Dragi prijatelji, braćo i sestre!
Slaveći danas Dan oružanih snaga Republike Hrvatske liturgijska nas čitanja potiču na razmišljanje o miru, o njegovim izvorima te njegovoj djelotvornosti kako za pojedinca tako i za cijeli svijet. Misao vodilja ovogodišnjeg međunarodnog vojnog hodočašća u Lurd, s kojeg smo se sretno jučer vratili bila je tema mira pod geslom: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (Iv 14, 27). Riječi su to iz Ivanovog evanđelja, koje je Isus izgovorio u tijeku Posljednje večere, na Veliki četvrtak, dan prije svoje smrti. Isus je bio svjestan da će njegove učenike duboko potresti njegova smrt, da postoji mogućnost da se razbježe na sve strane. Stoga ih želi učvrstiti da ne klonu i poručiti da je on jamac njihove sigurnosti. On je to posebno dokazao kad se kao uskrsnuli objavio, o čemu govori današnje evanđelje. A ono govori o Isusovom ukazanju učenicima koji su još uvijek bili pod dojmom Isusove muke i smrti. Da bi im vratio povjerenje i sigurnost pozdravlja ih riječima: „Mir vama!” (Iv 20, 20). Ne radi se o miru kako ga danas ljudi tumače, već je riječ o njegovu posebnom značenju.
Šalom – mir, o kojem govori Isus, označuje čežnju čovjeka koji je u sebi podijeljen, koji teži za cjelovitošću svoga bića, koji uključuje i psihofizički sklad čovjeka. Taj pozdrav uključuje i želju: biti u miru s Bogom, uživati njegov blagoslov. „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga ali ne kao što svijet daje” (Iv 14,27), poručuje Isus. Uskrsnuli Gospodin donosi upravo takav mir. On ovlašćuje svoje učenike da ga prenose u njegovo ime, kad je rekao: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20, 23). Tim je riječima Isus ustanovio sakrament svete ispovijedi. Bilo je to ispunjenje riječi koje smo čuli u današnjem Psalmu u kojem Psalmist govori da će Gospodin dati mir narodu svome. Bio je to Isusov uskrsni dar učenicima.
U tom okviru nalazi se i 1. čitanje. Naime, da bi vladao mir među ljudima, poglavito kršćanima, oni se moraju prema riječima apostola Pavla, obući u milosrdno srce, i to ne samo na razini opraštanja, nego i zauzimanja koje duboko suosjeća s drugima. Moraju sa sebe odbaciti sve što ne priliči jednom kršćaninu i obući se u dobrostivost, poniznost, blagost; da podnose jedni druge praštajući si, ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu!” (2 Kol 3, 12-13) To znači da trebaju podnositi druge, kad je teško podnositi; trebaju praštati svaku uvredu ili omalovažavanje, kad je teško opraštati. To praštanje mora biti velikodušno, čak i prema onome, koji nije vrijedan da ga primi. Razlog jednog takvog velikodušnog opraštanja nalazi se u Isusu Kristu. On je opraštao pa smo i mi dužni opraštati jedni drugima. Služeći se slikom oblačenja odijela apostol Pavao opominje Kološane da obuku na sebe ljubav. Ljubav nije dodatni ogrtač. Ona jednostavno sve dosadašnje rečeno povezuje i ujedinjuje. I tako stvara mir među ljudima.
Kršćani su shvatili da biti članom Crkve, koja je Tijelo Kristovo, uključuje poziv za uspostavljanje mira među ljudima. Toga je Crkva prvih stoljeća bila posebno svjesna i toga se držala. To je bila njezina najveća snaga. Kršćani su bili tada na margini društvenog i političkog djelovanja, jedna beznačajna skupina, na rubu društva. Nisu mogli aktivno sudjelovati u oblikovanju javnoga života. Pa ipak, unatoč tome, veoma brzo su unosili u tadašnji poganski svijet jednu novu kvalitetu življenja. Među njima je došlo do pomirenja između robova i slobodnih, Grka i barbara, Židova i pogana (usp. Gal 3, 28). Oni su se doživljavali kao braća i sestre. Apostol Pavao poručuje: “Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo mi u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni” (1 Kor 12, 12-13). Oni su iskusili da je istinita riječ apostola Pavla koji kaže: „Krist je mir naš”.
Dragi prijatelji! Oružane snage jedne zemlje stvorene su u cilju održavanja mira. To vrijedi i za hrvatske oružane snage, koje su nastale u posebno složenim ratnim okolnostima, veoma presudnim u trenucima hrvatske povijesti, kad je trebalo zaustaviti neprijateljsku agresiju te u isto vrijeme ustrojiti vlastitu oružanu silu. Najveća snaga u tom trenutku bila nam je vjera u Boga i zajednička sloga, koju bi trebalo stalno podržavati. Poznato je da su nakon II. svjetskog rata postojale velike napetosti među narodima, poglavito između Nijemaca i Francuza. Bilo je teško pronaći ključ pomirenja unatoč nastojanju političara s obje strane. Tu su značajnu ulogu odigrali vojni kapelani, zajedno s vojnicima – vjernicima obiju strana, koji su došli na ideju da se kao vjernici nađu u svetištu Majke Božje u Lurdu. Prvi takav susret vojnika bio je 1948. a veći međunarodni 1958. godine. Ta je godina bila početak hodočašća vojski svijeta.
Ove godine slavi se 50. godišnjica hodočašćenja vojski svijeta. Sve do 1990. godine hodočasnici su dolazili uglavnom iz zemalja zapadne Europe ili iz zemalja članica NATO saveza. Godine 1991. zemlje iz srednje i istočne Europe postupno su se pridruživale hodočašću, zajedno s Hrvatskom, te zemlje iz Azije, Afrike i Južne Amerike. Nitko ne može poreći vrijednost tih hodočašća, poglavito kad je riječ o stvaranju ozračja mira među narodima. Naime, temeljna je nakana organizatora vojnog hodočašća bila stvaranje mira. Taj mir je i danas veoma potreban, budući da je veoma ranjiv. Bivši direktor međunarodnog vojnog hodočašća pater Brard kaže da je hodočašće u Lurd bilo i važan čimbenik stvaranja ujedinjene Europe.
Slaveći danas dan Oružanih snaga RH spominjemo se svih muka kroz koje su one prošle, počevši od stvaranja do danas. Spominjemo se prije svega nezaboravnih i dragih prijatelja koji su ugradili svoje živote u slobodu Domovine i temelje mira. Spominjemo se i svih onih djela, koja su pridonijeli stvaranju ozračja mira među narodima svijeta. Riječi zahvale nisu nedostajale kad je riječ o hrvatskoj vojsci i policiji. Sve nas to, i još mnogo drugih stvari, još više obvezuje da naše vojno-redarstvene snage i dalje stoje na braniku mira i slobode, da u sebi izgrađuju mir. Samo tako bit ćemo kadri dati svoj obol velikoj europskoj i svjetskoj obitelji koja se sve više ujedinjuje. Najveće pobjede jedne oružane sile nisu na bojnom ratištu, nego u vlastitom srcu njenih pripadnika, koji stvaraju ozračje tolerantnosti i mira u svijetu. Na to nas obvezuju i naši pokojni branitelji. Stoga ih se u ovom misnom slavlju sa zahvalnošću i molitveno spominjemo.
I na kraju, kad je riječ o miru, bit će korisno ako sebi posvijestimo činjenicu da i mediji mogu dati veliki doprinos ozračju mira. Zavaljujući tehnološkom razvitku sredstva društvene komunikacije kadra su učiniti velike stvari za dobro ljudi, poglavito kad je riječ o širenju demokracije danas u svijetu i dijaloga među narodima. Pa opravdano očekujemo i njihov doprinos na promicanju mira i stvaranja pozitivnog ozračja u našem društvu te više pozitivnog pristupa prema hrvatskim oružanim snagama bez kojih ne bismo mogli zamisliti našu slobodu, tim više što je velik broj ljudi dao svoje živote, a mnogi nose i ožiljke Domovinskog rata.
Još jednom iskrene čestitke svima pripadnicima hrvatskih oružanih snaga, upućujući Gospodinu molitvu da svi mi budemo širitelji mira koji nam je Krist donio. Amen.