„Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode …!
Danas, na Veliki petak, sabrali smo se kao obitelj: kako bismo oplakivali smrt našega voljenoga člana. Mi smo narod, o kojem govori prorok Zaharija: „Na dom Jakovljev i na Izraelce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko će ga oplakivati kao prvenca” (Zah 12,10).
Duhom smo na Kalvariji, usred dana zahvaćeni teškim mrakom: zastrašujućom vremenskom pomrčinom usred dana, zastrašujućom pomrčinom ljudskog uma, volje, srca i duše. On, koji je zemljom prošao čineći dobro, sada je odbačen, osuđen, razapet.
I mi smo kušani, poput Isusa, kako bismo iz onoga što smo prepatili – u ljubavi s Isusom – mogli živjeti u vjernosti i predanosti Ocu, i braći ljudima, poput Isusa: premda u našoj vlastitoj bespomoćnosti, raspeti na križ svakodnevice, uvjereni da nam je zajamčena pomoć svemoćnoga, a raspetoga Isusa. Trpljenje u svojim mnogovrsnim oblicima – tjelesno, duševno, racionalno, duhovno – pripada među naše životne izazove.
Kod Posljednje večere govorio je Isus svojima: „Ako su progonili mene, i vas će progoniti” Iv 15,20).
U 20. stoljeću, također ne manje u 21., to se proročanstvo i suviše očito ispunjava: bilo na brutalne načine krvavog progona i ubojstva, bilo na suptilne načine:
– kad se nepravedno isključuju pojedinci sa mjestâ na kojima se donose odluke o društvenom, političkom, ekonomskom, kulturnom napretku ili urušavanju nacije;
– kad se umjesto kulture života propagira kultura smrti; kad nam se javno poručuje: Sve nas je manje i sve smo stariji – očekujući dan i obavijest: više nas nema;
– kad se u navodnoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti promovira razred akademik-šarlatan; kad o znanosti – lekcije dijele ignoranti;
– kad se mladima, željnima leta u visine ljepote života, spaljuju krila: kad se agresivno nudi, nameće i promiče odgoj bez vrednota, bez smisla; kad se moralni ološ javno naziva moralnom vertikalom.
Nisu Kristovi učenici, kršćani, proganjani samo zato što nisu uvijek u najvišem stupnju vjerodostojni, što nisu na visini svoga poslanja, svoga identiteta.
Mysterium iniquitatis – otajstvo bezakonja, misterij zla u svijetu (2Sol 2,7), djeluje, također. Nije bezazlena pojava da se u hrvatskoj javnosti ne smije spomenuti ime sotonino: njegovi se sateliti uznemire, kao da ga moraju štititi svim silama, pod svaku cijenu.
Tijekom dva milenija Krist je bio opet i opet razapinjan u tijelu svojih učenika, onih malenih, onih koji su se posvetili životu po istinskim vrednotama – koji su živjeli i svjedočili vrednote za koje je i On sam umro. Kristova krv, i krv njegovih mučenika, svjedoče ispravnost tih vrednota, ispravnost života po tim vrednotama. Krv mučenika, i svih progonjenih, svjedoči da ima vrednota za koje se isplati živjeti, trpjeti – i umrijeti.
Isus, naš Veliki svećenik, naš životni suputnik, i naš životni supatnik, u našim slabostima, patnjama, nepravdama, izdajama, prevarama – taj Isus, postavši nama sličan u svemu osim u grijehu, umire prividno napušten i osamljen. Osjetivši svu težinu tuđih grijeha, sve svoje braće i sestara, istinski je vapio: „Bože moj, Bože, moj – zašto si me ostavio” – da bi dovršio svoje vapaje pouzdanom molitvom: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”.
Sa silnim vapajima prikazivao je i naše vapaje, i za nas ovdje okupljene Isus je molio, i njegova je molitva bila uslišana. Mi smo plod Isusove molitve. Isusova muka i smrt, raspeti Krist, predmet su našeg razmišljanja, naše molitve, našeg klanjanja. To je otajstvo neodjeljivo od otajstva uskrsnuća – koje prodire u sve pore naših patnji i križeva, i prožima ih smislom i opravdanjem. Pred Raspetim stojim i pitam se: Ti si to podnio za mene – što ću ja učiniti za Tebe?
Patnja je put do vječnog Uskrsa. Ne možemo sudjelovati u radosti Uskrsa bez patnje Velikoga petka. – I gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim … gorko će ga oplakivati … i klanjati se, i napajati na toj ljubavi. Vjerujemo Njegovim riječima: “Tako se i vi sada žalostite, ali ću vas opet vidjeti, te će se obradovati vaše srce, i vaše vam radosti nitko neće moći uzeti” (Ivan 16,22) Ispunja se proročanstvo: Mnoge će On zadiviti narode. Kristov križ, znak Božje ljubavi, zadivio je kroz dvije tisuće godina mnoge pojedince, obitelji i narode. Tu je i hrvatski narod, unatoč svih krivokletnika i veleizdajnika.
Kristu pripada budućnost. I onima koji su Kristovi. Zdravo križu, nado jedina – do Uskrsnuća. Zato, u zajedništvu sa žalosnom Majkom Marijom, pred križem Kristovim poklečemo i molimo: Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivamo Te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet!
I poljubimo Krista na Križu razapeta. Amen.