koliko, kada i kako nama ili nekome drugome to odgovara; ne trpi potplaćivanje, mito, korupciju, lakomost niti prljave podzemne igre; ne dopušta da bude u ičijoj službi, podvrgnuta nečijim interesima ili da linija manjeg otpora postanu kriterij morala i poštenja. Istina ne pita za cijenu, nego je toliko u sebi snažna da je u stanju sve staviti u pitanje i ako treba trpi i prihvaća i poniženje, ismijavanje, etiketiranje te herojsku žrtvu, jer zna da je to može samo pročistiti i produbiti te učiniti još snažnijom. Istina zahtijeva osobnu, stranačku i društvenu preobrazbu; odustajanje od svakog interesa i od svake uskogrudnosti te sebičnosti; svjesna je da ne može postati predmet trgovine, da ne ovisi o tržištu i da se o njoj ne može pogađati niti dogovarati, jednostavno zato jer je istina i jer je zato vječna i nepromjenjiva.

Istina zato prihvaća i ljubi različitosti, te različite poglede i interese pozdravlja, ugrađujući ih u potpunije sagledavanje stvarnosti, vodi u odustajanje od sebičnosti i egoizma, u altruizam, u veći stupanj solidarnosti i osjećaja za drugoga, te u bolje upoznavanje i razumijevanje, u plodno zajedništvo i u skladan život.

Mi smo došli pokloniti se Kristovoj Predragocjenoj Krvi i otajstvu euharistije te se njome nahraniti. Opredijelili smo se za Krista i njega smo uzljubili. Zahvaćeni smo Duhom njegove ljubavi. Krist nas je oslobodio za istinu, za ljubav, za odustajanje od egoizma i sebičnih interesa, za neprolazne i trajne vrijednosti. Ljubav je naša vrhovna vrednota i radi te vrednote, spremni smo, ako treba prolaziti Kristovim putem poniženja i razapinjanja. Jer, Bog je ljubav, izvor istine i naša najveća vrednota.

Ljudi koji se hrane euharistijom su hrabri ljudi, sposobni ljubiti Boga, ljubiti istinu u njezinoj cjelovitosti i ljubiti svakoga čovjeka. Nahranjeni euharistijskim kruhom sebedarja sposobni su ljubiti potpuno, neovisno o postupcima drugih ljudi, ne žaleći sebe i svoj trud. Sposobni su parcijalne (odnosno osobne) interese podrediti zajedničkima te snagom vjere nastaviti Kristovu uskrsnu preobrazbu svakog oblika sebičnosti, egoizma i nasilja u darivanje i ljubav, promicati solidarnost i zajedništvo te u susretu s takvim osobama, njihovim postupcima i ljestvicom vrednota postaje prepoznatljiv Isus, kojega blaguju.

Nismo li draga braćo i sestre, u toj želji i u toj molitvi danas ovdje?!

“Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite” (Rim 13,8). Amen!