Čitanja: Iz 61,1-3a; 1Pt 1,3-9; Iv 16,12-15;

Draga braćo i sestre!

1. U našoj se katedrali danas svečano slavi ređenje šesnaestorice đakona: devet ih je za Zagrebačku nadbiskupiju; zatim po dva za: Hrvatsku franjevačku provinciju svetih Ćirila i Metoda, Hrvatsku provinciju sv. Jeronima franjevaca konventualaca te Hercegovačku franjevačku provinciju Uznesenja BDM i jedan za Provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša.

Sve vas, dragi đakoni, od srca pozdravljam u ime Gospodina našega Isusa Krista. Ovim pozdravom želim vam izraziti osjećaje poštovanja, zahvalnosti i ljubavi, a nadasve osjećaje bratske blizine, prožete vjerom, molitvom, nadom i radošću velikoga broja ljudi: vaših roditelja, braće i sestara, rodbine, prijatelja, župnika, poglavara, odgojitelja, profesora, subraće đakona, prezbitera koje s vama povezuje sakrament Svetog reda, vaših župa, redovničkih zajednica, a osobito skupina djece i mladih.

Radosno započnimo ovo liturgijsko slavlje, moleći Krista Gospodina – na što nas, potiče i evanđelje koje je upravo naviješteno – da nam pošalje “Duha istine” kako bi nas uveo “u svu istinu” i kako bi, pred očima naše duše, zasjalo otajstvo milosti koje se upravo događa među nama.
2. Čuli smo riječi proroka Izaije: “Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima” (61,1). Ove su se riječi savršeno ispunile u Isusu, ali one se danas iznova ispunjaju. Čini mi se da čujem Isusa koji nam, kao nekoć u Nazaretu, ponavlja: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima” (Lk 4,21).

To su riječi koje vrlo sažeto, ali jasno i snažno, izražavaju milosni događaj sakramenta đakonskoga ređenja… Ovdje se događa posebno izlijevanje Duha Svetoga: sam Duh Božji je veliki pokretač svega ovoga što se sada događa među nama i u dubini srdaca naših kandidata. Danas se Duh Sveti – nježnošću lahora i snagom ognja – spušta i prodire u njihovo biće, duboko obilježujući čitav život te naše braće. On će ih posvetiti, dat će im novi značaj, oni će potpuno pripasti Bogu. On će ih opečatiti svojom ljubavlju jer ih je odvijeka izabrao i odredio da postanu živim oruđem njegove spasiteljske snage, poslani izvršiti posebno poslanje po kojemu postaju glasnicima slave Gospodnje u vremenu i za čitavu vječnost.

Predragi đakoni, sakrament Svetoga reda daruje vam divnu, milosnu novost, stoga radujte se i zahvaljujte Gospodinu! Svi se mi pridružujemo vašoj radosti i zahvalnosti.

Želim da vaša služba na koju ste pozvani u Crkvi i u hrvatskom narodu uvijek bude prožeta radošću i zahvaljivanjem. No, pitam se: kakva vas služba očekuje i što ljudi, obitelji i zajednice od vas očekuju? Što je to tako žurno u poslanju koje vam Duh povjerava, kako bi “obnovio” ljudska srca i promijenio svijet?

Pozvani ste i poslani donositi utjehu i nadu. Naizgled jednostavna, ali osnovna i odlučujuća zadaća “radosne vijesti” koju prorok Izajija i Krist, “veliki prorok”, upućuju “ubogima”. Iscjeljivati srca slomljena, zarobljenima naviještati slobodu, oslobođenje sužnjima, razveseliti ožalošćene, dati ulje radosti umjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu umjesto duha očaja… Ne podsjećaju li nas ove riječi na najrazličitije, stare i nove oblike patnje, osamljenosti i očaja koji narušuju i uništavaju živote ljudi i budućnost naroda?

Koliko li je potrebna utjeha i nada našem svijetu, koji je tako malen i tako velik! Dolazimo do središnjeg pitanja: kakvom se utjehom i kakvom nadom može dati istinski i potpuni odgovor na potrebe i očekivanja čovjeka? U čemu je posebnost kršćanske nade, što je to kršćanska nada i što kršćani trebaju ponuditi svijetu, pita papa Benedikt XVI. u enciklici „Spe salvi” koju je jučer objavio i koja nam je Papin dar za došašće – vrijeme nade, koje večeras liturgijski započinjemo.

Utjeha i nada, tako potrebne svima nama, izviru iz Božjega milosrdnog srca: njegovo milosrđe obuhvaća sva stoljeća i svaki trenutak čovjekova života. Godina milosti Božje uvijek ispunja svako vrijeme i svako ljudsko srce. Dragi ređenici, nemojte to nikada zaboraviti. Iako je vaše poslanje neizbježno uvjetovano ljudskim sposobnostima i ograničenostima ono je dio velikoga Božjeg poslanja, a On darom svoje milosrdne ljubavi uvijek iznova obnavlja srca ljudi i povijest čovječanstva.

3. Riječi apostola Petra u današnjem drugom čitanju potiču nas da zajedno s njim pjevamo hvalospjev Bogu: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas, po velikom milosrđu svojemu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas” (1Pt 1, 3-4).

Znači da “beskrajno Božje milosrđe” nosi točno određeno ime i lik: on je živa i konkretna osoba, Isus Krist. U njemu je utjeha i nada za kojom žeđa i gladuje svaki čovjek, bio on toga svjestan ili ne. Svojom smrću i uskrsnućem, Isus Krist je potpuno i konačno pobijedio zlo – u svakom njegovu obliku, od materijalnog i tjelesnog, do duhovnog, osobito grijeh i smrt, osamljenost i očaj – te, prema riječima apostola Petra – postao “životnom nadom”. Životna je ta nada jer daje život. Ne samo da pomaže čovjeku “ponovno početi živjeti”, obnavljajući mu povjerenje i odvažnost, već ga, na posve nov način, čini dionikom božanskoga života, vječnoga života. Riječ je o gotovo nezamislivoj, ali stvarnoj obnovi koja duboko prodire u ljudsko biće i korjenito ga obnavlja, o nezasluženoj i neočekivanoj “baštini” koja je položena u naša srca po jedinorođenome Sinu Isusu Kristu. To je – kako kaže sveti Petar – neraspadljiva, neokaljana, neuvela, vječna baština, pohranjena na nebesima za nas.

Utjeha i nada ne mogu se odvajati od istinske radosti, od neprolazne radosti kojoj nisu nepoznati teški trenuci, kušnje i patnje. I nastavlja apostol: “Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja” (r. 6). I s još većim oduševljenjem nastavlja: “klikćete od radosti neizrecive i proslavljene – što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša” (rr. 8-9).

Poziva vas, dragi đakoni – kao i sve nas – da ustrajete i rastete u ljubavi i vjernosti raspetom i uskrslom Kristu: “Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete” (r. 8). Sakrament Svetoga reda daruje i zahtijeva posebnu ljubav i bliskost života s Isusom Kristom, radikalan hod i potpun sklad s njegovim osjećajima i ponašanjem. U tom duhovnom prijateljstvu s Kristom ponajprije ćemo sami kušati radost životne nade, a onda biti potaknuti, riječima i svjedočanstvom života, nezaustavljivo ponijeti nadu Uskrsloga svima onima koji se, na najrazličitije načine, u duši ili tijelu, osjećaju zarobljenima osamljenošću i očajem.

4. Predragi, sakrament Svetoga reda, koji danas slavimo, upućuje na darove Duha Svetoga. O tom Duhu govori i Ivanovo evanđelje (16, 12-15). Isus je svojim učenicima obećao poslati Duha Svetoga, “Duha istine”, sa zadaćom da upućuje “u svu istinu”. Ta istina dolazi od Krista, štoviše, sam je Krist istina, On je Riječ tijelom postala, živa objava božanske ljubavi. A Duh “uzimajući” istinu od Krista, objavljuje je i uvodi nas u intimno otajstvo milosrdne Božje ljubavi.

Duh koji će, prema Isusovu obećanju, “navješćivati ono što dolazi” obogatit će vas darom proroštva, a vi ste, dragi đakoni, snagom Duha, pozvani biti prorocima te u Crkvi i u našem hrvatskom narodu pripremati put za budućnost koja će znati prepoznati i živjeti istinu o Bogu ljubavi, milosrđa, utjehe i nade; za budućnost u kojoj će se dogoditi stvarna obnova čovjeka i svijeta.

Predragi ređenici, s tim nakanama, ponizno i s puno povjerenja, molimo Gospodina da uvijek ostanete vjerni te velikodušno živite đakonsko poslanje i sve zadaće koje vam budu povjerene. I dok u ovo vrijeme Sveti Otac poziva sve vjernike da ponovno otkriju teološku krepost kršćanske nade, ovdje pokraj Stepinčeva groba osjećamo da je upravo to poruka koja dopire iz vječnosti, a koja je izrečena u njegovom biskupskom geslu: „In te, Domine, speravi! U tebe se, Gospodine, uzdam!” Kršćanska nada usmjeruje nas osobito na konačni cilj, na vječni život. No ta eshatološka nada svakom čovjeku pruža i sigurno i duboko nadahnuće za svakodnevno zalaganje u preobrazbi stvarnosti da bi je približio Božjem planu. U kršćanskoj nadi, oslonjeni na Boga i vi, dragi đakoni, danas prihvaćate odgovornost za svoje vrijeme da biste izvršili zadaću koju vam Bog daje po ovom ređenju.

Zazivajući Duha istine na ovu novu etapu vašega životnoga puta, obećavam da ću vas ustrajno pratiti svojim molitvama. Povjeravam vas nebeskom zagovoru Presvete Bogorodice Marije i blaženoga Alojzija Stepinca. Molim da vaše svjedočanstvo, vaš radosni đakonat potakne druge mlade vjernike, možda i ovdje nazočne, da donesu hrabre odluke, te odgovore na Gospodinov poziv kako bi svjedočili današnjem čovjeku ljepotu života po evanđelju.

Sačuvaj, nebeski Oče, korake ovih svojih sinova, kako bi mogli svoj život oblikovati prema životu Isusa Krista, Tvoga Sina i učini ih darom svoga Duha, poniznim i svetim službenicima, svjedocima snage tvoje ljubavi prema svakom čovjeku.
Bog nade i utjehe neka bude sa svima vama. Amen.