Gornjogradska svečarica u konkatedralnoj župi Sv. Petra i Pavla bila je ispunjena vjernicima u crkvi i dvorištu gdje je dvije mise predslavio župni vikar Blaž Jokić te večernju konkatedralni vikar Ante Lučić. Večernjoj misnoj svečanosti pribivali su branitelji UHDDR-ovog ogranka „Sv. Rok“ slaveći svojega zaštitnika, dok je liturgijsko pjevanje na crkvenom koru vodila i orguljski pratila s. Branka Čutura,  redovnica Milosrdnih sestara sv. Križa.

„Već 337. godina u našem Gornjem gradu slavi se dragi sv. Rok. Došli smo i mi danas na ovo sveto mjesto, u ovu našu crkvu u Strossmayerovoj ulici, slaviti i moliti zagovor sv. Roka za životne putove, razne osobne nakane, osobito za bolesnike. Ovdje na ovoj euharistiji sudjelujemo u najljepšemu daru Božje prisutnosti i ljepote neba po kojoj u bližnjima prepoznajemo Isusa. Ovdje se slabost očituje kao jakost; ovdje žrtva izrasta u hvalospjev dobra; ovdje se prepoznajemo kao braća i sestre po istome daru Duha Svetoga koji je vodio svetoga Roka“, kazao je uvodno vlč. Lučić te u propovijedi razložio kako je u životu važno imati uporište u Bogu, Crkvi i kršćanskim vrijednostima pri čemu imamo aktualni svečev životni uzor vjere i djelovanje blisko Bogu.

„Sveti je Rok, taj ‘Božji liječnik’, kako je nazvan, izvorište imao u vjeri koju pokreće Božja ljubav prema čovjeku. Krenuo je na hodočasnički put kojim je tražio Krista i našao ga u potrebitima… Bogati je mladić čuo i usvojio evanđeosku poruku do krajnjih granica, ostavio svoja dobra i uputio se prema nepoznatoj zemlji. Postao je gostom u svratištima; slugom bolesnima. A sve što je učinio u životu prošlo je poput sjene i činilo se kao da nije ostavio ništa važno u ljudskoj povijesti. Doslovno je ostao neprepoznat i odbačen. Iza njega nisu sačuvana znamenita djela u obliku građevina, knjiga, osvojene zemaljske moći i stečenoga utjecaja. Štoviše, nisu ostale njegove slike, imena, značajni datumi po kojima bismo prepoznali veličinu njegova boravka na zemlji. Pa ipak, Bog mu je podario poseban dar po kojemu je postao svetim zagovornikom u cijelome kršćanskom svijetu. Dao je lice ljudskosti svijetu i pokazao kako je najljepša slika i spomen na čovjeka onda kada se brinemo za druge… Sv. Rok je svoju svetost ostvario služeći najjadnijima, a to su bili gubavci u kojima je vidio siromašnog i trpećeg Isusa. I dok su mnogi bježali od zaraženih i ostavljali ih umirati po putu kao životinje, on im se posvetio, pomagao im, a predaja govori i gubavce ozdravljao“, podsjetio je Lučić te u kontekstu evanđeoskog čitanja istaknuo dvije poruke svečeva života – povezanost s Bogom i ljubav prema potrebnima (caritas). „Sveti Rok nama svjedoči da život ima smisao samo, ako Bog nije isključen iz svakidašnjice, iz našeg osobnog života, života naših obitelji i vrjednota koje prenosimo budućim generacijama. Otvarajući svoje srce Bogu i prihvaćajući ga u svom životu, sv. Rok je shvatio da je ljubav sve i u njoj se sve ostvaruje. Stoga što, ljubiti Boga i bližnjega jest ispunjenje svega Pisma i Zakona. Ljubav se ostvaruje i pokazuje u mnogim jednostavnim oblicima svakidašnjice. Molimo sv. Roka za svakoga hodočasnika, za svaku ranjenu dušu i tijelo – da vide Krista, molimo i za nas da budemo iz dana u dan sve više Božji i otvorena srca za potrebe braće i sestara“, poručio je vlč. Lučić.

Svečano je bilo i slavlje Rokova u kapelici sv. Roka (sagrađenoj 1744.) u župi Preslavna Imena Marijina gdje se slavilo Boga i svecu utjecalo molitvama na jutarnjoj i večernjoj misi. Župnik donjogradski i dekan Osječkog istočnog dekanata preč. Ivan Jurić podsjetio je: „U vrijeme kapeličine gradnje u Osijeku je vladala kuga, zarazna bolest od koje je mnoštvo ljudi umrlo te su preživjeli u znak zahvalnosti podigli kapelicu posvećenu sv. Roku, zaštitniku od zaraznih bolesti. Povijest se ponavlja i, dok živimo u vremenu velike pandemije koja još nije završila, tražimo i mi danas zagovor sv. Roka da nas i naše obitelji očuva i zaštiti od svake zaraze.“