Sir 3 ,2-9. 16; 1Pt 3, 8-17; Mk 10, 13-16

Predraga braćo i sestre,

1. Drago mi je što sam večeras ovdje s vama uoči velikoga slavlja vašeg župnog zaštitnika sv. Antuna Padovanskog. Radosna srca prihvatio sam poziv vašega biskupa mons. Ratka Perića, mnogopoštovanog provincijala fra Ivana Sesara, zatim vašega župnika fra Mladena Sesara i gvardijana fra Mire Šege te želim ova dva dana provesti zajedno s vama u slavlju i molitvi, ovdje u drevnom Humcu, s najvećim svetištem sv. Ante u Hercegovini. Ujedno se kao hodočasnik želim pridružiti velikome mnoštvu onih što ovih dana dolaze u ovo Svetište kako bi na ovome svetome mjestu obnovili svoju vjeru i susreli Gospodina, ponajprije u sakramentima pomirenja i euharistije.
Donosim vam veliki pozdrav vjernika grada Zagreba i cijele Zagrebačke nadbiskupije, središta u kojemu su mnogi vaši sumještani našli svoj dom i u kojemu tako snažno svjedoče svoju vjeru koju su primili upravo ovdje u ovom dičnom kraju. Osjećajući snagu našega vjerničkoga, katoličkoga i narodnoga, hrvatskoga zajedništva, radosna srca želim ovdje uskliknuti zajedno s psalmistom “Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.” (Ps 133,1).
2. Okupio nas je danas, u predvečerje svojega blagdana sveti Antun Padovanski. Štovanje toga sveca jedinstveno je u cijeloj Crkvi. S pravom nosi naslov sveca svega svijeta jer je njegovo štovanje prošireno diljem kugle zemaljske, a ne štuju ga samo katolici, nego i pravoslavci pa i muslimani. Pokušajmo ove večeri zajedno razmišljati i razmatrati o nekim epizodama iz njegova života kako bismo u njima otkrivali pouke i za svoj vlastiti život. Sveci nisu neka nadnaravna bića koja su se spustila iz svemira, naprotiv to su ljudi poput nas koji su uspjeli u svom životu proniknuti Božju volju, po njoj živjeti i tako ostvariti svoj cilj, vječno zajedništvo s Bogom Ocem kojemu svatko od nas teži. Njihov primjer nam je ohrabrenje i ujedno pomoć da i sami ostvarimo svetost.
Na tom putu nitko nije privilegiran. I papa, i biskupi i svećenici, i redovnici i redovnice, i očevi i majke, i djeca i mladi i stariji, svi koji su povjerovali Kristu bez iznimke pozvani su na svetost i svatko od spomenutih mora uložiti onaj temeljni vjernički napor kako bi unatoč svim životnim protivštinama ostao vjeran Kristu. I svi mi ovdje sabrani pozvani smo otkriti i ostvarivati svoj vlastiti put svetosti. Valja nam se zapitati dokle smo došli. Odgađamo li taj izbor za neka bolja vremena ili smo pak već odustali pomirivši se sa svojim slabostima? Sveti Antun nam želi poručiti da se nikad ne smijemo umoriti hodajući na Božjemu putu. Bog, naš stvoritelj, koji nas kao nitko proniče i poznaje (usp. Ps 139, 1), zna što je za nas najbolje i zato nam je ostavio putokaze, svoje zapovijedi i savjete, koji nas trebaju dovesti do cilja, zajedništva s Njim. Na nama je da stalno osluškujemo njegovu svetu volju i po njoj živimo.
3. Na trajno promišljanje o vlastitoj svetosti na poseban nas je način potaknuo Sluga Božji papa Ivan Pavao II. svojim apostolskim pismom “Ulaskom u novo tisućljeće” u kojem je na neki način dao glavne smjernice Crkvi u novom mileniju. Papa ističe: “Prije svega, bez oklijevanja kažem da je perspektiva u koju treba smjestiti čitav pastoralni hod SVETOST” (NMI 30). Papa nastavlja kako to ima mnoge posljedice jer ako je krštenje istinski ulaz u Božju svetost bilo bi besmisleno zadovoljiti se prosječnošću živeći pod znakom minimalističke etike i površne religioznosti (usp. NMI 31). Prosječnost, moral kojim u životu biramo samo ono što nam odgovara i površan vjerski život pun rutine bez imalo žara i dubine, nisu li to najveće kušnje kroz koje prolazi suvremeni vjernik?
Zar je svetost samo stvar prošlosti, nekih prošlih kršćanskih vremena kad se, kako se to nama čini, lako živjelo po kršćanskim načelima; kad je bilo jasno što se smije, a što ne smije činiti; kad su brak, obitelj, život, i Bog doista bile svetinje? Ima li danas uopće mjesta govoru o svetosti? Vjernički odgovor u svakom vremenu je isti, a on glasi – svetost je i danas kao i nekad moguća i dostižna. Svako vrijeme nosi svoje breme i u svakom je vremenu bilo teško biti čovjek Božji otkad je svijeta i vijeka. Za svetost, dobrotu i blizinu s Bogom u svakom se vremenu valjalo izboriti smjerno koračajući sa svojim svakodnevnim životnim križevima i uz oslanjanje na milost Božju.
4. Sveti Antun je upravo to činio. Dok promatramo njegov život zapažamo kako su mu se stalno događale naoko nepredvidive stvari te je često morao iznova započinjati, i to uvijek u novom i nepoznatom okruženju. Rodio se oko godine 1195. u glavnom gradu Portugala Lisabonu. Na krštenju je dobio ime Fernando. S petnaest godina ušao je u samostan augustinaca. Poslije ređenja ušao je u franjevački red sa željom da ode u misije u Maroko i ondje podnese mučeništvo. Uspio je doći u Maroko, ali ubrzo se razbolio te se morao vratiti u domovinu. Ali zbog protivnih vjetrova njegova je lađa završila na Siciliji i potpuno drukčije usmjerila njegov život koji će biti prožet molitvom, poučavanjem teologije, vršenjem važnih službi u franjevačkom redu i neumornim propovijedanjem.
Propovijedi sv. Ante izvirale su iz neprestanog osluškivanja Božjega glasa u molitvi, čitanja Biblije i služenja u redovničkom staležu. Priznat kao veliki čovjek molitve i učitelj Svetoga Pisma i teologije, bio je prvi franjevac koji je svoju braću franjevce poučavao teologiji. To nam svjedoči da je dobro poznavao svoju vjeru. U tome nam sveti Antun može biti veliki uzor, jer živimo u vremenu u kojem nam se nameću različiti svjetonazori, često potpuno suprotni kršćanskom nauku, te je veoma važno da dobro poznajemo ono u što vjerujemo. To činimo čestim susretanjem s Gospodinom u molitvi, sudjelovanjem na misnim slavljima te čitanjem Svetoga Pisma i proučavanjem svoje katoličke vjere. Sveti Jeronim kaže, tko ne poznaje Pisma ne može reći da poznaje Krista. Sve nam to pomaže da damo svjedočanstvo nade koja je u nama, na što potiče sveti Petar u svojoj poslanici jer, ako upoznamo Kristov način razmišljanja i gledanja na život, mnogo ćemo lakše znati zauzeti ispravan kršćanski stav u svakodnevnom životu.
5. Osim poznavanja onoga u što vjerujemo za naš vjernički život je važno i kako se ophodimo jedni prema drugima. Napose je važan naš odnos prema braći i sestrama koji su u velikim kušnjama i potrebama. Vi znate što je Kruh sv. Antuna i da se njime pomaže siromašnima. Uvođenje te prakse pripisuje se čudu po zagovoru sv. Antuna. Neka je majka, naime, po njegovu zagovoru zadobila milost da joj je oživjelo dijete koje se bilo utopilo. Dok je molila za čudo, obećala je da će u korist siromaha dati toliko kilograma žita koliko je dijete teško. Dijete je oživjelo, a majka je izvršila svoj zavjet. I otada se mnoge dobre duše uključiše u taj pothvat na korist mnogih siromaha. I mi danas imamo svoje siromahe. Neka nam desnica ne bude stisnuta. Budimo otvorena srca za sve potrebne, jer je to izvanredno sredstvo na putu svetosti.
6. Sveti Antun je i zaštitnik djece. Stoga večeras ćemo, kako je to već lijepi običaj, blagosloviti djecu i majke. Tu gestu činim s osobitom radošću i ganućem. Blagoslovom zazivamo Božju blizinu i naklonost na drage nam osobe. Zato blagoslov treba biti temeljna gesta u našoj svakodnevnoj vjerničkoj komunikaciji. Dragi roditelji dok promatrate svoju djecu neka se na njih izlijeva vaš blagoslov. I često molite za svoju djecu, kako za onu malenu tako i za odraslu. Molitva roditelja za djecu veoma je moćna kod Boga. Stoga, dragi roditelji, molite često, ne prestajte moliti za svoju djecu. Ujutro čim se probude, kad krenu u vrtić, u školu, na fakultet, na posao, na spavanje, uvijek neka ih prati vaš blagoslov i vaša molitva. Takvo duhovno ozračje je neobično važno za rast u vjeri, samopouzdanju i dobroti.
Blagoslov upućen riječju i mišlju poput plašta pokriva drage nam osobe i štiti ih od navala zloga. Mudri Sirah nam svjedoči o snazi blagoslova koju djeca primaju od roditelja, ali i o pogubnosti kletve. “Jer blagoslov očev učvršćuje kuću djeci, a majčina kletva temelje im ruši” (Sir 3, 9). Nažalost u našem narodu jako se proširila psovka koja se poput nametnika hvata za čovjeka. Moramo tu pošast ukloniti i očistiti svoje duhovno ozračje od tolikih teških riječi upućenih bližnjima, a kojima se vrlo često grubo izruguju i naše najveće svetinje. Sveti nas Petar jasno potiče u svojoj prvoj poslanici riječima “Ne vraćajte zlo za zlo ni uvredu za uvredu! Naprotiv, blagoslivljajte jer ste na to i pozvani da baštinite blagoslov!” (1 Pt 3, 9).
7. Na osobit način treba blagosloviti i blagoslivljati i sve vas, drage majke. Drago mi je što ovdje na Humcu imate jedinstvenu galeriju umjetnina posvećenu upravo majkama. Baš takve kreativne inicijative potrebne su u ovom našem vremenu u kojemu se temeljne vrijednosti sve više napadaju te se sužava prostor za njihovu promociju u društvu. Nažalost, neki suvremeni trendovi čiji izdanci polako dopiru i do nas žele odvojiti i udaljiti ženu od njezinog jedinstvenog poslanja majčinstva koje joj je sam Bog stvoritelj namijenio. Žele se progurati neki drugi prioriteti u ženinom životu, a sve na štetu onoga najuzvišenijega, da pod srcem može ponijeti klicu života i donijeti ga na svijet. Tu se radi o velikom Božjem daru kojega treba s ljubavlju prihvaćati i njegovati, jer sve što nam od njega dolazi dobro je i uzvisuje čovjeka u njegovoj ulozi i dostojanstvu.
Upravo je prije pet godina u Dubrovniku sluga Božji Ivan Pavao II. govorio o važnosti i mjestu žene u obitelji, društvu i crkvenoj zajednici. Pozvao je hrvatske žene da nastave gledati na svaku osobu očima srca što je vlastito majčinskom osjećaju i da budu uvijek svjesne svojega uzvišenoga poziva supruge i majke. Istaknuo je da žena obogaćuje poimanje svijeta i pridonosi punini istine o međuljudskim odnosima.
Dok kao zagrebački nadbiskup zahvaljujem Bogu za dar žena koje žive posvećenim životom, a koje je Crkvi i Domovini darovala ova hrvatska gruda ponosne Hercegovine, dolaze mi na pamet riječi Ivana Pavla II. upućene redovnicama: “Na poseban način mislim na vas, žene koje živite posvećenim životom poput Marije Petković i koje ste prihvatile poziv na nasljedovanje Krista nepodijeljena srca, u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. Nemojte se umoriti vjerno odgovarajući na jedinu Ljubav vašega života” (Homilija, Dubrovnik, 6. lipnja 2003.).
Večeras pozivam napose vas muževi da molite za svoje žene i da ih blagoslivljate, napose onda kada su u blagoslovljenom stanju. Ali i vi djeco, molite za svoje majke i blagoslivljajte ih. A kad se govori o majčinstvu svatko od nas osjeća onu djetinju crtu ljubavi i odanosti prema majci, jer svatko od nas ima svoju majku ili u ovom životu ili u vječnosti. Draga braćo i sestre, blagoslivljajte svoje majke i budite im na radost i ponos. A vaš blagoslov neka tu ne prestane. Mreža blagoslova neka se proširi na cijelu obitelj, na susjede, na radnu sredinu, na Domovinu, na hrvatski narod i sav svijet. Predragi vjernici, uvijek i svugdje blagoslivljajte, a ne proklinjite.
8. U obiteljskom ozračju u kojem vlada blagoslov rađaju se i duhovna zvanja koja su u središtu ovogodišnje proslave svetkovine sv. Antuna u ovom svetištu. Treba li posebno isticati koliko su nam danas važna nova duhovna zvanja. Zamislite pustoš koja bi zavladala u ovome kraju da kojim slučajem, ne daj Bože, opuste samostanski hodnici na Humcu, da se svaki dan i svake nedjelje ne slavi euharistija. Duhovna zvanja su isto tako dar koji nam valja izmoliti do Gospodina. Isus nam je poručio “Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9, 38). Molite, braćo i sestre, za sve one mlade ljude koji u sebi naslućuju Božji glas da mu se hrabro odazovu. Molite i za one koji su već krenuli na put svećeništva ili redovništva da ustraju u svojemu hodu i budu dostojni učenici Kristovi. Molite napose za one koji su poslani ovdje u vašu župu, za vašega župnika i sve vaše fratre, kao i za sestre redovnice da se ne umore životom svjedočiti ljepotu življenja evanđelja i nasljedovanja Krista unatoč svim teškoćama i križevima na koje nailaze u svome služenju.
Vašu je župu Bog blagoslovio i kućom novicijata u kojoj svoj redovnički hod započinju oduševljeni mladi ljudi koji su smjelo krenuli za Kristom slijedeći primjer serafskoga oca sv. Franje Asiškoga. Sve ćemo ih ugraditi u svoje molitve danas želeći im da nakon što polože prve zavjete ostanu do kraja života vjerni onome što će tada obećati.
9. S posebnom radošću promatram večeras vas, dragi mladi, djevojke i mladići, okupljene u velikom broju na ovom euharistijskom slavlju. Upravo u ovom hercegovačkom kraju vjera je vjekovima bila stijeg vaših pređa. Ona je i danas svjetiljka u ruci mnogima koji žele živjeti istinski život, bilo u vjerskom, kulturnom, znanstvenom ili društvenom angažmanu. Mnoga duhovna zvanja ponikla su upravo u ovom kraju. Ponad Ljubuškoga, rođen je mladi Petar Barbarić, kandidat za oltar i veliki uzor vama mladima. K tome, Sluga Božji papa Ivan Pavao II. proglasio je 22. lipnja 2003. godine u Banja Luci blaženim Ivana Merza, mladog katoličkog intelektualca i apostola hrvatske mladeži. Prepoznajte i vi, dragi mladi, svoja stremljenja i ponudite Crkvi i svome hrvatskom narodu ono najbolje što u sebi nosite. Budite ponos svojim roditeljima, svojim župnicima, časnim sestrama, vjeroučiteljima i profesorima koji se nesebično ulažu u vaše sazrijevanje, vaš rast i napredak. Neka vaš najbolji prijatelj bude Isus Krist koji je naš put, istina i život. Osluškujte njegove poticaje u skrovitosti svoga srca i slijedite ga svojim životom.
Predragi vjernici i dragi hodočasnici, na sve zazivam moćni zagovor svetoga Antuna kao i svih naših hrvatskih blaženika i svetaca, napose blaženoga Alojzija Stepinca te vas sve stavljam pod moćnu zaštitu Presvete Bogorodice Marije koja je Fidelissima Advocata Croatiae – Najvjernija Zagovornica Hrvatske. Amen.