Preuzvišeni gospodine apostolski nuncije, uzoriti gospodine kardinale, preuzvišena gospodo biskupi, prečasna gospodo kanonici, dekani, članovi Zbora savjetnika, veleučena gospodo profesori, braćo svećenici, mnogopoštovana braćo redovnici i sestre redovnice, dragi bogoslovi, poštovani predstavnici sredstava društvenog priopćavanja! Sve vas pozdravljam i dobro nam došli!

U dvadesetak posljednjih godina svjedoci smo i sudionici nekoliko događaja na području naše Biskupije koji su od stoljetnog, pa i većeg značaja. Među njima ističemo: mirnu reintegraciju okupiranih dijelova naše biskupije 1997. godine i povratak prognanika u njihove domove i župe, zatim slavlje Druge biskupijske sinode Đakovačke i Srijemske biskupije (1998.-2003.), potom Pohod Svetoga Oca, sluge Božjega Pape Ivana Pavla II. našoj Biskupiji, tj. Osijeku i Đakovu (7. lipnja 2003.), te veličanstvenu proslavu 1700. obljetnice mučeništva panonskog srijemskih mučenika (26. listopada 2004.) i naposljetku uzdignuće Teologije u Đakovu na stupanj Bogoslovnog fakulteta u sastavu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (godine 2005.). A za ovo što se danas zbilo možemo reći da je kruna svih tih događaja, od tisućljetnog značenja. Prije 235 godina, tj. 9. srpnja 1773. godine, papa Klement XIV. svojim pismom Ad perpetuam rei memoriam ujedinio je Srijemsku i Bosansku biskupiju “aeque principaliter et in perpetuum” u osobi jednoga biskupa tako da te dvije biskupije u kasnijim vremenima ostanu “separate ac illaesae”, tj. odvojene i netaknute. To su zahtijevale i sugerirale tadašnje prilike. Stara uzrečica kaže: “Tempora mutantur et nos in illis” – “Vremena se mijenjaju i mi u njima”. Svjedoci smo velikih promjena koje su se zbile u posljednje vrijeme na političkom, društvenom i gospodarskom području. Te promjene utjecale su i na crkveni život na našim prostorima, napose u našoj Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji. Biskupija nam je djelovala u dva državna sustava, a administrativne granice postale su državne. Poznato je da nakon takvih promjena Sveta Stolica nastoji prikladno uskladiti granice biskupija ili crkvenih pokrajina kako bi se moglo savršenije služiti Božjem narodu. Imajući uvijek na pameti pravilo “salus animarum prima regula est” – “spas duša je prvo pravilo” pokrenuli smo rješenje pitanja uređenja biskupijskih granica. Nakon veličanstvene proslave 1700. obljetnice Panonsko-srijemskih mučenika održane u Srijemskoj Mitrovici, nekada slavnome Sirmiumu, predložili smo da se Srijemska biskupija odvoji od Đakovačke ili Bosanske biskupije. Inzistirali smo na integritetu Srijemske biskupije, što je Sveti Otac svojim očinskim činom i učinio. Uspostavivši Srijemsku biskupiju Sveti Otac je imenovao prvim srijemskim biskupom mons. Đuru Gašparovića, domaćega sina, pomoćnog biskupa đakovačkog i srijemskog i generalnog vikara za Srijem s posebnim ovlastima. Čestitamo i biskupiji i biskupu! Možemo parafrazirati starozavjetnog mudraca: “Ima vrijeme sjedinjenja i ima vrijeme odvajanja!” U ovom odvajanju i uspostavi Srijemske biskupije nipošto nismo zanemarili činjenicu da je naš prezbiterij jedinstven, odgajan u jednome sjemeništu, i zato smo inzistirali da Srijemska biskupija ostane u sastavu Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. I dalje ćemo imati zajedničku formaciju bogoslova u Sjemeništu, zajednički Svećenički dom i sl. Pitanje inkardinacije rješavat će se tijekom nekoliko sljedećih godina.
Podnijeli smo molbu da se na području nekadašnje kraljevine Slavonije uspostavi nova crkvena pokrajina. To su sugerirale veličina Hrvatsko-slavonske ili Zagrebačke crkvene pokrajine, koja ima više od 2.600.000 katolika, kao i zemljopisno-povijesna stvarnost koju mi na ovim stranama zajednički dijelimo. Osnovni razlog uspostave nove crkvene pokrajine jest bolje promicanje zajedničke pastoralne djelatnosti susjednih biskupija i unapređivanje međusobnih odnosa dijecezanskih biskupa. U sastav nove crkvene pokrajine koja nosi naslov Đakovačko-osječka ulaze Đakovačko-osječka nadbiskupija te Srijemska i Požeška kao sufraganske biskupije. Naša biskupija mijenjala je kroz povijest svoje ime. Ona je nosila ime Bosanska ili Đakovačka, a nakon sjedinjenja sa Srijemskom zvala se Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija. Ime “bosanska” nosila je kao oznaku apostolskog naslijeđa đakovačkih biskupa. Na našu molbu Sveta Stolica je odredila da se iz naslova ispusti ime “bosanska”, pa tako ona od danas nosi ime Đakovačko-osječka nadbiskupija. Katedrala je u Đakovu, a župna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku postaje konkatedrala. Na taj je način i grad Osijek ušao u naslov naše Nadbiskupije, te time i na crkvenom planu, kao su-sjedište Nadbiskupije i Crkvene pokrajine, dobio svoju važnost kao metropola Slavonije te četvrti grad po veličini u našoj Domovini. Što reći na sve to? Preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije. Hvala Vam što ste nam na svom prvom pohodu Đakovu donijeli tako radosne vijesti. Prenesite Svetom Ocu izraze naše zahvalnosti i sinovske odanosti. Mnogo toga dugujemo Rimskome Prvosvećeniku, a naša Nadbiskupija ima posebno razloga za to. Hvala i Vama, Uzoriti gospodine kardinale! Vi ste kao Predsjednik HBK i kao metropolit Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine u ime HBK podnijeli Svetoj Stolici naš prijedlog i podržali ga svojim autoritetom. Hvala i Vama, preuzvišeni gospodine, Antune, požeški biskupe, koji ste od prvih početaka podržavali prijedlog što ga je HBK podnijela Svetoj Stolici. Bez Vaših prijedloga i spremnosti na hrabre korake, bez Vaše osjetljivosti za crkvene i druge potrebe Slavonije u cjelini i traženja prikladnih rješenja, te bez Vaše podrške, ne bi bila moguća niti ova rješenja što ih je donio Sveti Otac. Preporučujem se i radujem daljnjoj, nadam se još plodnijoj suradnji naših dviju biskupija unutar nove crkvene pokrajine. Hvala i Vama, ostala prisutna braćo biskupi iz Zagrebačke metropolije, kao i svim biskupima članovima HBK. Biskupi HBK prihvaćali su bez rezerve sve projekte naše biskupije i svesrdno ih podržavali. Hvala Vama braćo svećenici, s kojima smo počeli razgovarati i dogovarati što nam je činiti u ovim prilikama na dobro naših vjernika. Hvala i srijemskim svećenicima, članovima Zbora savjetnika kao i članovima Prezbiterskog vijeća. Hvala onima koji su stvar podržali svojom molitvom. Kad je prijedlog prihvaćen, rečeno mi je: “Netko se veoma molio na tu nakanu!” Započeo sam današnju riječ uzrečicom “Tempora mutantur et nos in illis”, završavam s riječima sv. Augustina: “Nos sumus tempora, nos sumus anni” – “Mi smo (ta) vremena – mi smo (te) godine!” Mi smo se, uz Božju pomoć, dali na posao držeći se gesla: “Spe et labore!” – “Nadom i radom!”. Dali se – i uspjeli! Bogu hvala. Neka sve to bude na veću Slavu Božju i dobro našeg vjerničkog naroda, naše Slavonije i Srijema.

Đakovo, 18. lipnja 2008. godine
Marin, nadbiskup