Budući da se slučaj o. fra Tomislava Vlašića, ofm, spominje “u kontekstu međugorskog fenomena”, željeli bismo obavijestiti svećenike, redovnike i vjernike Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije o upletenosti vlč. Vlašića u međugorski slučaj, imajući u vidu i ono što je prikazano u knjizi “Ogledalo Pravde” (1).

Tomislav Vlašić rođen je u Sovićima, župa Gorica, 16. siječnja 1942. Kao član Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je za svećenika 26. srpnja 1969. Prije dolaska u Međugorje, fra Tomislav je bio kapelan u Čapljini. Već tada bio je poznat kao “karizmatik” koji je okupljao svećenike, časne sestre i laike na sumnjive karizmatične duhovne obnove.
Svibanj 1981. U svibnju 1981. “otac Tomislav Vlašić pošao je u Rim na međunarodni kongres predstavnika Karizmatskoga pokreta. Za vrijeme Kongresa tražio je od nekih nazočnih da mole s njime za ozdravljenje Crkve u Jugoslaviji. Redovnica, s. Briege McKenna, koja se ujedinila u molitvi, imala je viđenje: vidjela je o. Vlašića kako sjedi okružen velikim mnoštvom ljudi, oko njega, na mjestu gdje je sjedio izvirale su rijeke vode. Jedan drugi redovnik, Emile Tardiff, O.P., izreče proročanstvo: ‘Ne bojte se, ja ću vam poslati svoju Majku’. Nakon nekoliko tjedana, Gospa se stala ukazivati u Međugorju” (2).
– To će reći da bi podrijetlo i izvore međugorskoga fenomena trebalo najprije potražiti u kontekstu transfera eksponenata Karizmatskoga pokreta!
Rujan 1981. Bez biskupova znanja i odobrenja otac je Vlašić prešao iz Čapljine u Međugorje već u rujnu 1981. – dva mjeseca nakon početka tzv., “ukazanja” – kako je vidljivo iz upisa krštenja koja je dijelio. A “Kroniku župe” o tzv. “ukazanjima” počeo je voditi od 11. kolovoza 1981., samo što pisanje Kronike “nije bilo prije svršetka listopada 1981.” (3) Provincijalat je preporučio o. Vlašića 19. srpnja 1982. za “duh. pomoćnika u Međugorju”. Biskup Žanić, ne poznavajući njegov moralni život, izdao je dekret, 27. srpnja iste godine o njegovu premještaju u Međugorje. Od samoga početka o. Vlašić pratio je “vidioce”. A kad se našao kao službeni kapelan u Međugorju, javio im se i kao “duhovni vođa”.
Prosinac 1983. – Prisega. Biskup je Žanić posjetio Međugorje 16. listopada 1983. i interesirao se za Dnevnik “vidjelice” Vicke Ivanković i za Kroniku župe da može donijeti sud o fenomenu. Fra Tomislav daje Kroniku, a negira postojanje Dnevnika “vidjeličina”. Kaže da se može zakleti na križ. Dolazi na Ordinarijat u Mostar, 14. prosinca 1983. i pred biskupom priseže na križ da nije imao u rukama Vickin dnevnik i da ne zna da takav dnevnik postoji. Međutim, određeni je dnevnik postojao što se dokazalo iz same fra Tomislavove Kronike župe i iz njegova pisma biskupu, od 21. prosinca 1983.
U razgovoru 1983. obavijestio je švicarskoga teologa Hansa Ursa von Balthasara: “Djeca su odlučila poći u samostan ali čekaju trenutak koji samo oni znaju.” (4) U samostan je pošao samo Ivan Dragićević, a i on, nakon nepune dvije godine sjemeništa u Visokom i u Dubrovniku, napustio.
U pismu od 13. travnja 1984. o. Vlašić predstavlja se Papi kao onaj koji “po božanskoj providnosti vodi međugorske vidioce”. Informira ga da “Gospa nastavlja pričati svoj životopis vidiocima” i obavještava Svetog Oca: “nalazim se u Rimu od 29. 04. do 10.05. radi jednoga međunarodnog sastanka. Znam da ste vrlo zauzeti, ali ako me možete primiti koju minutu, rekao bih Vam jake točke ukazanja”.
– Nije nam poznato da je primljen u Papinu audijenciju.
Drugo pismo od šest stranica, poslano Papi dva tjedna kasnije, sadrži “poruke”: “Vrijeme je blizu. Idemo k svršetku”.
Fra Vlašić piše 22. kolovoza 1984. biskupu Žaniću da je Gospin dvijetisućiti rođendan te 1984. godine bio 5. kolovoza! Nitko od ozbiljnih crkvenjaka to nije uzimao u obzir, a najmanje biskup Žanić i Sveta Stolica. Ali već te 1984. godine, 4. i 5. kolovoza, okupilo se oveće mnoštvo u Međugorje da “proslavi” Gospin “rođendan”.
– Vjerojatno je “Mladifest”, koji se održava početkom kolovoza, spomen na te međugorske izmislice oca fra Tomislava Vlašića.
Biskup je Žanić objavio svoju Poziciju 30. listopada 1984. u kojoj je iznio i neke gornje činjenice o fra Tomislavu Vlašiću, nazivajući ga “mistifikatorom i karizmatičnim magom”.
Godine 1984. fra Tomislav je morao napustiti Međugorje i određen je za kapelana u Vitinu.
Nadbiskup Frane Franić u intervjuu fra Slavku Barbariću, 18. prosinca 1984. o fra Tomislavu Vlašiću ima “dubok dojam”: “Na putu je ozbiljne svetosti koja mu obilježuje odstojanje i unutarnju snagu” (5).
Fra Tomislav Vlašić piše 5. siječnja 1985. jednomu svom “predragom bratu” koji je bio u Vatikanu (msgr. Hnilica?), moleći zaštitu s obzirom na biskupa: “Trebalo bi pokrenuti i sve druge (učenjake, teologe, biskupe, kardinale…). Već moramo priznati da sotona može djelovati i u strukturama Crkve.”
Nažalost, sam je o. Vlašić – prema vjerodostojnoj dokumentaciji iz njegove udruge – izazivao zle sile u Međugorju, zbog čega su njegovi čini otežani mističnim motivacijama.
Iz Vitine je otišao u Italiju, u Parmu, gdje je utemeljio 1987., zajedno s Njemicom Agnes Heupel (kao “Klara i Franjo”, doslovno piše T. Vlašić (6)), mješovitu udrugu nazvanu “Kraljice mira, potpuno smo tvoji. Po Mariji k Isusu”. Od tada ime fra Tomislava Vlašića nije više na popisu Manje braće Hercegovačke provincije. Ali je povezano s imenom Marije Pavlović koja je bila pošla, u veljači 1988., u tu Vlašićevu udrugu. Tu je fra Tomislav upleo svoje karizmatske prste. Naime on je u svojoj brošuri “Jedan poziv” napisao: “Između ostaloga postavio sam pitanje Gospi preko Marije Pavlović. Marija mi je donijela odgovor Gospin, od 8. ožujka 1987.: ‘Ovo je Božji plan'” (7). A na kraju te brošure Marija piše: “Kao što vidite, Gospa je dala program za zajednicu: ‘Kraljice mira, potpuno smo Tvoji, po Mariji k Isusu’ i vodi ovu zajednicu preko o. Tomislava i Agnes, preko koje dolaze poruke za zajednicu” (8). Međutim, spomenutu fra Tomislavovu tvrdnju i svoje vlastito “svjedočanstvo” Marija je u svojoj vlastoručnoj izjavi radikalno opovrgnula 11. srpnja 1988. “pred Bogom, pred Gospom i Crkvom Isusa Krista. Sve ono što može biti shvaćeno kao potvrda i izričito odobrenje ovog Djela fra Tomislava i Agnes Heupel, od strane Gospe preko mene, apsolutno ne odgovara istini i isto tako istini ne odgovara ideja da sam ja imala spontanu želju da napišem ono svjedočanstvo”, tako Marija.
– Znamo da nikakve laži ne odgovaraju istini; a iz ovoga vidimo kako su se međugorske notorne laži pripisivale i Blaženoj Gospi!
Pismom, od 5. prosinca 1997. mjesni ordinarij msgr. Ratko Perić, na temelju kan. 975. Zakonika kanonskoga prava, proglasio da fra Tomislav Vlašić nema ispovjedne ovlasti na terenu Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije.

Don Ante Luburić, kancelar

Bilješke:
(1) Ogledalo Pravde, BISKUPSKI ORDINARIJAT U MOSTARU o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju (priprema i slog: D. KUTLEŠA), Mostar, 2001.
(2) L. ROONEY -R. FARICY, Maria regina della pace, Milano, 1984., str. 34. Vidi također P. ŽANIĆ, Posizione attuale (non ufficiale) della Curia Vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Medjugorje, Mostar, 30.X.1984., str. 6-7
(3) N. BULAT, Istina će vas osloboditi. Nepouzdanost izvora i nedoličnost poruka. Studija o nekim međugorskim pitanjima (1986.), Mostar, 2006., str. 25.
(4) M. BOTTA – L. FRIGERIO, Le apparizioni di Medjugorje, Pessano, 1984., str. 129.
(5) R. LAURENTIN, La fine delle apparizioni e prossima, marzo 1985., str. 20.
(6) T. VLAŠIĆ, Una chiamata nell’anno mariano, Milano, 1988., str.. 5.
(7) Ondje, str. 6.
(8) Ondje, str. 16.