Zagreb, “Vijenac”, 25. travnja 2008.

1. Čovječe gdje si? (usp. Post 3,9) Gdje ti je brat tvoj? (usp. Post 4,9). To su dva pitanja koja svojom ozbiljnošću i zahtjevnošću odzvanjaju i danas jednako snažno kao i onda kad ih je biblijski pisaca zapisao ili bolje onda kad ih je Bog čovjeku, u praskozorje čovječanstva postavio. U čovjekovu odgovoru na ta dva pitanja odvija se drama čovječanstva, svi čovjekovi veličanstveni proplamsaji humanizma i solidarnosti kao i padovi u razne oblike promašaja vlastite ljudskosti koji se prema van manifestiraju u različitim oblicima nasilja prema sebi i drugima, pa i nasilja prema prirodi i vlastitoj ljudskoj naravi.
Tijekom povijesti spasenja mnogi su veliki ljudi, potaknuti Duhom Božjim, pokušavali odgovoriti na ova pitanja. Konačni odgovor daje nam sam Sin Božji u svojoj besjedi: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40). Taj odgovor mjerodavan je i smjerodavan za kršćane i sve ljude dobre volje. Bog koji se čovjeku objavljuje u Svetom pismu otkriva nam da ga redovito i svakodnevno možemo susresti u našoj braći, u potrebnima, bolesnima, izgubljenima.

2. Te je činjenice bila svjesna prva Crkva u kojoj je ova društvena dimenzija vjere od samih početaka bila prisutna i sama po sebi razumljiva. Tijekom povijesti kršćanstva ova se dimenzija vjere produbljivala i oblikovala. Zanimljivo je zapaziti da su mnogi očuvani spisi iz prvog razdoblja kršćanstva, iz patrističkog doba, upravo propovjedi crkvenih otaca sa socijalnom tematikom. U srednjem vijeku u Crkvi su se, ili na inicijativu Crvke, razvijale prve bolnice, prva sveučilišta, škole.
Nadolaskom industrijske i političkih revolucija 18. i 19. stoljeća papa Lav XIII. temeljito zahvaća probleme koji se javljaju u to vrijeme u društvu, a to je prije svega radničko pitanje, i enciklikom Rerum novarum (1891. godine) daje novi poticaj za razvoj socijalnog učenja Crkve i socijalne dimenzije kršćanske duhovnosti primjerene vremenu. Ta se enciklika smatra utemeljenjem suvremenog socijalnog nauka Crkve, iako je socijalni nauk Crkve, na svoj način utkan u same korijene kršćanstva i prisutan je u crkvenoj misli i praksi od samih početaka.

3. U Hrvatskoj su biskupi i vjernici laici veoma brzo prihvatili ovaj poticaj Lava XIII. i već 1900. godine imamo Prvi Hrvatski katolički sastanak na kojem se raspravlja posebno o socijalnoj tematici. Nakon toga, posebno zalaganjem krčkog biskupa Antuna Mahnića razvijaju se različita laička udruženja nadahnuta upravo željom za društvenim angažmanom i razvojem socijalne dimenzije kršćanstva.
Posebno važno mjesto u poticanju socijalne tematike imao je 30-ih godina dvadesetog stoljeća tada mladi svećenik a kasnije zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Potaknuo je osnivanje Caritasa zagrebačke nadbiskupije, pokrenuo časopis “Caritas”, te dao svoj doprinos u održavanju Hrvatskih socijalnih tjedana na kojima je hrvatska inteligencija raspravljala o tada aktualnim socijalnim pitanjima u društvu. O važnosti i društvenom značenju tih skupova govori i činjenica da su se pojedine sjednice Socijalnih tjedana održavale u prostru Hrvatskog sabora, u velikoj sabornici.

4. Nakon Drugog svjetskog rata nastaje gotovo polustoljetno prisilno mirovanje glede organiziranih socijalnih aktivnosti Crkve. Crkvi je, naime, bilo spriječeno društveno djelovanje i razvijanje ove socijalne dimenzije kršćanstva. Međutim, Crkva nije ni tada odustala od svoga poziva. I u tim je vremenima pronalazila načina za socijalno djelovanje i naglašavala, upravo po svojim pastirima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, važnost zaštite ljudskog dostojanstva, važnost slobode, istine, pravednosti.
U tim vremenima nije bilo oportuno organizirati laike i izlagati ih pogibelji u promicanju ove društvene dimenzije vjere koju su upravo oni pozvani živjeti i promicati. Ipak, institucionalna Crkva, kao jedina organizirana zajednica nasuprot jednoumnom ideološkom sustavu stvarala je oaze slobode i dijaloga u kojemu su kršćanski i drugi intelektualci mogli razgovarati i stvarati klice novoga društva kojemu smo se nadali.
Tek nakon pada komunističkog sustava 1990. godine stvorile su se pretpostavke za razvoj građanskog društva i za razvoj ove, naprasito prekinute, socijalne dimenzije kršćanstva. Crkva u Hrvatskoj veoma se brzo uključila u obnovu prekinutog kontinuiteta. Već 1991. godine, Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu organizirao je Akademiju povodom stote obljetnice prve socijalne enciklike, na kojoj su sudjelovali brojni hrvatski intelektualci i predstavnici javnoga života.

5. Vijeće za laike HBK-e je 1992. godine organiziralo Zbor hrvatskih vjernika laika, a 1995. godine studijske dane na temu: Crkva, demokracija i opće dobro u Hrvatskoj. Na tim velikim susretima vjernika laika temeljito su raspravljane mnoge društvene teme na kojima se promišljalo kako najbrže premostiti pedeset godina prisilnog ušutkavanja društvenog očitovanja vjere i vjernika. No, to je bilo i vrijeme rata u Hrvatskoj kada su konkretne potrebe ljudi pogođenih ratom zahtijevale razvoj drugih kapaciteta i postavljanje drugih prioriteta u Crkvi.
No, čim je minula neposredna ratna opasnost hrvatski su biskupi odlučili da moraju sustavnije promovirati ovu dimenziju vjere, te su na zasjedanju u Đakovu 1996. godine prihvatili prijedlog Vijeća za laike i osnovali Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Dana 5. ožujka 1998. godine svečano je otvoren rad Centra. Prvim je pročelnikom Centra imenovan dr. Stjepan Baloban, profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a tajnikom mr. Gordan Črpić.
Danas, deset godina kasnije, Centar je prepoznatljiva institucija u Crkvi i društvu. Svojim je radom i inicijativama stvorio pretpostavke za premošćivanje dugogodišnjeg zapostavljanja socijalne dimenzije vjere te za razvoj socijalnog nauka Crkve primjeren suvremenom vremenu. Danas su, zahvaljujući upravo i djelovanju Centra stvorene pretpostavke za ponovno pokretanje mnogih društvenih inicijativa Crkve i vjernika laika, između ostalog i za realno promišljanje o ponovnom pokretanju Socijalnih tjedana u Hrvatskoj. Možda je upravo ponovno pokretanje Socijalnih tjedana u Hrvatskoj prvi izazov za Centar u drugom desetljeću njegova djelovanja.
Čestitajući ovu obljetnicu odajem priznanje Centru za promicanje socijalnog nauka Crkve na njegovom dosadašnjem radu i molim svjetlo Duha Svetoga za blagoslovljeno djelovanje u novim desetljećima, na slavu Božju, na radost Crkve i za dobro hrvatskoga naroda.