Draga braćo i sestre, poštovani štovatelji sv. Vida!

Kako je moguće da slab i u život zaljubljen čovjek žrtvuje svoj život radi Isusa Krista i vjernosti njemu? To nam se pitanje postavlja u susretu sa svakim kršćanskim mučenikom, pa tako i u susretu s našim nebeskim zaštitnicima sv. Vidom i sv. Modestom. Zar se to ne događa tako što Bog u ljudsko srce ulijeva neuništivu nadu u drugi život? – zapitao sam se u ovogodišnjoj poruci za blagdan sv. Vida.
Da je to tako, potvrđuju nam biblijska čitanja koja smo upravo čuli. Tako četvrti od braće Makabejaca, prije nego je izdahnuo, ispovijeda: “Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti.” On je, dakle, zajedno sa svojom braćom izabrao smrt, u nadi da će ga Bog uskrsnućem na novi život nagraditi njegovu žrtvu. A pisac Prve Petrove poslanice blagoslivlja Boga “koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu, pohranjenu na nebesima.” Iz ovih riječi jasno proizlazi da je kršćanska nada, koja se počinje ostvarivati krsnim preporodom već u ovom životu, Božji dar čovjeku koji nam je dan po Isusovu uskrsnuću od mrtvih.
Istu nadu u budući život i nagradu izriče i današnje evanđelje u kojem nam sam Isus poručuje: “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!” Ovakve i slične riječi davale su nadahnuće i snagu mnogim mučenicima da, kad se to od njih tražilo, žrtvuju svoj zemaljski život kako bi ostali vjernu Kristu koji im za nagradu obećava vječni život u svome kraljevstvu.
No, pogrešno bi bilo misliti, da su kršćanski mučenici žrtvovali svoj život samo zato da bi si osigurali vječni život. Moramo imati na umu da su oni – kao svi pravi kršćani – bili učenici i sljedbenici Kristovi. A Krist je dao svoj život na križu radi nas i našeg spasenja. Iz istih su razloga svoje živote žrtvovali i kršćanski mučenici, tj. da bi svojom žrtvom nadopunili ono što nedostaje Isusovim mukama za spas svijeta, kako je govorio sv. Pavao (usp. Kol 1, 24). Kao i Isus, oni su umirali moleći za spasenje svojih mučitelja.
Mučeništvom kao najvećim svjedočanstvom za vjeru u Krista i najvećom potvrdom nade u vječni život s njime, kršćanski su mučenici željeli ne samo svoju braću i sestre po vjeri utvrditi na Kristovu putu nego i druge na njega dovesti. Da je tome tako, svjedoče riječi starodrevnog kršćanskog pisca Tertulijana koji je, gledajući plodove kojim je mučeništvo mnogih kršćana u njegovo vrijeme rađalo, napisao: “Krv mučenika, sjeme je novih kršćana.” To znači da kršćanski mučenici nisu svoj zemaljski život žrtvovali za Krista samo radi vlastitog spasenja nego poglavito radi drugih, tj. da bi na put spasenja doveli one koji još nisu prihvatili Krista, ali i da bi na tom putu učvrstili one koji se već na njemu nalaze. Gdje nema ovog drugog, nema ni mučeništva u kršćanskom smislu, jer ono je uvijek nasljedovanje Krista koji je sama sebe predao za nas.
Promatrajući prve naraštaje kršćana, kojima su pripadali i sv. Vid i Modesto, ne možemo se oteti dojmu da je nada bila njihova “prepoznatljiva odlika”, kako tvrdi Sveti Otac Benedikt XVI. u svojoj enciklici “U nadi spašeni”. Kad ih, naime, promatramo, uočavamo da oni po daru nade doduše “ne znaju sve pojedinosti onoga što ih čeka, ali znaju, općenito uzevši, da njihov život ne skončava u ispraznosti”. To im je bilo dosta da sadašnjost sa svim njezinim izazovima, uključujući i mučeništvo, prihvate na način koji ne proturječi onome što su u nadi očekivali.
Razmišljajući o tajni nade, sv. Toma Akvinski je uočio da nju uzrokuje “ono što služi učvršćenju uvjerenja da je neka stvar dostižna”. Prema njemu, tom učvršćenju nade doprinosi ono intelektualno i moralno iskustvo “koje u čovjeku oblikuje uvjerenje da mu je moguća neka stvar koju je prije iskustva smatrao za sebe nemogućom”. Upravo su u tom smislu kršćanski mučenici omogućivali nadu kod svih onih koji su promatrali s kakvom sigurnošću i radošću idu u smrt radi svoje vjere. Mučenici su svima koji su s njima bili u doticaju na najuvjerljiviji način obrazlagali i svjedočili nadu koju su u sebi nosili. Njihov je herojski primjer mnogima pomogao da prevladaju sumnju i strah s obzirom na konačni ishod ljudskog života, a u drugima je rasplamsao želju da i sami dadnu takvo svjedočanstvo kršćanske nade te se tako sami što prije potpuno sjedine s Kristom, ali i drugima pokažu put do istinskog života.
U tom smislu možemo reći da su suvremenici mučenika i svjedoci njihova mučeništva osobito povlašteni ljudi, jer im oni omogućuju nadati se. Naime, nada je, kako kršćanska tako i ona naravna ljudska, “moguća i utemeljena u onoj mjeri u kojoj na svom životnom putu susrećemo osobe koje nadu žive, svjedoče i obrazlažu”, štoviše, koje za nju, poput kršćanskih mučenika, čak umiru.
Suvremena je kriza nade, kako naravne ljudske tako i kršćanske, potakla papu Benedikta XVI. da napiše lijepu i dubokoumnu encikliku “U nadi spašeni”. Činjenica je da danas sve rjeđe susrećemo ljude koji žive i svjedoče nadu koju u sebi nose. Nakon krize vjere u napredak i neuspjeha svih modernih ideologija da na zemlji uspostave “carstvo čovjeka”, mnogi su stekli dojam da se više nemaju čemu nadati, izabirući, dosljedno tome, pesimizam i rezignacija kao nešto neizbježno. Svakodnevne vijesti o korupciji, pronevjerama, poskupljenjima, zagađenjima duhovnog i prirodnog okoliša, razbojstvima, samo učvršćuju to u suvremenog čovjeka već duboko usađeno beznađe.
Istovremeno su i među kršćanima sve brojniji oni koji ne žive u skladu s nadom koju Krist daje čovjeku. Nije problem samo u tome što je možda sve manje ljudi koji su spremni za kršćansku nadu položiti svoj život. Veći je problem što mnogi u svojem svakodnevnom životom ne daju uvjerljivo svjedočanstvo kršćanske nade, pa tako suvremenog čovjeka lišavaju neophodne pomoći i podrške u prevladavanju osjećaja beznadnosti i u stvaranju uvjerenja da je nemoguće ipak moguće, tj. da se ima smisla nadati iako sve govori protiv toga. Zato je velika odgovornost kršćana za današnje stanje beznađa. Prema Isusu, kršćani bi trebali biti sol zemlje i svjetlo svijeta, tj. oni bi svojom težnjom za Božjim kraljevstvom trebali svijet sačuvati od truleži i tame beznadnosti. Umjesto toga, mnogi se kršćani prilagođavaju ovom svijetu i usvajaju njegovo razmišljanje i postupanje iznevjeravajući na taj način poslanje koje su od Gospodina primili. Zato su u naše vrijeme možda više neko ikada dosada na mjestu Isusovo pitanje i njegova zabrinutost: “Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?” I ako se svjetlo skrije, što će tamu rastjerati?
Stanje beznadnosti najviše pogađa djecu i mlade, koji na to reagiraju nijekanjem i odbacivanje svijeta starijih. Pritom postaju žrtve droge, alkohola, nasilja, izabirući sve češće i samoubojstvo. Svi smo spremni osuđivati takvo ponašanje mladih, zaboravljajući pritom da je to samo njihov odgovor na ono što im mi nudimo, na ono što mogu vidjeti kod nas. U nekim vremenima Crkva je mogla nadoknaditi deficit nade stvoren neprimjerenim ponašanjem roditelja ili zakazivanjem društvenih struktura. Primjer je za to upravo naš nebeski zaštitnik sv. Vid, kojemu su autentični kršćanski odgojitelji Modesto i Krescencija uspjeli u srce usaditi kršćansku nadu, iako su svi drugi djelovali u suprotnom pravcu. Danas, međutim, Crkva u nadoknađivanju tog manjka nade ima sve manje uspjeha, bilo zbog vlastitih slabosti, koje su posljedica neautentičnosti mnogih njezinih članova, bilo zbog sve snažnijih drugih sila koje pušu u jedra beznađa. Zbog tog se neuspjeha Crkvu sve češće u javnosti proziva, ali se pritom ne želi vidjeti da su njezini neuspjesi dobrim dijelom posljedica zakazivanja i suprotnog odgojnog djelovanja drugih, nerijetko baš onih koji je prozivaju.
Danas djeci i mladima nudimo sve moguće igračke, zabavu, zapravo sve što požele, ali im ne nudimo ono bitno, a to su primjeri uspjelog ljudskog i kršćanskog života. Mladi imaju na svome putu svega, ali im nedostaje ljudi koji nadu žive i svojim je životom njima svjedoče. Na raspolaganju su im učitelje raznih disciplina i predmeta, ali im nedostaju učitelji života. Uči ih se raznim spoznajama, ali ne i onoj mudrosti koja vidi cjelinu. Pomaže im se upoznati svijet, ali ne i Stvoritelja koji se odražava u svojim djelima. Daje im se potpunu slobodu, ali se premalo pozornosti posvećuje odgoju za odgovornost i dužnost. Djeca i mladi imaju roditelje koji će im, čak i uz velike žrtve, ispuniti svaku i najmanju želju, ali nisu u stanju pokazati im put do ostvarenja one najdublje želje ljudskog srca, a to je Bog, kojega ljudsko srce u svemu i nadasve traži. Čuvenu se u tom smislu riječi sv. Augustina: “Nemirno je naše srce, dok se ne smiri u tebi, Bože!” Ako je to tako, trebamo li se čuditi što su nam mladi bezvoljni, nezainteresirani, destruktivni, beznadni? Imamo li ih pravo mi stariji osuđivati?
Uz mladog mučenika sv. Vida mi častimo i njegove svete odgojitelje, Modesta i Krescenciju, koji su u mladenačko srce svoga gojenca uspjeli tako duboko usaditi kršćansku nadu, da ju ni strahota mučeništva nije moga iz njega istrgnuti. Mnogo je toga što mu nisu uspjeli dati, ali dali su mu ono najdragocjenije, a to je Bog i vjera u njega. Neka ti sveti odgojitelji budu uzor i zagovornici svima kojima je povjerena odgoj mladih naraštaja, dakako, i nama pozvanima davati svjedočanstvo kršćanske nade svima s kojima živimo i koje na svome životnom putu susrećemo. Amen.