Čitanja: Dj 4,32-35; 1 Pt 3,13-16; Iv 15,9-17;

Dragi oče biskupe Marine, predsjedniče HBK,
dragi rektori i svi odgojitelji naših bogoslovnih sjemeništa,
dragi bogoslovi,
draga braćo i sestre!

1. Raduje se danas Stepinčeva katedrala gledajući vas, dragi bogoslovi, okupljene u njoj u godini u kojoj se spominjemo desete obljetnice beatifikacije najsvjetlijeg lika Crkve Božje u Hrvata kardinala Alojzija Stepinca. Došli ste ovamo iz bogoslovnih sjemeništa diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine na Drugi kongres bogoslova koji se pod geslom “jedno srce i jedna duša” ove godine održava u Zagrebu, od 23. do 25. svibnja. Dragi bogoslovi, u ovoj Prvostolnici kao zagrebački nadbiskup ponovno vas srdačno pozdravljam i izričem svima dobrodošlicu. Ovdje okupljeni vi ste posebni znak i slika Crkve koja živi u našim biskupijama, u našem hrvatskom narodu.
Svečanom procesijom ušli smo u ovu drevnu katedralu da bismo slavili Euharistiju. Slušali smo zajedno odlomak iz Djela apostolskih u kojem se nalazi izraz “jedno srce i jedna duša” (4,32). U vrijeme svoga zatočeništva godine 1957. blaženi Alojzije piše: “I sami znadete, kako je božanski Spasitelj na Posljednjoj Večeri vruće molio, da oni, koji su Njegovi, budu uvijek jedno srce i jedna duša i to ne kakogod, nego: `Oče sveti, sačuvaj ih u svoje ime, koje si mi dao, da budu jedno kao mi´” (Batelja, Juraj, Živjeti iz vjere. Zagreb, 1990., str. 176.). A godinu dana kasnije, točno prije pedeset godina, iz Krašića piše: “Ako ikada, a ono je danas potrebno, da svećenici budu jednoga srca i jedne duše, i da neprestano rade na svom usavršavanju” (Batelja, Juraj, Živjeti iz vjere. Zagreb, 1990., str. 177.).
Dragi bogoslovi, posebni vid vašega života u sjemeništu je da živite zajedno. Vaš put do svećeništva sadrži i taj aspekt zajedništva koji je od velike važnosti. Slijedeći Isusa apostoli su se pripremali zajedno. Vaše zajedništvo ne ograničuje se samo na sadašnjost, ono je usmjereno prema budućnosti. Pastoralni zadaci koji vas očekuju traže vašu raspoloživost da djelujete povezani kao jedno tijelo, u redu prezbitera koji pod vodstvom biskupa preuzimaju brigu za kršćansku zajednicu. Ljubite taj “obiteljski” način života koji je za vas preduvjet onoga sakramentalnoga bratstva (usp. PO, 8) koje treba resiti svaki dijecezanski prezbiterij. Svećenik treba biti čovjek otvoren zajedništvu, čovjek koji gradi zajedništvo, naprosto čovjek zajedništva. Sjemenište i sjemenišni život su škola crkvenog zajedništva.
2. Zajedništvo o kojem je riječ rađa se i gradi molitvom. Molitva je uvijek iskustvo koje povezuje, kako ona pojedinačna tako i ona zajednička, s braćom i sestrama u vjeri. Uvijek je to ista molitva pred Gospodinom, jer nikada ne smijemo razdvajati ono “biti na osamljenom mjestu” od zajedništva s vjernicima. Sigurno, u svakidašnjem životu nije uvijek lako pronaći ravnotežu između osame u pustinji i crkvenog zajedništva. Napor zajedništva u bogosloviji usko je povezan s naporom zajedničke molitve u vašim zajednicama. Nije to spontana stvar. Trebamo to željeti, učiti, nastojati i truditi se.
Mislim u prvom redu na potrebu zajedničkog čitanja i razmatranja Riječi Božje. Ta “lectio divina” je veoma važna za vaš osobni i zajednički život. U njoj Gospodin uistinu govori tebi i za tebe. Potrebno je u molitvi zajedno učiti kako shvatiti i prihvatiti što nam Gospodin govori. Put prema svećeništvu treba biti osvijetljen Riječju Božjom. Radi se, dragi prijatelji, o svjesnom i osobnom izboru kojim se daje prvo mjesto Gospodinu, a sve ostalo će nadoći.
Molitva mi govori kako je moj život povezan s drugima i treba pomoć drugih. Blagoslovljeni osjećaj u mom srcu daje spoznaja da netko moli za mene, kao i zamolba drugoga da moliš za njega, za nju. Molitva je lanac koji povezuje i čvrsta stijena zajedništva. Molitva drugih pomaže moju molitvu. Osobito se to odnosi na Riječ Božju koja nam se daje i koja nas u vjeri povezuje. Djela apostolska govore kako im sve bijaše zajedničko. Zajednička molitva je put koji nas uči kako čovjeku današnjice pružiti vidljive i vjerodostojne znakove zajedništva.
3. U misnom evanđelju Isus nam govori o ljubavi i prijateljstvu i to ne općenito i apstraktno, nego sasvim konkretno. Ljubav polazi od Oca. “Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi… ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15,9.12b). “Vi ste prijatelji moji” (Iv 15,14), kaže nam Isus i dodaje: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16). Dragi bogoslovi, potrebno je imati potpuno povjerenje u Njega. To je put na kojem se upoznaje tajna Isusove ljubavi. Poziv je biti zahvaćen Isusovom ljubavlju i prijateljstvom. Od nas se očekuje odgovor cjelovitog povjerenja i potpunog predanja Isusu kako bi se u zajedništvu Crkve donosio rod koji ostaje.
Isus zove one koje hoće, što će reći one koje nosi u svom srcu. Vi ste u Njegovom srcu. On vas zove da ga slijedite, da budete s njime. Potrebno je razvijati osobni odnos s Isusom. Taj se odnos izražava u molitvi. Bog, snagom svoje vlastite naravi, govori, sluša i odgovara. Sveti Pavao nas podsjeća i poziva: “Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite!” (1 Sol 5,16-17). “Moliti ne znači sići s pozornice povijesti i povući se u privatni kutak sreće. Kada ispravno molimo, u nama dolazi do nutarnjeg pročišćenja, čime postajemo otvoreni za Boga i, upravo tako, također za ljude. U molitvi moramo naučiti što stvarno smijemo iskati od Boga – a to je samo ono Boga vrijedno” (Benedikt XVI, Spe salvi 33). Sveti i blaženici uče nas na tako evidentan način kako molitva postaje nada života.
4. Zajedništvo s Isusom povlači za sobom zajedništvo s drugima, sa svima, jer smo pozvani po riječima svetog Petra biti “uvijek spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama” (usp. 1Pt 3,15). Uvijek, dakle u svim područjima i trenucima života. I to svakomu, ne nekima nego svima. Kršćani su odgovorni za svjedočanstvo koje samo oni mogu dati svijetu. Mi smo navjestitelji nade. Vama je Otac slave dao Duha mudrosti i prosvijetlio vam oči srca “da upoznate koje li nade u pozivu njegovu” (Ef 1,18). Kršćanska nada kao odgovornost smještena je između Božjeg poziva i pitanja ljudi.
Upravo u tom tekstu pronalazimo uključenu i jednu dimenziju našega nastojanja koje nije samo prenošenje iskustva, nego nas poziva na argumentiranje, tj. davanje logičkog obrazloženja, onoga što tradicionalno smatramo zadatkom teologije.
Dragi bogoslovi, godine vaše formacije su važan period vašega života u pripremi na poslanje na koje vas Gospodin poziva. Sjemenišni dani predstavljaju svojevrsno odvajanje od života, svojevrsnu “pustinju” kako bi Gospodin mogao govoriti vašemu srcu. Njegov glas nije bučan, nego tih, on je glas tišine. Da bi se mogao čuti traži vrijeme šutnje. Stoga sjemenište osigurava vrijeme i mjesto za svakidašnju molitvu, ono njeguje liturgiju, razmatranje Riječi Božje i euharistijsko klanjanje. U isto vrijeme, sjemenište od vas traži da posvetite mnogo vremena i duge sate studiju kako biste se osposobili da uvijek i svakome možete dati obrazloženje nade koja je u vama.
5. Dragi bogoslovi, narod Božji vas čeka. On očekuje svete svećenike. Svećeničko je zvanje poziv na svetost, u onom obliku koji proistječe iz sakramenta reda. Stoga vas potičem produbljujte dnevno svoje prijateljstvo s Isusom, Dobrim Pastirom. Govorite s njim od srca k srcu. Odbijajte svaku napast karijerizma i ispraznosti. Nastojte usvojiti stil života koji je okarakteriziran nasljedovanjem Isusa u ljubavi, čistoći i poniznosti.
Dragi bogoslovi, u vašoj formaciji veoma važnu ulogu imaju vaši odgojitelji. Stoga vas molim da zajedno sa mnom molite danas za svoje odgojitelje i profesore koje su nam u ovom danu duhovno veoma blizu.
I na kraju poslušajmo još jednom riječi našeg blaženog Alojzije čijom grobu danas hodočastimo moleći njegovu pomoć i zagovor na putu prema svećeništvu: “Ako postoji na svijetu štogod lijepa i uzvišena, onda je to sigurno svećeničko služenje. (…) Postoji li na zemlji neko služenje koje bi bilo na korist vidljivom i nevidljivom svijetu, kao što je sveto svećeničko služenje. Nema ga. To je mogao ustanoviti samo Bog. A kada Bog uzdiže jednog čovjeka na takvo dostojanstvo, onda je sveta čovjekova dužnost da učini sve što je moguće, i sve što može, da se dostojno pripremi, a dužnost je drugih da mu pomognu u toj pripravi. Ne znam, da li bi moglo biti djelo Bogu ugodnije, dušama spasonosnije, narodu korisnije i narodu i svima potrebnije od ovoga” (Batelja, Juraj, Živjeti iz vjere. Zagreb, 1990., str. 173.).
Sve to podsjeća kako nas Bog poziva na svetost. Svetost života je tajna uspjeha svećeničke službe. Svetost treba biti konstitutivni dio svakog vašeg izbora i odluke. Povjerite tu želju i taj zadatak Presvetoj Bogorodici Mariji. Ona koja je čula anđeoske riječi: Ne boj se! danas vama, dragi bogoslovi govori: Ne bojte se, jer Isus moj Sin, a vaš brat i Gospodin je s vama. Amen.