Liturgijska čitanja: Post 1, 1 – 2, 2; Post 22, 1-18; Izl 14, 15 – 15, 1a;
Ez 36, 16 – 17a. 18-28 Rim 6, 3-11; Mt 28, 1-10

Ovo je noć u kojoj tako blisko i primjereno zvuče riječi – braćo i sestre. To je noć u kojoj je rođena ljepota kršćanskoga imena i života; to je kolijevka uskrsnika.
U njoj gori plamen koji se izvija u tami noći; u njoj je zasađena svijeća koja razdire tugu i mrak; u njoj odjekuje povijest ljudskoga roda koju pripovijeda Bog. Objavljuje nam ljubav koja nas poziva na život od stvaranja svijeta (usp. Post 1,1-2,2); koja zaustavlja Abrahamov nož nad najdražim ljudskim bićem (usp. Post 22,1-18); koji diže vodene bedeme, da bi se mogle nazrijeti obale slobode (usp. Izl 14,15-15,1a); koji svojim Duhom vraća svježinu životnosti i čovjeku daje novo srce (usp. Ez 36, 16-17a.18-28) i svoga Jedinca prepušta mržnji svijeta – radi nas (usp. Rim 6,3-11)…
Životni labirinti i grijeh kopaju grobove za žive i ništa ljudski život ne čini tako turobnim kao zlo koje se uvlači u srce i zamračuje pogled, ne dopuštajući mu da osjeti titraj ljubavi. Svjetlo i jutro koje čovječanstvo oduvijek čeka, od prvoga trenutka iskustva grijeha i sigurnosti da Bog čovjeka nije napustio.
Ova je naša dvorana Zagrebačke Crkve odjeknula hvalospjevom Kristu-Svjetlu i združila nas u zajednicu uskrsnulih s Kristom. Stapajući svoju molitvu i hvalu u jedan glas pjevali smo glasom đakona: “Nek’ se raduje zemlja tolikim obasjana blijeskom, i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka.” Samo u njegovoj svjetlosti mi vidimo svjetlost.
“Vidite mjesto gdje je ležao, pa pođite žurno…” (Mt 28,6) Tako anđeo progovara ženama kada su se došle još jedanput oprostiti, dodirnuti zadnji put tijelo Raspetoga, makar i kroz debelu kamenu stijenu. U osvitu prvoga dana u tjednu dvije su Marije došle pogledati grob. U izvorniku se za pogledati rabi glagol theoresai, onaj isti iz kojega smo mi izveli i posvojili riječ teorija. Žene su došle ‘stvoriti sliku’, pretvoriti ju u spomen, čuvati u svojim očima i srcu mjesto na kojemu je ostala ležati njihova najveća dragocjenost, mjesto koje je zapečatilo neshvatljivo. Došle su po theoriju, pogled, promatranje, spoznaju koja im bi pomogla dalje živjeti. Ili im je tek trebalo vrijeme da istinu o porazu ljubavi ugnijezde u svoju dušu.
I tek što su pristigle, dok je s rosom na nogama prašina postala razmočeni trag žurbe, uskršnje evanđelje skreće njihov pogled na nešto novo i neočekivano. Četiri puta najradosnije evanđelje ponavlja: gledaj! (Idou!). Pogledaj nešto što bježi ljudskomu pogledu. Potres, zemlja koja se giba s nebom i anđeo koji odmiče kamen. Tu su dokinute sve ljudske teorije, sva ljudska promatranja i znanja. “Nije ovdje!” Onaj koji jest, koji ispunja sve, objavljuje najradosniju neprisutnost – neprisutnost Živoga među mrtvima. Smrt ne posjeduje Krista. niti je njegovo uskrsnuće događaj koji ovaj svijet može obuhvatiti. Nikakva ljudska theoria, promatranje i ispitivanje nije dostatno, ako nam pogled na život ne skrene Božje svjetlo.
Žene su došle pogledati, stvoriti si i čuvati sliku. Uz viđeno su dobile i riječ: Uskrsnu kako reče! “Vidite mjesto; pođite žurno; javite učenicima da ide u Galileju.” Raspeti želi započeti sa svojim učenicima tamo gdje je sve započelo. Tamo je njihov dom, njihovi najbliži, njihova svakodnevica, poslovi i radosti. Uskrsnuli nas uvijek susreće usred života, tamo gdje nije dostatna theoria. Zato anđeo kaže: rekoh vam. Riječ anđela ženama; riječ žena apostolima; riječ apostola prvim kršćanima; riječ evanđelja nama… Riječ ih je preobrazila. Postale su navjestiteljice susreta koji ih vodi k drugima. U radosti i strahu odlaze i, povjerovavši riječi, susreću Isusa koji ih pozdravlja i dokida strah. I mi smo pozvani naviještati, svjedočiti Krista, bez bojazni, radosno, u našim Galilejama, jer nas on čeka tamo, a ne negdje drugdje. Kršćanska izvanrednost je druga strana redovitosti, “cvjetna strana Galileje”.
Žene su došle promatrati, došle su – doslovce prevedeno: teoretizirati, a dobile su riječ i otrčale. Braćo i sestre, kršćani nisu poglavito promatrači, nego slušatelji i nositelji Riječi, u kulturi koja gradi privid i nudi slike, da bismo se na njima zaustavili, promatrali ih, slagali ih, bavili se njima i, što je najgore – mirovali. Radosna vijest uskrsnuća izvlači kršćane iz mirovanja i umiranja. I daje novi pogled koji vidi ljepotu Krista. Ružnoća i ljepota tiču se očiju. Za ljepotu križa, za ljepotu Krista potrebne su oči prosvijetljene evanđeljem. Ružnoća ima svoje korijene u mržnji, a ljepota u ljubavi. Oni koji nisu imali oči za darovanu ljepotu Krista (sv. Augustin: “non… habebant oculos unde Christus pulcher videretur” – Enarr. in Psalm. 127, c. 8,5-8, CChr. SL XVI, I, Turnholt 1968., 275) pogrđivali su ga, udarali, unakazili, raspeli. Pokušali su od njega i izvanjski učiniti ono što je u njihovim očima već bio. Ovo noćašnje svjetlo i ljubav pročišćuju oči.
Braćo i sestre, živimo u društvu u kojemu je vidljiviji Božić; lakše ga i oduševljenije prihvaća i društvena zbilja, možda zbog toga što je Božić postao mjestom plemenitih osjećaja, ali osjećaja koji ne zadiru u prostor neočitoga i koji ne trebaju mijenjati naš život. Božić po Djetetu u jaslama izgleda kao nešto provjerljivo i uobičajeno. Uskrs to nije! Sjetimo se sv. Pavla kada je propovijedao istinu uskrsnuća atenskim intelektualcima. Nisu ga htjeli slušati. Prokurator Fest, Pilatov nasljednik, Pavlu je na riječi o uskrsnuću rekao: “Mahnitaš, Pavle! ” (Dj 26,24) Povjesničar Franco Cardini zapisao je: “Svijet je snošljiv prema Kristu i prihvaća ga, pod uvjetom da nije uskrsnuo. Ljudi prihvaćaju Božić, ali često odbacuju Uskrs.” Pa i danas, širom svijeta ljudi odmahuju glavom ili gledaju velikim očima puni nepovjerenja, poput Atenjana u Pavlovo vrijeme. Uskrsnuo? Prazan grob? Tko to kaže; neke žene? Ma budimo razboriti… A Kristova povijest tako je započela i nastavila živjeti među nama ljudima. Mi vjerujemo da je Krist pobijedio smrt i da smo dionici njegova dara vječnosti; i baš to proslavljamo u euharistiji. Za to nije dostatno promatranje, odvagivanje, sjećanje, nego življenje i prepoznavanje zvuka kotrljanja kamenja s naših životnih grobova.
Kada sve izgleda izgubljeno, kada se noć života čini tamnom kako nikada tamna nije bila; kada je u mislima sve snažnije uvjerenje da se više ništa ne može učiniti i kada je srce prignječeno teškim kamenom boli, ne nalazeći snage za ljubav, svjetlo prolama tamu i najavljuje početak. Jedan se neočekivan pogled spušta na tvoje lice i jedna ruka briše suzne obraze, uz zvuk kotrljanja kamena, dajući prostor nadi za koju ne postoji zemaljski kamen da ju zatvori.
Ovo je noć življenoga otajstva pobjede života nad smrću u kojoj niti jedna tuga ne može ostati nenagrižena ljepotom radosti. To je noć koja je dala okus vodi našega krštenja, da kao krštenici ne živimo život trčeći za starim idolima i željom za posjedovanjem, nego za darivanjem, za suukopanošću s Kristom, poput zrna iz kojega može buknuti život. Vjerujem u svoje krštenje i kršćansku novost, ako dopustim da se po Kristovu uskrsnuću u meni javlja sigurnost da Božja slava-snaga nije samo jedanput posegnula za životom koji su ugrabile ruke smrti. To je kršćanska nada – zagledanost vjerom u povijest Kristove muke, svjedočanstvo da ništa ne može zaustaviti Ljubav. Nada je hvalospjev ljubavi. Ona nije prazan grob, nego Krist koji živi u Ocu i u svakome biću koje gladuje i žeđa, koje je promrzlo i golo, bez krova i doma, bolesno i zatočeno, poniženo i tužno. Brat i sestra su s ove strane groba, jer Nada živi onkraj groba (prema riječima P. Mazzolarija).
Kršćanski je vazam radostan povratak na grobove, novo svjetlo koje prosvjetljuje na zemlji izgrađene dvorove tame i vraća mir koji je bio zatrovan mržnjom. To je ponovno otkriveno lice bližnjega, obrisane suze smiješkom Uskrsloga. On je trajni razlog svih naših slavlja! U spisu Drevne homilije na Veliku subotu čujemo Krista kako govori Adamu i svakomu od nas: “Otvorene su riznice dobara, a nebesko te kraljevstvo čeka još prije postanka svijeta.” Želi li tko čuti nešto novo na svijetu, onda treba prisloniti uho na kršćanska slavlja ove noći. Za nas Kristov grob postaje početkom. Kad se o Bogu govori i u njega vjeruje, tada sve može započeti od završetka. Kao uskrsna čestitka, noćas mi najljepše, poput melodije umornomu svijetu, zvuči rečenica: Krist je uskrsnuo i živi u svojoj Crkvi! Stoga, kršćanska braćo i sestre, budimo braća i sestre!
Amen, aleluja!