Misu je predslavio đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić u zajedništvu s varaždinskim biskupom Božom Radošem te petnaestak svećenika Varaždinske biskupije među kojima i župnici varaždinskih župa.

Nadbiskup Hranić u svojoj je homiliji okupljenim hodočasnicima, među kojima su bili i mnogi pješaci, govorio o liku apostola Tome čiji blagdan Crkva slavi 3. srpnja. Polazeći od navještenog evanđeoskog odlomka nadbiskup je protumačio kako su apostoli su nakon otkrića praznog groba tražili Isusa, počinju se okupljati tražeći odgovore i uskrsli Isus dolazi k njima. Apostol Toma nije bio s njima, odlazi svojim putem tražiti Isusa. Kad mu apostoli govore da su ga vidjelo On odbija njihovo svjedočanstvo. Vjerojatno zato jer su mu se duboko urezali strašni prizori iz Kalvarije, rekao je nadbiskup Hranić i dodao: „Toma ne prihvaća svjedočanstvo, želi se sam uvjeriti, želi vidljivi i opipljivi dokaz sigurnost koja dolazi od gledanja i dodira.

332. zavjetno hodočašće Varaždinaca Majci Božjoj Bistričkoj. Procesija prije mise prvoga dana hodočašća

Iako sam traži Isusa Toma uviđa da mora svoja pitanja i sumnje podijeliti s nekim tko ih razumije te se vraća u zajednicu apostola koji kao i on imaju iskustvo života s Isusom. Zajednica ga prima unatoč njegovoj sumnji, s njima otvoreno razgovara o razlozima koji ga priječe da povjeruje, on traži svjetlo u mraku. „Onaj tko ne traži odgovore na svoje sumnje i pitanja, tko se njima ne bavi nego ih ignorira i zanemaruje, ne može niti naći odgovore na svoje sumnje. Tomi koji priznaje svoje sumnje i koji se hoće i nastoji se s njima baviti, njemu uskrsli Isus omogućuje da na kraju opipa njegove rane i bok i da se uvjeri da je to doista On. Isti onaj koji je umro na križu. I plod svega toga je Tomina vjera puna predanja. I kad mu Isus omogućuje da opipa njegove rane i njegov bok, Toma i bez pipanja i bez dodira ispovijeda prekrasnu ispovijest vjere koja je očito zahvatila čitavo njegovo biće, njegov duh, koja ga je promijenila i od tada je on, od toga trenutka, novi čovjek. Toma ispovijeda bacajući se na koljena pred uskrslog Isusa „Gospodin moj i Bog moj“. Možda je Toma s puno više žara tražio Isusa nego ostali učenici, ali sam nije mogao doći do susreta s njime, sam nije mogao doći do odgovora na svoja pitanja i sumnje. Nakon uskrsnuća jedino mjesto susreta s uskrslim postaje zajednica učenika, Isus se ne objavljuje pojedincima ukazuje se zajednici koja ga traži ili se okuplja u molitvi.

„Tako je i sv. Toma prošao kroz iskustvo da je samo zajednica mjesto u kojemu nam se vjera daruje, u kojem se susreće uskrsloga Isusa i gdje vjera raste te postaje našim osobnim uvjerenjem i životnim stavom.“

Osvrćući se na dugu tradiciju hodočašća grada Varaždina Majci Božjoj Bistričkoj nadbiskup Hranić je rekao da dok analiziramo Tomino traženje u Marijinu svetištu nameće nam se pitanje a što je bilo s Isusovom majkom Marijom koja je također bila pod križem koja je vidjela kao i sveti Toma sve što se dogodilo s Isusom na Kalvariji, štoviše njegovo mrtvo tijelo primala je u krilo i sahranila ga u grob. No ona koja je druge u njihovim poteškoćama učila „Što god vam rekne učinite“ dobro je čula Isusove riječi s križa upućene njoj i apostolu Ivanu: „Sine evo ti majke“ i „Majko evo ti sina“.

Apostol Ivan iz čijeg smo Evanđelja čuli odlomak o apostolu Tomi u svojemu Evanđelju donosi i događaj na svadbi u Kani Galilejskoj kada Marija zagovara mladence i govori Isusu da im je nestalo vina, a Isus joj odgovara: „Ženo što ja imam s tobom, još nije došao moj čas“. Marija se morala povući. Ona je smatrala da po biološkoj vezi između majke i sina nešto može isposlovati kod svoga Sina, a Isus joj daje do znanja da još nije došao njezin čas. I nigdje nema Marije u Ivanovom Evanđelju do trenutka pod križem. Očito kad je došao Isusov čas dolazi i Marijin čas. Da je Isus htio pobrinuti se samo za Mariju nakon svoje smrti bilo bi dovoljno da je rekao: „Sine evo ti majke“, međutim činjenica da Isus govori Mariji: „Evo ti sina“, upućuje na to da sv. Ivan koji je bio ondje pod križem je korporativna osobnost, simbolična osoba koja uosobljuje sve Isusove učenike, čitavu Crkvu kroz povijest, sve one koji od uskrsnog jutra do danas traže Isusa. Isus je s križa sve nas povjerio njoj, svojoj Majci, Isus je želio da ona koja je čitavim svojim životom bila u njegovoj službi koja ga je začela prije vjerom nego li tijelom bude majka Crkve, majka vjere njegovih apostola. I BDM okuplja učenike, okuplja apostole, dok se oni u strahu zatvaraju, dok su zbunjeni, i ona ih svojom unutarnjim mirom svojom vjerom učvršćuje, okuplja i snaži apostole.

Zanimljivo kako evanđelisti ne bilježe da je Marija poput učenika na uskrsno jutro trčala na grob, tražila Isusa, zdvajala, Marija je sve to vrijeme u dvorani Posljednje večere. Marija ih okuplja dok oni traže kako bi zajedno mogli susresti Isusa.

U svakome od nas čuči Toma, i mi imamo pitanja i sumnje kad je u pitanju vjera i povjerenje u Boga, prihvaćanje vjerskih istina i stavova Crkve. I vidjeti i opipati kao preduvjet vjere ponavlja se čitavu povijest. I mi želimo dokaze i očite znakove. Trčimo na mjesta ukazanja, čudesnih znakova, no Toma nije samo simbol ljudi koji sumnjaju, već i simbol onih koji iskreno traže: „Toma je samo kritičan duh koji se ozbiljno suočava s argumentima koji svoje sumnja ne skriva u sebi, ali zbog njih i ne odstupa s puta traženje istine. On istodobno ostaje otvoren za čin vjere. Zato je Toma bliži ozbiljnom tražitelju nego nekom skeptiku ili nevjerniku.“

Prepoznati se u Tomi znači priznati sebi i drugima svoje sumnje biti ih svjestan, prihvatiti ih, ali i ozbiljno tražiti odgovore. Toma je nezadovoljan apostolima i zajednicom, zajednica i on se očito ne razumiju. „Tako je Tomin put i put mnogih koji nezadovoljni Crkvom ili župom kojoj pripadaju, njezinom vjerom, onim što i kako ta zajednica govori i svjedoči pokušavaju ići svojim putem, graditi svoju duhovnost odijeljeni od zajednice. Pritom se zaboravlja da smo prve ideje o Bogu i prvi navještaj primili od drugih u nekoj konkretnoj obitelji i župnoj zajednici, onakvoj kakva ona i njezina vjera jesu: nesavršena, ranjena grijehom, nevjerama, grijesima, nedovoljnom osjetljivošću i zauzetošću za ono što je važno. Nerazumijevanjem onoga o čemu mi govorimo i što nas muči pa onda i nesposobnošću da nam zajednica pruži zadovoljavajući odgovor na naše osobna očekivanja i pitanja. No, Toma je iskusio da biti vjernik ne znači samo osobno vjerovati nego da biti vjernik znači osjećati se istinskim pripadnikom zajednice vjerujućih, pripadnikom Crkve. Toma je morao naučiti da je vjera dar, a taj je dar uvijek posredovan služenjem drugi i tako je Tomino traženje sigurnosti koja dolazi od gledanja i dodira zapravo bilo njegovo lutanje, uzaludno traganje.“

Toma je oličenje znanstvenika koji želi eksperimentirati Boga, dokazati Boga metodama koje su svojstvene prirodnim znanostima i našem pozitivističkom pristupu stvarnosti. Vjera ne može biti naša zasluga, i naš uspjeh „Vjera je dar, dobiva se po drugima, po onima kojima je vjera već darovana, po Crkvi, po nekoj konkretnoj župnoj zajednici i istinski vjernik zato svjestan darovanosti vjere s radošću i uvjerenjem svjedoči uvijek i u svakoj situaciji: to je moja Crkva, to je moja župa, njoj pripadam…. Pozvan sam poput apostola Tome svojom vjerom, svojim iskustvom vjere, svojim traženjem i nalaženjem svojih odgovora obogatiti zajednicu kojoj pripadam. Da ona bude bogatija u izričajima svoje vjere, da ona bude bogatija u svjedočanstvu, snažnija u iskustvu vjere. Susret s Kristom događa se u susretu zajednice učenika prvoga dana u tjednu i vjera pojedinca rađa se u crkvenomu zajedništvu učenika.“

Nadbiskup Đuro Hranić

Apostol Ivan naglašava okupljanje učenika prvoga dana u tjednu, okupljanje učenika nedjeljom na euharistijskom slavlju, tu vjernici susreću uskrslog Isusa, tu treba dolaziti sa svojim sumnjama i pitanjima. I zrela zajednica bit će sposobna primati različite bogotražitelje i pružiti svoje svjedočanstvo vjere.

Na kraju homilije nadbiskup Hranić je potaknuo hodočasnike da ovih dana okupljeni oko Marije koja je bila u dvorani Posljednje večere, koja je bila stup vjere apostola obnove svoju vjeru kako bi postali i bili zajednica u kojoj će razni Tome, bogotražitelji pronaći prave svjedoke vjere, da budu zajednica u kojoj će svi koji sumnjaju susresti Uskrsloga. To je prije svega poziv za obitelji koje trebaju postati mjesto prvog susreta i iskustva Boga za djecu i mlade. Nadbiskup je rekao kako ponekad djeca koja pohađaju vjeronauk u školi, a zatim i župnu katehezu zapravo postaju evangelizatori svojih obitelji. Time još više dolazi do izražaja važnost župne zajednice koja treba okupljati najšira i narazličitija iskustva vjere, sumnje i pitanja svih ljudi.

Završno je nadbiskup pozvao hodočasnike da „okupljeni oko Blažene Djevice Marije ponesu u svome srcu potrebu i zadaću da naše obitelji budu zajednice vjere gdje se o vjeri razgovara gdje se mogu iznositi sumnje i pitanja, ali i gdje jedni drugima svjedočimo: „Vidjeli smo Gospodina!“ Dragi roditelji imajte hrabrosti posvjedočiti svojoj djeci: ‘ma tu, u toj životnoj situaciji, u tim i tim okolnostima osjetio sam, primijetio, vidio to i to, nešto se promijenilo u tom i tom trenutku, ja sam duboko uvjeren da je tu Bog bio na djelu.’ Iznesite svoje iskustvo vjere, prenosite svoje iskustvo vjere svojoj djeci, svojoj mladosti. I budite doista velikodušni suradnici unutar župnih zajednica i pomozite da svaka župna zajednica doista bude zajednica u kojoj ima mjesta za sve, koja je otvorena za sve, koja je u stanju primiti svakoga, svakoga razumjeti, podijeliti s njim i njegova pitanja i njegove sumnje, ali i ponuditi iskustvo vlastite vjere ‘vidjeli smo Gospodina’, kako bi naše župne zajednice i danas bile mjesto susreta s Gospodinom“, a taj je svoj poziv vjernicima nadbiskup stavio pod zagovor Majke Božje Bistričke.

Zavjetno hodočašće vjernika grada Varaždina Majci Božjoj Bistričkoj 332. godinu za redom započelo je 3. srpnja u ranim jutarnjim satima blagoslovom hodočasnika u varaždinskoj katedrali, nakon čega su pješaci krenuli u Mariju Bistricu prema uobičajenom planu putovanja. Prolazili su Trgom slobode, Kapucinskim i Vidovskim trgom, kroz Jalkovečku ulicu prema Beretincu i do Belskog dola gdje je malo odmorište. Hodočasnici su zatim nastavili preko Podruta i Konjščine do Vinskog Vrha odakle je započela zajednička svečana procesija prema svetištu Majke Božje Bistričke.
Nakon mise u crkvi Bl. Alojzija Stepinca na otvorenom uslijedila je pobožnost „Put svjetla“ uz procesiju na bistričkoj kalvariji.
332. zavjetno hodočašće Varaždinaca održava se od 3. do 5. srpnja. Hodočašće predvodi varaždinski biskup Bože Radoš, a ove godine hodočašće organizira Župa sv. Fabijana i Sebastijana na čelu sa župnikom Ivicom Cujzekom.

FOTO Zavjetno hodočašće vjernika grada Varaždina Majci Božjoj Bistričkoj