Otvorenje 48. teološko-pastoralnog tjedna
Teološko
Uvodna riječ zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, velikoga kancelara Katoličkoga bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, na otvaranju XLVIII. teološko-pastoralnog tjedna, Zagreb-Šalata, 22. siječnja 2008.
Teološko-pastoralni tjedan je značajna ustanova Katoličke Crkve u hrvatskom narodu. On po 48. put okuplja sudionike iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, zatim Srijema, Bačke, Boke kotorske, te sudionike iz raznih krajeva Europe i svijeta. Stoga radosna srca pozdravljam sve vas okupljene u prostorima Sjemeništa na Šalati. Srdačno pozdravljam preuzvišene oce nadbiskupe i biskupe, svećenike, redovnike i redovnice te vjernike laike kao i predstavnike sestrinskih kršćanskih Crkava i vjerskih zajednica. Pozdravljam također poštovanog ministra znanosti, obrazovanja i športa dr. Dragana Primorca, veleučenog rektora Sveučilišta u Zagrebu dr. Aleksu Bjeliša, poštovanog gradonačelnika grada Zagreba gospodina Milana Bandića i sve cijenjene goste.
Dragi sudionici i poštovani gosti, ovo je izvorno svećenički tjedan, ne samo po želji pokretača, nego i po broju sudionika. Stoga se u prvom redu obraćam vama, draga braćo svećenici, dijecezanski i redovnički. Vama koji ste neophodni suradnici biskupskoga reda, vama bez kojih Crkva ni danas ne može živjeti onu temeljnu poslušnost koja je u samoj biti njezina postojanja i poslanja, poslušnost Isusovoj zapovijedi: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode” (Mt 28,19) i “Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19), tj. zapovijedi naviještanja Evanđelja i obnavljanja žrtve njegova predanoga Tijela i prolivene Krvi za život svijeta (usp. Ivan Pavao II, PDV, 1).
Draga braćo prezbiteri, želim vam uime Crkve kojoj predsjedam odati priznanje i podršku u vašem zauzetom i velikodušnom radu. Mnogi su izazovi i očekivanja pred vama. Ali, danas se u našoj javnosti sve češće ističu i stavovi onih koji pokazuju neku čudnu kritičnost prema službenicima Crkve. Međutim, to nas ne smije obeshrabriti. Potrebno je samo sačuvati čistu i mirnu savjest pred Bogom. Nama je ići Isusovim putem, jer “nije učenik nad učiteljem” (Mt 10, 24).
Zahvaljujem našem Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu za organizaciju Teološko-pastoralnog tjedna na temu: Pastoral u susretu s novim crkvenim pokretima. Srdačno pozdravljam organizatore i predavače.
U apostolskoj postsinodskoj pobudnici “Crkva u Europi” papa Ivan Pavao II. naglašava “veliki doprinos što ga, zajedno s ostalim crkvenim stvarnostima i nikada na izdvojen način, mogu pružiti novi pokreti i nove crkvene zajednice. Te skupine, doista, pomažu kršćanima radikalnije živjeti u skladu s evanđeljem. One su kolijevka različitih zvanja i stvaraju nove oblike posvećenja. Promiču nadasve poslanje laika i pomažu da se to poslanje očituje u različitim područjima života. One potiču svetost naroda. Mogu biti glasnik i poruka za one koji drukčije ne susreću Crkvu. Često pomažu ekumenski hod i otvaraju putove za međuvjerski dijalog. One su lijek protiv širenja sekti i neprocjenjiva pomoć u širenju radosti i života Crkve” (br. 16).
I papa Benedikt XVI. u više je navrata naglasio neprocjenjiv dar koji razne skupine, pokreti i udruge predstavljaju za čitavu Crkvu, osobito danas kada se čini da misionarski poticaj vjere nailazi na poteškoće, štoviše, na izvjesnu mlakost među samim kršćanima. Na osobit način želio bih podcrtati dragocjeno formacijsko djelo što ga oni vrše ne samo za unutarnji hod vlastitih zajednica, već i za čitavu crkvenu zajednicu. Zapravo, potrebno je priznati njihovu sposobnost djelotvornog susreta s ljudima današnjega vremena, približavajući im kršćansko otajstvo, koje može promijeniti čitav njihov život.
Mislim prije svega na ona udruženja i pokrete koji su s vremenom izradili ozbiljan, zahtjevan i trajan program puta, kako bi svakom kršćaninu ponudili čvrsta duhovna uporišta, otkrivajući im snagu Božje Riječi, pružajući im teološko usavršavanje, osposobljavajući ih za djelovanje na crkvenom, kulturnom i društveno-političkom području. No mislim i na one skupine duhovnosti i pobožnosti, koje na razne načine ugrađene u župne zajednice, okupljaju osobe na molitvu, kako bi njegovali pučku tradiciju marijanske i euharistijske pobožnosti ili nove oblike zajedničke molitve. Mislim i na one duhovne putove koji su ponekad nastali izvan župe, ali kojima je vlastito živjeti unutar župe.
Mogli bismo reći da laička udruženja daju originalan doprinos životu i poslanju Crkve našega vremena, no istovremeno trebamo naglasiti da bi svaki napor bio uzaludan, ako ne bi težio zajedničkoj izgradnji Crkve i suradnji u zajedničkom poslanju crkvene zajednice. Danas trebamo promicati sve složniju suradnju u redovitom i jedinstvenom pastoralu koji obilježava život župe a zatim i čitave biskupijske obitelji, pod vodstvom biskupa.
U župnoj zajednici koja je obitelj kršćanskih obitelji novi crkveni pokreti, taj “providnosni dar Duha Svetoga Crkvi” trebaju uvijek iznova nalaziti prostor za vlastiti apostolat u uzajamnoj suradnji s ostalim crkvenim stvarnostima koje sudjeluju u evangelizaciji kao prvenstvenom i vlastitom zadatku cijele župe. Očito je da između tih crkvenih stvarnosti ne smije vladati duh elitizma i samodostatnosti, već duh suradnje i misionarske otvorenosti s plodnom uzajamnom razmjenom dobara.
Draga braćo i sestre, i ovaj studijski skup je svima nama novi pastoralni i crkveni izazov te poticaj kako bismo proširili obzorja, bolje prepoznali znakove vremena i još se više otvorili djelovanju Duha Svetoga, jer Crkva je u svim svojim članovima pozvana na neprestanu obnovu i obraćenje.
Želim uspješan i blagoslovljen rad 48. teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu.