Ne ulazeći u pitanje koliko bi se zbilja proizvelo električne energije s potapanjem cijelog jednog sela, znajući da u većem dijelu godine u rijeci Lici jedva da ima vode, a i sadašnje akumulacijsko jezero „Kruščica“ kroz veći dio godine bude poluprazno, nameće nam se drugo pitanje: zar je danas zaista potrebno potapati selo i tjerati ljude s njihovih ognjišta da bi se proizvelo nešto električne energije koja se može proizvoditi na mnoge druge načine?

Svi se mi žalimo kako nam se Lika, koja je bez sumnje jedno od najljepših predjela naše Domovine, prazni stanovništvom, i svi, barem deklarativno, želimo da se omogući ljudima ostanak na ovim prostorima te da se povrate i oni koji su otišli, a kojima je Lika bez sumnje ostala u srcu, a evo sada to isto stanovništvo sami tjeramo iz Like!

Župnik nam je predočio oko 450 potpisa ljudi Kosinja (a to je ogromna većina) koji se protive tom projektu potapanja sela i prisili da oni napuste svoju rodnu grudu. Ljudima Like još su uvijek jako živa tragična iskustva progonstva sa svojih ognjišta tijekom Domovinskog rata, i oni koji su to poživjeli dobro znaju koliko je to bolno. Pa zar im u slobodi i miru trebamo priuštiti takva iskustva?

Nije suvišno spomenuti da se s tim potapanjem potapaju i mnogi kulturni spomenici tog povijesnog mjesta. Među njima je i crkva iz 1692 godine. Čudno je da se Ministarstvo kulture ne protivi ovom projektu uništavanja vrijednih spomenika kulture, a često pravi probleme kada se bez njihova odobrenja rade mali zahvati na nekim spomenicima daleko manje vrijednosti nego što su ovi. Nameće se zaključak kako je, kada su u pitanju projekti velike zarade, dopušteno gaziti sve vrijednosti.

Mi, svećenici Gospićko-senjske biskupije, pozivamo odgovorne da još jednom premisle i preispitaju navedeni projekt, saslušaju ljude tog kraja, uspostave s njima bolji dijalog, te izbjegavaju nasilna djelovanja kao što su bila ona o prekapanju staroga groblja što je jako uznemirilo žitelje sela.