Uzoriti gospodine Kardinale, preuzvišeni gospodine apostolski nuncije, draga subraćo u episkopatu i svećeništvu, poštovani predstavnici građanskih vlasti, predraga braćo i sestre!
Veoma sam zahvalan na ljubaznome pozivu da proslavim blagdan grada Zagreba zajedno sa svima vama i da molim majčinski zagovor Blažene Djevice za cijeli ovaj grad. Sa sobom donosim također srdačne pozdrave mađarskih katolika koji časte Bogorodicu kao našu zaštitnicu. Djeca smo iste Majke, a na osobit način mi Mađari i Hrvati, dva bliska naroda, povezana zajedničkom poviješću i našim kršćanskim vrijednostima.
1. “Onih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin” – tako čitamo u evanđelju po Luki. Mjesto na kojemu Marija susreće Elizabetu je mirno i tiho mjesto. To je mjesto one tišine u kojoj se lakše može čuti Božji glas. I mi moramo slušati glas Gospodnji i učiti od njega tko smo i kakvo smo poslanje primili od Boga u svome vremenu.
Susret Marije i Elizabete bogat je simboličkim značenjima. Elizabeta predstavlja drevnoga čovjeka koji nastoji biti pošten, vršiti Božju volju onako kako ju je prepoznao ili kako ju je mogao otkriti s pomoću ljudskoga razmišljanja. Marija – tomu nasuprot – noseći Isusa u svome krilu, ne samo da je poštena i poučljiva osoba koja želi biti pravedna, nego je od Boga izabrano ljudsko biće. Ni Isus nije tek plod ljudskosti koja iščekuje i traži dobro, nego je sam Bog koji je došao među nas; on je osobna prisutnost Boga među ljudima. Marija je, dakle, s pomoću svoje vjere i Božjom voljom, sudionica milosti. Kao što reče anđeo: ona je puna milosti.
2. Božja je milost moćna, sposobna preobraziti život svih ljudi. Tijekom povijesti Crkve čovjek se, preobražen milošću na sliku Kristovu, očituje u raznim oblicima. Svaki svetac očituje snagu milosti na svoj poseban način. Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće velikoga razvoja, širega priznavanja sloboda i ljudskih prava u pojedinim krajevima svijeta; stoljeće koje je za velik broj naroda donijelo veliku slobodu ili čak suverenost, kao i mnoštvo demokratskih vrijednosti. Taj je napredak, pod stanovitim vidicima, prisutan i u razvoju zajednice naroda u Europi. Kada su 1957. Rimski sporazumi započeli zbilju koja se danas zove Europska Unija, velik je broj kršćana bio zauzet u tome djelu, koje je – od samih početaka – pružalo i nastavlja pružati okvir za miroljubiv suživot ili, štoviše, za pomirenje među narodima. U tome smislu i mi ovdje u srednjoistočnoj Europi imamo priliku, koju nam daje Božanska Providnost, s bratskom simpatijom gledati druge narode i pročišćavati svoj spomen, kao što je rekao Sluga Božji, papa Ivan Pavao II. Mi, katolici, imamo mogućnost pružiti svjedočanstvo o tome pomirenju koje može postati stvarateljska snaga i na društvenoj razini.
3. No, povijest dvadesetoga stoljeća je i krvava povijest. Najokrutniji ratovi, najstrašniji genocidi, najužasnije nepravde i diskriminacije obilježuju to zadnje stoljeće. I u novije se vrijeme, barem u zapadnome svijetu, očituju zabrinjavajući znakovi slabosti u intelektualnome razmišljanju te znakovi poteškoća u donošenju životnih odluka, kao što su: izbor zanimanja, svećeničkoga ili redovničkoga zvanja, braka itd. Prisutni su također tragovi relativizma koji prijeti opasnošću da se slobodu liši njezina pozitivnog sadržaja i da se od nje stvori puko formalno načelo. Takva sloboda, bez uvjerenja i prianjanja uz istinu i objektivne vrijednosti, onkraj svih mogućih i nestalnih užitaka ovoga života, često, u konačnici, izaziva razočaranje, gorčinu i očaj.
U tamnim slojevima pojedinoga razdoblja sveci nose Kristovo svjetlo; oni su nam primjeri i nebeski zaštitnici. U teškim godinama Drugoga svjetskog rata i komunističkoga progonstva, pojedini su veliki crkveni predstojnici naših krajeva pružili ohrabrujući nauk za cijele narode, štoviše – za sveopću Crkvu. Blaženi Alojzije Viktor Stepinac, kardinal i nadbiskup ovoga grada, borio se tijekom rata za prava progonjenih i diskriminiranih, izazivajući gnjev nacizma. Zatim je, nakon rata, usprkos pokušajima da ga se udalji od Petrove Stolice, ostao uvijek vjeran Katoličkoj Crkvi i nasljedniku svetoga Petra. Zbog toga je trpio sužanjstvo i bio izoliran niz godina. I konačno je, teško bolestan zbog patnja koje je podnio u uzništvu, bio zacijelo otrovan. Neustrašivi ispovjedalac vjere svoje je svjedočanstvo zapečatio svojim mučeništvom. Nedavno sam vidio jednu fotografiju koja ga prikazuje pred komunističkim sudom 1946. godine. Iz njegova ozbiljna lica, iz njegovih otvorenih i mirnih očiju, iz njegova uspravna stava može se iščitati njegova spremnost da bude vjeran sve do smrti. Snažna je sličnost između te fotografije i fotografije kardinala Jozsefa Mindszentya koja je snimljena dvije godine nakon toga na sudištu u Budimpešti.
Kardinal Mindszenty, nešto stariji od svoga hrvatskoga subrata, sjedi jednako tako uspravan i svojim dubokim očima, prodornim pogledom dopire sve do srdaca onih koji ga promatraju i u ovo naše vrijeme. Uistinu je ispravo što se papa Pio XII. u svojemu glasovitom apostolskom pismu koje započinje riječima “Dum maerenti animo”, 29. lipnja 1956., prigodom petstoljetne obljetnice apostolskoga pisma koje je Kalikst III. uputio narodima istočne Europe, obratio kardinalima Jozsefu Mindszentyu, Alojziju Stepincu i Stefanu Wyszynskomu te svim biskupima, klericima i laicima zemalja Srednjoistočne Europe. Trojica velikih biskupa, spomenutih u papinskome pismu, bijahu iznimni svjedoci vjere. Prvi je među njima vijenac mučeništva primio zagrebački Nadbiskup. Njihove osobnosti i njihova svjedočanstva, njihova duhovna baština povezuju narode naših zemalja i tvore veliko vrelo bratske povezanosti među katolicima. Veliki se papa obraća trojici kardinala ovim riječima poštovanja i zahvale: “Pred našim je ožalošćenim duhom trajno prisutno sve ono što ste vi, nepravedno udaljeni od svojih biskupskih sjedišta i od svoje svete službe, pretrpjeli i nastavljate ustrajno trpjeti za Isusa Krista” (AAS 48, 1956, 549-554).
Dok ove godine slavimo desetu obljetnicu beatifikacije blaženoga kardinala Stepinca, molimo njegov zagovor za nas, biskupe i svećenike naših zemalja, kako bismo mogli služiti Kristu, njegovoj Crkvi i svim ljudima u strpljivoj i radosnoj sigurnosti evanđeoske istine otvorena srca i srca koje je spremno oprostiti. Molimo za njegov zagovor za hrvatski i mađarski narod, da bi se mogli hraniti Kristovom životnom snagom i naći ispravan put kršćanskoga života u našemu tako složenom svijetu.
4. Danas slavimo blagdan grada Zagreba. Častimo Bogorodicu koja čuva ovaj grad iz Kamenitih vrata. Lik Djevice, sačuvan nakon požara koji je uništio čak i okvir slike, simbol je božanske Providnosti i majčinske zaštite Djevice Marije. No, Majka Kristova je Majka svih nas. Ona je Pomoćnica kršćana (auxilium christianorum). U našemu starom glavnom gradu, u Esztergomu, u renesansnoj kapelici koju je sagradio kardinal Tamas Bakocz (Toma Bakač), isti onaj koji je utvrđivao grad Zagreb i utvrdom opasao ovu vašu prvostolnicu, čuvamo staru ikonu, sliku Majke Božje s Djetetom, koja se zove Bogorodica Ostrogonskoga dvorca. Prema drevnoj predaji, ta je slika ponovno nađena među ruševinama stare katedrale, kada su Turci 1683. opustošili grad. I to je jedna ikona Bogorodice koja je preživjela razaranje.
Naši narodi, naši gradovi promatraju Djevicu Mariju kao svoju majku i zaštitnicu. I to s pravom. Jer jedna majka može imati više sinova. I ti su sinovi istinska braća.
Molimo zagovor i majčinsku zaštitu Djevice Marije, Majke grada Zagreba i zaštitnice Hrvatske, Velike Gospe Mađara (Magna Domina Hungarorum) i Majke cijele Europe, da štiti naše narode i naš kontinent te da nam udijeli novu životnu snagu za ovo novo stoljeće. Amen.