Draga braćo svećenici, dragi župljani župe Duga Resa, dragi štovatelji sv. Roka, braćo i sestre!

Možda će netko pitati: Zašto je Crkva uzela današnje evanđelje na blagdan sv. Roka? Neće vam biti teško odgovoriti. Sv. Rok je poznat po djelima ljubavi. Naime, kad se našao u Italiji harala je strašna bolest, koja se zove kuga. Sv. Rok se sav predao u službu bolesnim ljudima, iako je bio svjestan da se može tom bolešću zaraziti, što se na kraju i dogodilo. Umro je 1327. godine.

Prvo čitanje govori o Tobijinim djelima milosrđa. Opisujući Tobijin život Crkva želi poručiti da ono što je Tobija činio svome narodu, slično je radio i sv. Rok. Tako je svatko od nas pozvan biti Tobijom u svom vremenu. Kao što je Tobija bio melem na rani svoga naroda, tako je svatko od nas pozvan biti lijekom na biću našega naroda.
Braćo i sestre!
Sveci su to najbolje pokazali. “Postoji veliko mnoštvo svetaca po kojima je Gospodin tijekom povijesti pred nama otvarao i listao evanđelje; to čini i danas. U njihovim životima, kao u velikoj ilustriranoj knjizi, otkriva se bogatstvo evanđelja. Oni su svijetli Božji trag što ga je on sam tijekom povijesti zacrtao i još ga zacrtava” (Benedikt XVI, “Božja revolucija”, str.74).
Sveci i blaženici su osobe koje nisu tražile vlastitu promociju i svoju sreću nego su se jednostavno htjeli darovati bližnjima, zahvaćeni Kristovim evanđeljem. Oni nam pokazuju put prema istinskoj sreći. Oni su tijekom povijesti bili najveći reformatori. Dovoljno je sjetiti se sv. Franje Asiškoga, sv. Benedikta te svetaca naših vremena, poput blaženog dr. Ivana Merza, blaženog kardinala Stepinca i drugih.
Braćo i sestre!
Možemo reći da samo od Boga i svetaca dolazi odlučujuća preobrazba svijeta, za razliku od raznih ideologija, koje su donosile smrt. Stoga se čovjek danas pita: “Što nam je činiti?” Sv. Rok je dao odgovor na to pitanje, svjedočenjem evanđelja u vremenu u kojem je on živio.
Braćo i sestre!
I u ovom našem vremenu, kao i u vrijeme sv. Roka, potrebni su ljudi vjere i srca koji će pomoći u obnovi svoga naroda. A istinska obnova jednoga naroda, kao što je hrvatski, najbolja je ukoliko se okrenemo Isusu Kristu i njegovu evanđelju.
Braćo i sestre!
Svece možemo razumjeti samo u svjetlu vjere u Boga, Isusa Krista. Papa Benedikt kaže za vjeru da je ona čin povjerenja u Boga, Isusu Kristu.

Francuski matematičar Chauchy kaže: “Ja sam kršćanin, a to znači da vjerujem u Kristovo božanstvo”. Slično će reći Talijan Marconi, nobelovac, kojemu možemo zahvaliti bežično telefoniranje, pa prema tome i naraštaj mobitela: “Izjavljujem s ponosom da sam vjernik. Vjerujem u moć molitve. Ne vjerujem u to samo kao katolik, nego kao i znanstvenik (Ratzinger: Bog i svijet, str. 41).
Braćo i sestre!
Vjera nije naučena lekcija koju možemo prilagoditi trenutku i prilikama. Ona nije naš izum. Ona je veliki dar Božji koji je Isus podario svojoj Crkvi, i čovjeku, koji mu se u slobodi i dragovoljno preda.
Apostol Pavao kaže u poslanici Rimljanima: “Dakle, vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom”. Prema tome ne može me nitko uvjeriti kad kaže da ima veću vjeru od onoga koji ide u crkvu. To nije kršćanska vjera.

Da bi netko mogao vjerovati, ili još točnije: da bi se netko mogao nazvati kršćaninom, vjernikom, to je nezamislivo bez slušanja Riječi Božje, bez molitve i primanja sakramenata, koje nam je Isus zaslužio na križu. Vjera živi u Crkvi. Samo u Crkvi sa sigurnošću možemo sresti Isusa Krista (Ivan Pavao II, Testament za treće tisućljeće, str. 41).
Bez čvrste vjere možemo biti izloženi na milost i nemilost promjenljivim naukama i raznim vjerskim sektama.
Da bih mogao reći “vjerujem” moram biti spreman na samozataju, na odricanje samoga sebe, veli papa Ivan Pavao II. Moram biti spreman na žrtvu i imati plemenito srce. Onaj koji vjeruje pronašao je svjetionik.

Išao sam ove godine u Queebec, u Kanadu, kao predstavnik Hrvatske BK. U avionu sam susreo dvojicu studenata. Bili su bogoslovi. Pitao sam jednoga što ga je potaklo da bude svećenik? Odgovorio je: “Smrt Pape Ivana Pavla II.” “Krstio sam se” veli on,” prije 5 godina. Kad su moji roditelji čuli da sam odlučio krstiti se, bili su ljuti. Kad sam izrazio želju da budem svećenik, majka je plakala i nikako da se smiri. No, ja sam, Bogu hvala, sretan, što sam našao Boga i smisao moga života. Vjera mi je postala svjetionikom”.
Braćo i sestre!
Prihvatiti vjeru danas znači plivati protiv struje. Riječ je o izboru koji traži hrabrost i snagu, veli Papa Ivan Pavao II. (isto 36).
Vjera se može izgubiti, ali i rasti. Dana je u lomljivoj slobodi. Prepoznaje se često u jednostavnim, Bogu otvorenim ljudima. Vjerujem da mnogi od vas imaju divna iskustva vjere u svojim obiteljima, poglavito kod roditelja.

Slabljenjem vjere društvo postaje grublje, ratobornije, nasilnije. To su posebno pokazali sistemi prošlih stoljeća, kao što su fašizam , nacizam i komunizam. Ovaj posljednji bio je najkrvaviji jer je u svom programu imao izričito borbu protiv Boga i vjere.
Stoga su kršćani bili oduvijek kamen spoticanja. Oni se ne suprotstavljaju svijetu, nego se svijet opire njima, kad se naviješta istina o Bogu i čovjeku.

Možemo reći da nije lako biti kršćaninom danas, tim više, što su nakon pada komunističkog režima, koji je bio građen na ideologiji zla, ostali i dalje neki zakoni iz komunističkog vremena, kao na primjer ubijanje začete i nerođene djece. Tu su i drugi pritisci, poglavito od strane Europske komisije da bi trebali priznati istospolne zajednice kao alternativni oblik obitelji, kojemu bi pripadalo i pravo na usvajanje djece. Stoga nam se ovdje nameće pitanje: ne djeluje li ovdje jedna nova ideologija koja pokušava čak i pravo čovjeka iskoristiti protiv čovjeka i obitelji. Konačno, sve se ovo događa jer se želi odbaciti Boga kao Stvoritelja, a time i kao izvor određivanja onoga što je dobro, a što nije. Smije li jedan vjernik koji se nalazi na položaju odlučivanja i donošenja takvih zakona pristati na to? Ako se smatra vjernikom to nikada neće učiniti, makar ostao sam, izoliran od sviju.

Stoga se opravdano postavlja pitanje, gdje su tu vjernici, ako ih uopće i ima? Može li jednom vjerniku biti važniji protunaravni i protuvjerski zakon, od zakona Božjeg, pa makar ga na to prisiljavaju i neke više sile koje rade za svoje interese? Tu su nam uzor sveci, poglavito mučenici, koji su se znali uz cijenu smrti oduprijeti. Posebni primjer takve hrabrosti i poštenja je sveti Toma More, engleski kancelar, koji je radije umro, nego prekršio Božji zakon.

Što nam je činiti? Treba se ponovno vratiti vjeri, Isusu Kristu.
To nije uvijek lako, tim više, što je vjernik zbog svoga kršćanskog stava često izložen nevoljama. Stoga su kršćani često izazov svijetu. To je Isus jasno rekao:
“Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao od svijeta, zbog toga vas svijet mrzi” (Iv 15,18-19).
Braćo i sestre!
Kome možemo vjerovati i u koga se pouzdati? Govoreći o tome mladima Papa Benedikt XVI je rekao: “Sreća za kojom tragate, sreća koju imate pravo uživati ima ime, ima lice: Isus iz Nazareta, skriven u euharistiji. Samo on ljudima daje puninu života” (Benedikt XVI: “Božja revolucija, str.55) To je spoznao i sv. Rok i svakodnevno živio.
Braćo i sestre!
Sada tek možete naslutiti veličinu sv. Roka. On nikada ne bi bio svetac da nije živio vjeru. Stoga je postao oružje u Božjim rukama.
Molimo da nas dobri Bog očuva od svake bolesti, da nam očuva vjeru, da očuva naše blago, sve što je čovjeku potrebno, da nas očuva od naše suvremene bolesti, “bijele kuge”, od izumiranja hrvatskoga naroda. Amen.