Čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; 1 Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56.

Dragi hodočasnici!
Braćo i sestre!

1. Svake godine sredinom kolovoza dolazimo na ovo predivno mjesto našega Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke živjeti radost neba pred crnim Gospinim likom, prepunim Božjega smiješka i utjehe za zahvalne, ali i umorne korake hrvatskih vjernika. Ovdje smo i ove godine, jer znamo da se u ovome Svetištu nalazi izvor u kojemu se odražava punina ostvarene ljudskosti. Slavimo Boga koji nas je stvorio i otkupio i koji u Mariji pokazuje da gleda neznatnost i prihvaća malenost, da uzvisuje ponizne i pridružuje nebeskoj slavi one koji u vjeri žive povijest ljubavi koju čovjekova oholost nije uništila.
Blažena Djevica Marija je u našoj kršćanskoj vjeri nova Eva, ona koja nam je rodila Isusa Božjega Sina. Krist svojim uskrsnućem čovječanstvu daje cilj koji nema vremenskih ograničenja i koji nas, i u duhovnome i u tjelesnome smislu, uvodi u radost vječnosti. Posljednji čovjekov neprijatelj, tjelesna smrt, a s njome sve što pripada boli i trpljenju, nesigurnosti i slabosti, podvrgnuto je vlasti Krista, Kralja svemira. Marija je pridružena tomu iskustvu pobjede nad smrću. Usnula je u Kristu i uznesena u slavu neba. U svjetlu toga otajstva spoznajemo kako se na Marijinu životnom primjeru gradi budućnost ispunjenoga života.

2. U današnjem evanđelju nalazi se jasan plan života koji, po primjeru Bogorodice, kao vjernici želimo usvojiti i provesti u trajne i konkretne čine. I mi smo – poput Marije koja ide u pohod trudnoj Elizabeti – pozvani na sveto hodočašće prema domovima ne samo onih koji nas, kao Elizabeta Mariju, čekaju u duhovnim i materijalnim potrebama, nego smo ljubeći bližnje pozvani i na sveti hod prema vječnoj domovini. Samo je čežnja za domom vječne radosti sposobna rađati hvalospjev Veliča, hvalospjev dobrote koji danas pjevamo u liturgijskome slavlju zajedno s Marijom i svima svetima.
Čovjek današnjice sklon je zaboraviti svoje konačno odredište. Vječnost kao da nije više kriterij koji bi trebalo staviti na prvo mjesto u našim odlučivanjima i izborima. Čini se da živimo kao da s vječnošću uopće ne treba računati. No, mi smo danas okupljeni kao zajednica vjere koja zna da ide prema vječnosti s tajnom Božje radosti u svome srcu i s nadom koja je snažnija od bilo koje druge sigurnosti.
Kao Crkva nastojimo živjeti svoju pripadnost Kristu poput Marije i s Marijom. Pozvani smo rađati njegovu živu prisutnost u srcu čovječanstva, iskušavanoga neprijateljstvom laži. Kršćanin na taj način uči podići pogled prema nebu, promatrati ljepotu, ali i tamu svijeta u svjetlu neba, dok cijelim svojim životom pokušava utisnuti pečat Kristov posvuda gdje nedostaje nade uskrsnuća.
Marijino uznesenje u nebo oživljuje smisao pojedinih izbora i vrijednosti koje Crkva predlaže svakomu čovjeku. Veza koja ujedinjuje ljude međusobno i s Bogom ne smije biti utemeljena samo na činjenici rođenja, nego treba biti usklađena i oplemenjena istinom utjelovljenja Isusa Krista. “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina”, nova Božja obitelj ukorijenjena je u slušanju Riječi i u vjeri da Bog u svakom naraštaju čini velika djela.

3. Slušati Riječ Božju znači ponajprije doživljavati se i željeti biti učenik i učenica, kao osoba koja nije samodostatna, koja ne poznaje sve i koja ponizno očituje spremnost na učenje. Osluškivati Riječ Božju znači trajno propitivati svoje postupke, misli, izbore. Riječ zahtijeva dosljednost, a živjeti je znači ugrađivati u svoj život ponašanje koje pokazuje da budućnost dolazi odozgor.
Biti poslušan Riječi Božjoj znači prinositi svoj život za izgradnju pravednijega društva i novoga svijeta. Božja riječ nikada ne ostavlja na miru, nego se pretače u molitvu za ostvarivanje nebeskoga kraljevstva.
Riječ potiče stvaranje novih odnosa i ostvarivanje novih zauzetosti. Ravnati se prema Božjoj Riječi podrazumijeva razvijanje krjeposti ustrajnosti i vjernosti Božjim namislima. Taj novi način odnosa nalazimo u Mariji, živoj slici istinskoga osluškivanja i poslušnosti Riječi. Novost je razlog zašto toliki ljudi hrle u Marijanska svetišta. Tu se uči čitati svoj život i povijest na način koji ne prepušta čovjeka prikovanosti uz zemlju. Svatko je od vas ovamo donio riječi i misli kojima govorimo Bogu o znamenjima u svojim životima. Vaše se molitve nadovezuju na iskrenost učenih i neukih koji su ovdje stoljećima razotkrivali na koji način sile zla žele uništiti ljepotu mira i pred kojim se prijetnjama nalazi istinska radost i ljubav. Vaše zahvale su svježi potoci koji svojim rukavcima natapaju suhu zemlju tjeskobe, straha i nemira.

4. Draga braćo i sestre, ove godine ovo Svetište još snažnije privlači pozornost, jer se navršava deseta obljetnica otkako je Sluga Božji papa Ivan Pavao II. ovdje proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Priprema za središnje slavlje u Zagrebu započet će hodočašćem mladih Zagrebačke nadbiskupije i zavjetnim hodočašćem grada Zagreba k Majci Božjoj Bistričkoj 13. i 14. rujna. Središnje će slavlje biti u Zagrebu, u nedjelju, 21. rujna, u 11 sati, a predvodit će ga državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone. Sve vas pozivam na sudjelovanje u tim slavljima.
Pozivam vas da se u župnim i drugim vjerničkim zajednicama tijekom Tjedna pripreme, molitvom i razmatranjem te liturgijskim slavljima, osobito sakramentom pomirenja, pripravite za taj radosni dar koji nam ponovno otvara riznicu milosti, sadržanu u životu i smrti našega dragog Blaženika. On je rado hodočastio u ovo Svetište, u njemu molio za Crkvu i narod te mjerom vječnosti uranjao u povijesne događaje, označene križem, u teškoj službi koju mu je Gospodin povjerio.
Znajući da svaka svetost svoje izvorište ima u Bogu, te da izranja iz nasljedovanja Krista, za misao vodilju te proslave preuzeli smo, u ovoj godini koja je posvećena svetom Pavlu, riječi Apostola naroda: “Meni je živjeti Krist!” (Fil 1,21). Uistinu, pred nama su danas dva Kristovim životom oblikovana lika: tijelom i dušom proslavljena Majka Gospodinova i blaženi Alojzije Stepinac.

5. Evanđelje pred nas stavlja Mariju koja je pohitila u Gorje; Mariju kao ženu radosne žurbe, kao ženu koja je hitala ususret, da bi bila uz ljude koji trebaju blizinu čovjekove dobrote i da bi navijestila dolazak Boga na svijet. Noseći Isusa u svome krilu nije se bojala za svoj ugled, nije se bojala težine puta, niti je strepila za vlastiti život. Jednostavno je znala da mora biti s Elizabetom, da Riječ mora doprijeti do onih kojima Bog želi reći da su mu neizmjerno važni.
Marija je, osim toga, žena šutnje. Naše riječi, ako ne pronađu odjek u Božjoj riječi, ne služe ničemu. Riječi su, istina, važne, no jasno nam je da u nama moraju postojati znakovi dosljednosti naše vjere. Nju drugi prepoznaju do te mjere da i riječi neprijateljstva postaju tek smiješni odjeci mržnje koja ostaje neuvjerljiva.

Marija je žena služenja. Marijina prisutnost u Elizabetinoj kući je poput Isusove prisutnosti među učenicima. Najveći i najvažniji u Božjim očima je onaj koji se saginje i pere drugima noge. Marija nas uči vidjeti potrebe ljudi, bijedu, a ne lažno dostojanstvo. Jedini način da živimo radost neba na zemlji jest služenje bližnjima. U Mariji sve postaje veliko, plemenito i uzvišeno. Maleni mogu postati veliki, jer znaju da je veličina u vjernosti Bogu.

6. I blaženi Alojzije crpio je snagu svoga življenja iz Marijina primjera. Bio je čovjek kršćanske žurbe koja osjeća potrebe bližnjega; čovjek kršćanske šutnje koja se ne gubi u ispraznosti riječi; bio je čovjek služenja koji se nije dao zavarati ponudama koje bi ga odvele s puta poniznosti.
Radosni smo što je taj trag svetosti prošao pred našim očima; što je urezan u povijest našega hrvatskog naroda; što je otkrio velika djela Božje prisutnosti, vidljiva svima koji žele živjeti ljepotu neba. Blaženi Alojzije u svojoj je vjernosti Bogu i Crkvi, u posvemašnjem pouzdanju u Gospodina, ovdje bistrio pogled, da bi se mogao uputiti prema potrebama bližnjih, donoseći radosnu vijest svakom čovjeku, otvarajući riznice dobrote karitativnom zauzetošću, pomažući progonjenima bez obzira na rasu, klasu, vjeru i naciju, uspostavljajući nove odnose među ljudima, gradeći i pomažući ustanovama koje mogu poboljšati odgoj, obrazovanje, zdravstvo i kulturu.
Ovdje je osluškivao Marijinu šutnju, rođenu iz Riječi Božje, da bi svakomu – bez obzira na položaj – mogao reći istinu, osobito braneći slabe. Kada se pak na njega osobno okomila lavina riječi natopljenih mržnjom i lažima, dopustio je šutnji usidrenoj u Boga da progovori čistoćom savjesti. Dok mnogi još nisu željeli znati koliki su razmjeri prijetnje rođene iz nepoštivanja Boga i čovjeka u Europi, dizao je svoj glas i hitao ususret potlačenima. Nije mu trebao drugi poticaj, osim osluškivanja Riječi Božje koja je zaživjela u njegovu životu. Zato jer je znao biti čovjek šutnje, njegova se riječ nije mogla prečuti.
Poniznost i podvrgavanje Božjoj volji dva su krila njegova služenja. Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije u zagrebačkoj je prvostolnici progovorio baš o poniznosti koja prethodi slavi: “Ta se poniznost pokazuje prije svega u svojevoljnom podvrgavanju volji Božjoj, izraženoj za čovjeka u naravnom zakonu i evanđelju. Pa iako to za pokvarenu ljudsku narav znači stanovite okove, stanoviti jaram, činjenica je, da je taj jaram mnogo lakši nego onaj – lažne slobode, za kojom teži oholost.” (J. Batelja – C. Tomić (prir.), Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 40)
Blaženi Alojzije nije birao okolnosti u kojima je živio i ponizno služio. Nije se niti bunio na njihovu težinu, nego se trajno pitao što je njegovo poslanje i što je istinska Božja volja kojoj je i na času smrti rekao svoj “fiat” – neka bude! Kako u tome ne vidjeti ljepotu Marijina uzora?

7. Proslavom obljetnice beatifikacije želimo ponovno, nakon deset godina, čuti govor svetosti koji naši životi ne smiju zanemariti. Želimo proslaviti i darove milosti koji su vidljivi u ovih deset godina. Stoga sve pozivam da dublje upoznaju blaženoga Alojzija kao čovjeka vjere i kršćanske kulture. Iako je pripadnik hrvatskoga naroda, njegov život može biti istinsko nadahnuće za svakoga čovjeka, osobito u današnjoj Europi. Teško da postoji i jedan lik europske povijesti dvadesetoga stoljeća koji bi izražavao takav sažetak kršćanske vjere u susretu s ideologijama novijega doba i totalitarizmima: nacizma, fašizma i komunizma koji su pokazali svu snagu grijeha. Upravo zbog toga i danas ostaje primjerom i uzorom u susretu s novim pokušajima nametanja nekih drugih ideologija.

“Meni je živjeti Krist!” – to je pravi ključ za razumijevanje Stepinčeva života. Još uvijek ga se želi smjestiti u političke okvire; poigravati se njegovom osobom i proizvoljno tumačiti vrijeme i njegovu ulogu, smještajući ga u opcije kojima nikada nije pripadao.
Bio je smatran nepoželjnom osobom u svim režimima koji su željeli zaobići Boga te u ime svojih ljudskih vizija počeli zatirati ljudskost drugih ljudi. Nije prešućivao boljševičke zablude i zločine; nije se bojao bezbožnosti i prijetnja nacizma te je po cijenu vlastita života spašavao nevine ljude; iako je svom dušom čeznuo i za političkom slobodom hrvatskoga naroda, koju je htio vidjeti oslonjenu na duhovnu oslobođenost i privrženost Bogu; iako je dizao glas protiv dokidanja prava svomu narodu, nije propustio upozoriti na zablude, na neljudskost politike i političkoga vodstva onoga vremena koja nije poštovala hrvatsku dušu i koja je vrijeđala kršćansku osjetljivost prema drugim narodima i svakom čovjeku.
Da mu život nije bio utemeljen u Kristu, nikada ne bi bio osuđen i trpio. Jer, iako su ga početno željeli upregnuti u kola svojih interesa, iako su dobro znali što je istina i koliko je nadbiskup Stepinac učinio dobra za nepravedno optužene i osuđene, zlostavljane i obespravljene, komunisti su stvarali lažnu sliku koja se i danas nameće pred hrvatskom i svjetskom javnošću. Razlog tomu je ponovno sebičnost i laž, budući da od tih lažnih slika i neprihvaćanja istine i dalje živi njihova oholost. Molimo Boga da ih oslobodi istinom, da svoj život vide u svjetlu obraćenja i Radosne vijesti.
Kardinal Stepinac je čovjek europske kulture, rastao je na susretištu jezika i baština naroda kojima je pristupao u radosti kršćanstva. Upoznao je bogatstva drugih, ne odričući se svoje kršćanske ukorijenjenosti, niti se osjećajući ugroženim, da bi se zatvarao pred istinskim vrijednostima. Upravo je zbog toga lakše nego drugi uviđao stranputice i zablude.
U svibnju 1943., o 15. obljetnici smrti Ivana Merza rekao je: “Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čemu je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažavanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala ne će spasiti nitko drugi, do li svetački likovi… I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva… Čovjek naših dana, koji ne vjeruje ni u što osim u ono što stavlja u usta ili džep, prezirno će mahnuti rukom. Kršćanin ne!” (J. Batelja – C. Tomić (prir.), Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 159)
Predragi vjernici, ne preostaje ništa drugo reći, dragi mladi, ne preostaje ništa drugo ponavljati nego: Upoznaj, Crkvo, svoga Blaženika; upoznaj, Hrvatska i Europo, dijamant izbrušen evanđeljem koji ti svjetlom pokazuje put prema sretnoj budućnosti!

8. Stepinčev primjer jasan je smjerokaz našemu crkvenom trenutku. Često nas se proziva da se Crkva previše miješa u politiku. Želim jasno naglasiti da smo to u raznim vremenima imali prilike čuti bezbroj puta, ali da se zbog toga ne ćemo prestati zauzimati za istinu, za čovjeka i dobro društva u kojemu kao kršćani živimo. Mi bez Krista ne možemo, a onaj tko ne može bez Krista, ne može ni bez istine.
Ipak, kako bi bilo jasnije o čemu je riječ, naglašavam da upravo oni, koji nam predbacuju takozvano miješanje u politiku, Crkvu guraju u politiku i gotovo sve što se tiče crkvenoga života politiziraju za svoje interese. U tu se svrhu zanemaruju zdrave inicijative Crkve, sprječavaju ostvarivanja naših nastojanja, plaćaju se medijski prilozi koji zdušno promiču antipatičnost prema Crkvi, i obescjenjuju se stvarni uspjesi našega naroda.
Kardinal Stepinac, taj dragulj kršćanske europske svetosti, ujedno je i učitelj o tome za kakvu se Europu, u zgodnim i nezgodnim okolnostima, zauzima kršćanin. Imali smo prilike posljednjih mjeseci u nekoliko navrata čuti kako se u Hrvatskoj treba birati ili se biralo između Crkve i Europe, te da se stoga izabire – Europa!? Pitam se što je u toj umjetno stvorenoj dilemi Crkva, a što Europa, jer u suštini ne radi se ni o Crkvi, niti o Europi, nego o hrvatskim građanima.
Koliko li je samo neistine u tim tvrdnjama i koliko licemjerstva koje razara zdravo tkivo hrvatskoga društva? Još je začudnije to da takve bezobzirne teze, umjetno stvorene dileme, najglasnije zagovaraju baš oni koji su u doba komunizma sprječavali usvajanje europskih vrijednosti; koji su zabranjivali Crkvi komunikaciju i suradnju sa Crkvama u drugim europskim i svjetskim državama, koji su nas bili ogradili željeznom zavjesom komunizma, koji su se bojali susreta s drugim narodima i kulturama. Svakomu je imalo poštenom čovjeku znano da su kršćani oduvijek gradili otvorenost i susretljivost koja poštuje slobodu i dostojanstvo čovjeka.

9. Ima još nešto što je i na političkome i na gospodarskome polju lako povezati s današnjom svetkovinom i Blaženikovom duhovnošću. Kada se zanemari poslušnost Bogu i njegovoj volji, na to mjesto dolazi netko drugi ili nešto drugo. Zar nismo toliko puta čuli da se nešto mora, da ne možemo drukčije, da je to jedini put. To se odnosi i na osobne opcije i na odluke narodnoga bića, osobito na donošenje zakona. Međutim, iz prisile se teško može stvoriti dobro.
Da se kardinal Stepinac držao takvih stavova, danas ne bismo častili njegovu veličinu, nego bismo tugovali nad njegovom mlakošću. Da je pred rasnim zakonima rekao da se moraju poštovati, koliko bi pripadnika židovskoga i drugih naroda bilo dodatno prognano i pobijeno; da je prihvatio komunističke klasne progone i programe te prešućivao zločine, da je poslušno rekao da mora slušati ono što ide protiv savjesti, bismo li imali kompas za budućnost? Nije mogao donositi zakone jer to i nije posao Crkve, ali je rekao jasno da se s određenim zakonima ne slaže. I to ne samo riječima, nego ljubavlju prema bližnjima.
U evanđelju učimo da niti Bog ne prisiljava, nego nudi. Tko to onda ima pravo govoriti u kategorijama da se ništa drugo ne može, a odgovornost mu je dana baš radi toga da – ako vidi što je dobro – to dobro slijedi i provodi, učvršćujući ga i pravnim okvirima.

10. Draga braćo i sestre, ponovno povjerimo svoj život, napredak, slogu i zajedništvo naših obitelji, dobrobit hrvatskoga naroda i svega čovječanstva Majci Božjoj Bistričkoj.
Kardinal Stepinac u ovome je svetištu rekao i sljedeće: “Ako dakle hoćemo da budemo pravi štovatelji Majke Božje, i ako hoćemo da računamo sa sigurnošću na Njezin sveti zagovor, bilo za sebe, bilo za obitelji, bilo za našu domovinu Hrvatsku, koja nam je toliko na srcu i čiji su sinovi upravo ovdje nalazili utjehu u teškim danima prošlosti, onda valja da mrzimo na grijeh i opačinu i na sve ono, što nije u skladu sa zakonom Božjim.” (J. Batelja – C. Tomić (prir.), Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 36)
Molimo našega Blaženika za snagu da se odreknemo grijeha, kako onih koji narušavaju našu osobnu radost, tako i onih koji su izvor trpljenja za društvo i narod u koji nas je Bog pozvao da budemo širitelji njegova kraljevstva. Kao grješni ljudi, obdareni Božjim darom neba, po zagovoru Presvete Bogorodice, ponavljamo s blaženim Alojzijem pred divnim likom Uznesene: “Meni je živjeti Krist”. Amen.