Preminuo fra Miro Vrgoč

Misa zadušnica za pokojnoga fra Miru služit će se u utorak 27. srpnja u 12 sati u samostanskoj crkvi na Gorici. Nakon mise je ukop na obližnjem groblju sv. Mihovila.

Fra Miro Vrgoč rođen je 30. rujna 1940. u Rapovinama, župa Livno, od oca Petra i majke Kate r. Duvnjak. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Livnu (1948. – 1956.), a srednju u Franjevačkoj klasičnog gimnaziji u Visokom (1956. – 1961.).

Redovnički habit sv. Franje obukao je 14. srpnja 1960. u Kraljevoj Sutjesci, a prve redovničke zavjete položio je 15. srpnja 1963. također u Kraljevoj Sutjesci. Svečane redovničke zavjete dao je 2. siječnja 1967. kada je provincijal bio fra Vjekoslav Zirdum. Za đakona je zaređen 11. ožujka 1967., a za svećenika 9. srpnja 1967. po rukama nadbiskupa Marka Alaupovića.

Redovni teološki studij pohađao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1963. – 1968.) i na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1968. – 1969.). Nakon toga započeo je postdiplomski studij iz dogmatike u Zagrebu, gdje je magistrirao 1971., a dvije godine kasnije 1973. i obranio svoj doktorski rad.

Nakon ređenja obnašao je službu župnoga vikara u župi i samostanu Dubrave (1968. – 1969.), a zatim i kratku profesora vjeronauka u Franjevačkoj klasičnog gimnaziji u Visokom. Potom odlazi u Sarajevo na Franjevačku teologiju, gdje je dugi niz godina obnašao službu profesora predavajući nekoliko predmeta iz područja dogmatske teologije (1973. – 2005.). Jedno vrijeme obnašao je i službu gvardijana u samostanu na Nedžarićima (1979. – 1982.). Nakon odlaska u mirovinu 2005. sve vrijeme do smrti boravio je u svome matičnom samostanu na Gorici u Livnu vršeći službu ispovjednika.

Brojnim generacijama franjevačkih studenata ostat će u trajnom sjećanju lik strogog i zahtjevnog, ali nadasve pravednog i dobrog profesora fra Mire Vrgoča. Fra Miro je uistinu bio ne samo odličan profesor i pedagog, nego prije svega živi svjedok i primjer onoga što je naučavao. Bio je uvijek redovit na svim molitvenim točkama samostanskoga života, kao i na predavanjima. Po njemu se mogao navijati sat. U obdržavanju kućnoga reda i redovničke discipline bio je strog najprije prema sebi, a onda je to tražio i od drugih. Sve je to činio s neobičnom jednostavnošću i ljubavlju, što je bilo prožeto i posebnim osjećajem za šalu. Time je izazivao duboko poštovanje studenata koji su u njemu gledali oca koji ih odgaja čvrstom rukom, ali pravedno, s ljubavlju i poštovanjem.

„Dobri naš profesore fra Miro, neka ti dobri Gospodin kojemu si tako predano i postojano služio cijeloga života u duhu sv. Franje Asiškoga, otvori vrata raja i uvede u svoje vječno prebivališta. Pokoj vječni daruj mu Gospodine. I svjetlost vječna neka mu svijetli!“, napisali su u sućuti iz Provincijalata Bosne Srebrene.