Draga braćo i sestre, slavimo danas svetkovinu Pedesetnice, drevni židovski blagdan prilikom kojega se su se spominjali Saveza što ga je Bog sklopio sa svojim narodom na brdu Sinaju (usp. Izl 19). Pedesetnica je postala i kršćanski blagdan zbog onoga što se na taj dan dogodilo, pedeset dana nakon Isusova Uskrsa. U Djelima apostolskim čitamo da su učenici bili sjedinjeni u molitvi u Dvorani posljednje večere, kad je na njih sišla sila Duha Svetoga, kao vjetar i plamen. Počeli su tada navješćivati radosnu vijest o Kristovu uskrsnuću na raznim jezicima (usp. 2,1-4). Bilo je to “krštenje u Duhu Svetomu”, što ga je navijestio već Ivan Krstitelj: “Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene … On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Mt 3,11). I doista, cjelokupno Isusovo poslanje bilo je usmjereno prema tome da ljudima daruje Duh Božji te da ih krsti u svojoj “kupelji” novog rođenja. To se ostvarilo njegovom proslavom (usp. Iv 7,39), to jest njegovom smrću i uskrsnućem: tada je Duh Božji bio izliven na svijet u izobilju, poput slapa sposobnog očistiti svako srce, ugasiti svaki požar zla i zapaliti u svijetu plamen božanske ljubavi.
Djela apostolska predstavljaju Pedesetnicu kao ispunjenje toga obećanja, pa stoga i kao krunu cjelokupnog Isusova poslanja. On sam, nakon svoga uskrsnuća, zapovjedio je učenicima da ostanu u Jeruzalemu, jer, kao što je rekao: “Vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim” (Dj 1,5); te nadodao: “Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Duhovi su stoga, na osobiti način, krštenje Crkve koja započinje svoje sveopće poslanje, počevši od jeruzalemskih ulica, čudesnim propovijedanjem na različitim jezicima čovječanstva. U tom krštenju u Duhu Svetomu neodvojive su osobna i zajednička dimenzija, učenikov “ja” i “mi” Crkve. Duh posvećuje osobu i u isto je vrijeme čini živim udom otajstvenoga tijela Kristova, dionikom poslanja u svjedočenju njegove ljubavi. To se ostvaruje po sakramentima kršćanske inicijacije: krstu i potvrdi. U svojoj poruci prigodom sljedećeg Svjetskog dana mladih 2008., predložio sam mladima da ponovno otkriju prisutnost Duha Svetoga u svom životu, a s time i važnost ovih sakramenata. Danas bih htio proširiti ovaj poziv na sve: otkrijmo ponovno, braćo i sestre, ljepotu krštenja u Duhu Svetomu; posvijestimo si ponovno svoje krštenje i svoju potvrdu, koji su izvor uvijek aktualne milosti.
Molimo sada Djevicu Mariju da i danas izmoli nove Duhove u Crkvi, da u sve, a na osobiti način u mlade, uliju radost življenja i svjedočenja Evanđelja.

Apel za Libanon
S dubokom sam zabrinutošću proteklih dana pratio situaciju u Libanonu, gdje je, u nedostatku političke inicijative, došlo najprije do verbalnog nasilja, a zatim i do oružanih sukoba, s brojnim mrtvima i ranjenima. Premda je posljednjih sati došlo do popuštanja napetosti, smatram danas dužnim pozvati Libanonce da se ostave logike agresivnog suprotstavljanja, koje bi njihovu dragu zemlju dovelo u takvo stanje koje se više ničim ne bi moglo popraviti.
Dijalog, uzajamno razumijevanje i traženje razumnog kompromisa jedini su put koji Libanonu može vratiti njegove institucije a stanovništvu neophodnu sigurnost za dostojanstvenu i nadom u budućnost ispunjenu svakodnevicu.
Neka Libanon, po zagovoru Naše Gospe od Libanona, umije odvažno odgovoriti na svoj poziv da bude, za Bliski istok i za cio svijet, znak stvarne mogućnosti miroljubivog i konstruktivnog suživota među ljudima. Različite zajednice koje ga sačinjavaju – kao što je podsjetila postsinodska pobudnica Nova nada za Libanon (usp. br. 1) – istodobno su “bogatstvo, originalnost i poteškoća. Ali omogućiti život u Libanonu je zajednička zadaća svih njegovih stanovnika”. S Marijom, Djevicom u molitvi na Pedesetnicu, molimo Svemogućeg Boga da obilno izlije Duha Svetoga, Duha jedinstva i sloge, da on svima nadahne misli mira i pomirenja.