Draga braćo i sestre, u ovim danima smirenja, kada priroda ide na svoj počinak i sprema se na novi život u proljeće, gotovo da nema čovjeka koji na blagdan Svih svetih i Dan sjećanja na pokojnike neće posjetiti groblje i sjetiti se svojih najmilijih. Sjećamo se također i onih koji su svojim domoljubljem i duhovnom veličinom ostavili trag i u našim životima. Molitva za sve njih znak je naše povezanosti sa životom koji oni sada u Bogu žive, a na to nas podsjeća cvijeće i plamen svijeća na njihovim grobovima.
To je stvarnost, braćo i prijatelji, koja daje smisao jučerašnjem i današnjem blagdanu i koja nas kršćane povezuje s našim dragim pokojnicima. Njezina je temeljna oznaka ljubav Onoga koji je na križu umro da bi po uskrsnuću svima nama darovao i zajamčio život. To je stvarnost koja snažno odjekuje u riječi apostola Pavla: “Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša” (1 Kor 15,14). Čovjek je dakle usmjeren Bogu, jer smo stvoreni iz ljubavi i otkupljeni iz ljubavi Božje. Isus Krist svojim utjelovljenjem i svojim životom te smrću i uskrsnućem neprestano nam pokazuje koliko nas ljubi. A čovjek je pozvan svojim životom odgovarati na tu ljubav.
Međutim, čovjekova slabost i nesavršenost razlog je da odgovor nije dostatan i prikladan. I zato naša povezanost s našim pokojnicima u čistilištu ostaje duboko utemeljena u vjeri da molitvama i dobrim djelima, a posebno svetom Misom pridonosimo njihovu dobru te im pomažemo da se pripreme za susret sa svojim Spasiteljem. Ta povezanost temelji se na Isusovoj molitvenoj riječi “da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu” (Iv 17,21). Moleći se za naše pokojne mi smo graditelji toga jedinstva, kojim se proslavlja Otac nebeski.
A kako u ovom svijetu najbolje graditi to zajedništvo s Bogom i s braćom, otkriva nam Isus u svome Govoru na gori, koji smo čuli u današnjem evanđelju. Tu nas Isus također upućuje na razlikovanje onoga što je bitno od onoga što je manje važno. Život je neponovljiv i ima svoj temelj u Božjoj i roditeljskoj ljubavi. Zato nas Isus u svome Govoru na gori poziva na život u zrelosti, na odgovornost prema životu koji nam je darovan, kako bismo s povjerenjem mogli prihvatiti Isusovu riječ i usvajati je. Vjerujem da upravo tu možemo prepoznati i veličinu žrtve naših branitelja te svih onih koji su uložili svoje živote da bismo mi danas živjeli u slobodnoj, priznatoj i uljuđenoj Domovini Hrvatskoj.
Možemo također reći da tek u Blaženstvima – tome kršćanskom manifestu – možemo shvatiti sve vrednote koje su trajne i nepromjenjive. No u njima prepoznajemo i opasnost za život bez tih vrednota i kuda u tom slučaju čovječanstvo može krenuti. Blaženstva o kojima govori Isus očaravajuće su stranice Sv. pisma, moralno i književno originalne, koje su potaknule mnoge generacije kršćana, pa i danas ih potiču na najviši stupanj svetosti. Ovaj niz Blaženstava nalik je na jednu harmonijsku simfoniju, koja dolazi s neba i izvor je nadahnuća ne samo vjernicima nego i nevjernicima. Tako, na primjer, veliki Gandhi kaže da je dobio ideju o nenasilju, ideju o mirotvornom otporu, nakon što je pročitao evanđelje o Blaženstvima.
Braćo i sestre! Kada danas, u globalnim okolnostima na početku 21. stoljeća, promatramo ta Blaženstva, mogu nam se činiti pomalo čudnima. Naime, današnji mentalitet, poglavito javnost koju diktiraju mediji, daje prednost jačemu pred slabijim te stavlja sve veći naglasak na vanjštinu i tijelo, na materijalno i bogatstvo, a zanemaruje čovjekovu nutrinu, njegovo srce i pravo duhovno bogatstvo.
Naravno, Blaženstva nemaju nakanu zamijeniti državne zakone i kriterije u međuljudskim odnosima. Ipak, nitko ne može poreći njihovu životnu važnost. Tijekom povijesti bezbrojni muževi i žene bili su spremni prihvatiti, i to radikalno, Isusov Govor na gori. Pokazali su se kvascem društva i civilizacije. Ali, upravo ta Blaženstva i danas ostaju i za nas veoma važan životni projekt, ideal kojemu treba težiti. Ljude koji su u svome životu pokušali ostvariti Isusova Blaženstva neki su nazivali gubitnicima i slabićima. No, upravo njih Isus proglašava blaženima, tj. “sretnima”. Mogli bismo reći da to znači da je Bog na njihovoj strani. Dakle, gdjegod se ljudi otvaraju prema Bogu i jedni prema drugima, nastaje novost, Nebo se spušta na zemlju a zemlja se uzdiže prema Nebu. Stoga Isus predlaže svoja Blaženstva kao “recept za sreću”. Zato se čini vrlo upitnim nedavni apel jednoga novinara da je Hrvatskoj potreban ateizam!
Također, ova se Blaženstva ne mogu nazvati “opijumom naroda”, kako su to neki govorili za cijelo kršćanstvo, kao da se kršćani ne žele zauzeti za ovaj svijet, ili odgađaju zauzetost da svijet postane bolji. Dakle, možemo reći da smisao ove stranice evanđelja nije uzdizanje siromaštva ili ljudske bijede, još manje poziv da se čovjek pomiri s teškim situacijama života. Naprotiv, ona potiče čovjeka da se uzda u Boga, slijedeći Isusa Krista. Blaženstva nas potiču da se ne bojimo teškoća, da upravo preko njih težimo za višim idealima, kao što je svetost, a to je vjerno ispunjavanje dužnosti prema Bogu i čovjeku.
Braćo i sestre, predugo bi nam trajao govor o svakom pojedinom blaženstvu. Stoga ćemo se zadržati samo na riječima: “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati” (Mt 5,9). Za nas, vojne svećenike i za vojno-redarstvene snage, velika je obveza raditi na izgradnji mira. Stoga je veoma važno davati svoj doprinos stvaranju kulture mira. A kako to učiniti pokazuju nam posebno Blaženstva.
Svatko se od nas nalazi u situaciji da mora birati između dobra i zla. Kompas koji nam u tome izboru pomaže jest naša savjest, prosvijetljena Božjom riječi. Tako otkrivamo da je i korijen nedavnoga rata bio upravo u pogrešnom izboru onih koji su htjeli imati sve više, i to tuđe, a apetiti nisu ni danas prestali. Nažalost, tako je u cijelom svijetu.
Ali, da bi se očuvao mir, kada je ugrožen, potrebna je hrabrost, a ponekad i žrtva. Da bi se očuvao mir i vratilo okupirana područja u sastav Republike Hrvatske, koja su bila silom oduzeta, bila je potrebna žrtva, koju su dali naši branitelji, a mnogi i svoje živote. Upravo za njih, u znak zahvalnosti i ljubavi, prikazujemo ovu svetu Misu, da ih Bog nagradi za njihovu ljubav, a molimo se i za one koji su ostali bez roditelja, bez sinova i očeva. Molimo se i za naše žive branitelje, koji još na duši i tijelu nose ratne ožiljke i rane. Naši su branitelji, upravo živeći Isusova Blaženstva, mogli biti spremni ući u borbu protiv Zloga, koji je suprotnost Isusovu propovijedanju. Jer spremnost darovati vlastiti život da bi se sačuvalo život drugoga, spremnost da se izloži samoga sebe kako bi se spasilo ranjenog sudruga, jest vrlina koja je odgojena na nauku ovih Blaženstava. Možda branitelji i nisu svaki put bili svjesni gdje su izvori takvog ponašanja. Ali, očito je da se nalazi u kršćanskom ozračju, koje su pokoljenjima stvarale naše obitelji. Kad se u vremenu komunističkog jednoumlja pokušalo srušiti sve kršćanske i domovinske vrijednosti, naše su obitelji u skrovitosti doma ugrađivale u srca svoje djece vrednote ljubavi prema Bogu i Domovini, potaknuti herojstvom Bl. Alojzija Stepinca i mnogih junaka vjere i Domovine.
Upravo zato možemo reći da su Domovinski rat i obrana Domovine bili kontinuitet svih žrtava II. svjetskog rata i poraća, a pobjeda je samo uskrsnuće žrtve i ostvarenja Blaženstava o kojima nam je Isus u evanđelju govorio. Dok danas molimo za te žrtve i te naše junake, u isto vrijeme možemo se moliti i njima, koji su u zajedništvu s Ocem. Neka nam njihov zagovor pomogne da i mi danas ostanemo vjerni Isusovim Blaženstvima, kako bi Hrvatska imala svijetlu budućnost. Amen.