Čitanja: Ez 17,22-24; Mk 4, 26-34

Cijenjena gospodo prorektori, dekani i prodekani,
profesorice i profesori, studentice i studenti,
braćo i sestre po vjeri u Isusa Krista!

1. Kada Isus ljudima pruža znakove Božjega kraljevstva, čini čuda, znamenja, ali kada govori o tome kraljevstvu, poseže za običnim, svakidašnjim primjerima, kakvima nas i večeras poučava, dok molimo blizinu Božjega Duha, njegovu pomoć, prosvjetljenje i radost za akademsku godinu koju smo na Sveučilištu u Zagrebu započeli po tristo trideset i deveti put.
Pozdravljajući cijelu sveučilišnu zajednicu, osjećam kako posebno mjesto u ovoj euharistiji imaju studentice i studenti, a na poseban način oni koji su ove jeseni postali članovima velike sveučilišne obitelji kao studenti prve godine. Neka ljepota toga početka sa svim očekivanjima bude poticaj na obnovu oduševljenja i onima koji možda osjećaju umor i tegobu rutine.
Zato je dobro pozornije pristupiti evanđeoskoj riječi koju nam Isusu upućuje slikom o čovjeku koji je posijao sjeme, a koja nam govori o čudu darovana života. Možda nam je teško povezivati čudo i svakodnevicu, ali u toj je povezanosti najvidljivija naša životna zbilja koju često previđamo: da smo svakoga dana pozvani na život, da nam je svaki dan darovan i da puno toga što smatramo samo po sebi razumljivim pripada susretu s Bogom i njegovoj ljubavi prema nama.
2. Braćo i sestre, sve se to odvija u tišini, poput klijanja sjemena i rasta plodova. Započinjući novu akademsku godinu nipošto ne bismo trebali zaboraviti da se odlučujući rast Božjega kraljevstva događa daleko od buke, u tišini ljudskog srca, u samozatajnosti i poniznosti. Na to vas, dragi sveučilištarci, i ja pozivam.
Znanost je za kršćane posao koji proslavljuje Boga i pomaže čovjeku u očitovanju ljubavi prema bližnjemu. No, znanost se može prometnuti i u stav oholosti, niječući Boga i previđajući potrebe čovjeka.
Mnogi će u vama buditi težnje za vlastitim ostvarivanjem i veličanjem ljudske snage; mnogi će vas zadiviti otkrivanjem zakonitosti materijalnoga svijeta do te mjere da ćete biti zbunjeni i možda ćete ta nova otkrića teško povezivati s Bogom Isusa Krista. No, što bolje upoznate Krista, svako će otkriće biti veća radost. I dok budete slušali pozive za vaš doprinos u nastavnome i znanstveno-istraživačkome poslu, ne zaboravite Božju nazočnost; ne zaboravite sjeme koje klija i raste; ne zaboravite Božju riječ koja u nama djeluje, ako joj ozbiljno pristupamo, proučavamo je i po njoj živimo.
3. Božja nam riječ u svojoj snazi uvijek otvara nove vidike. Zato pokušajmo iz Isusove prispodobe izvući nekoliko konkretnih smjernica za svoj život. Započinjemo posao koji za nas vjernike ima odliku rasta Božjega kraljevstva te znamo: svaka je sjetva usmjerena prema žetvi. Žetva se pak ne događa u sadašnjosti, nego u budućnosti. Sjeme se, dakle, povjerava vremenu.
Prva posljedica koja proizlazi iz te činjenice jest pouzdanje u Boga i u našu odluku koja zna odvagnuti vrijeme. Studiranje, ulaganje u učenje je sjetva usmjerena prema budućnosti. Koliko li je samo mudrosti potrebno da se prerano ne očekuju plodovi.
Zatim slijedi izmjena dana i noći, protjecanje vremena koje doživljavamo kao pravilo. U životu najviše učimo s pomoću naporne redovitosti. U športu, u glazbi, općenito u umjetnosti i vještinama treba puno trenutaka provedenih u ustrajnom vježbanju, da bi se vidjeli pomaci i dočekali plodovi. Ne radi se o prigodnom radu od vremena do vremena, nego o postojanom radu. Kad bi sijač nakon nekoliko dana, budući da ne vidi pomake, nezadovoljan ponovno preorao zemlju, onemogućio bi i uništio žetvu. Ima li išta prikladnije od studiranja da naučimo kako je potreban pravilan ritam, poštivanje redovitosti i odgajanje u ustrajnosti?
Treća odlika koju stavljam pred vas, a koja će vas možda iznenaditi, odnosi se na evanđeosku rečenicu: “Zemlja sama od sebe donosi plod”. Čovjek “sam ne zna kako”. Grčki tekst kaže: automáte; rekli bismo automatski. Nipošto ne želim da te riječi shvatite kako nije potrebno raditi. Ipak, važno je u sebi duboko čuvati Riječ i Kristovu prisutnost.
Želim nam svima dozvati u pamet da postoji kršćanski način odnosa prema radu. Isus nam želi reći da ne trebamo sve sami učiniti. Samo ako živimo u slobodi razlikovanja između važnoga i trenutno manje važnoga; samo ako imamo pouzdanje da i drugi mogu nešto učiniti, uspjet ćemo napraviti ono što je naša zadaća. Vjerujem da ćemo tada otkriti i ono što možemo prepustiti Bogu, a sve je to odlika poniznosti.
4. U sveučilišnome životu u Hrvatskoj i u Europi nekoliko je posljednjih godina obilježeno pojačavanjem procesa koji je dobio ime Bolonjski proces. Nerijetko se u govoru o njemu naglašavaju karakteristike kao što su: izvrsnost, dosizanje i poštovanje sveeuropskih standarda studiranja, lakše otvaranje novih radnih mjesta i dobivanje poslova, konkurentnost na tržištu rada… Ali, ne smijemo previdjeti one odlike koje rese taj proces, a iz kršćanske perspektive imaju veliku vrijednost, kao što su: zajedništvo i zbližavanje akademskih zajednica na europskoj i svjetskoj razini, razmjenjivanje iskustava, stjecanje znanja u ozračju međuljudskog zbližavanja, dopuštanje raznolikosti vidika i sučeljavanja stajališta, solidarnost i pomaganje siromašnima do lakšeg pristupa obrazovanju, iskustvo ljepote kulturološkoga bogatstva… Jednom riječju, taj proces ne smije biti sveden isključivo na razloge gospodarskoga razvoja, nego ga uvijek treba vraćati na njegov unutarnji smisao.
U taj proces kao kršćani možemo ugraditi odlike iz današnje Isusove prispodobe. Ponajprije treba znati da smo u vremenu sjetve, da je nama povjereno sićušno sjeme koje može narasti i razgranati se. Svaki pokušaj da već sada krenemo u žetvu uništava smisao sjetve. Nadalje, potrebno je poštivati redovitost u kojoj postoji mnoštvo međupostaja koje je teško predvidjeti i do kraja nadzirati. Jamstvo dobroga ishoda jest redovitost. U njoj se zrcali veličina cilja, ne kao neposredna vidljivost, nego kao san, kao nešto što promatramo izdaleka. Ne dopustite da vam san bude oduzet i uništen nestrpljenjem koje narušava redovitost, pa i dimenziju križa u toj redovitosti.
Isus u ove dvije prispodobe naglašava trenutke napetosti rasta, važnost napora koji vodi prema završetku. Zato i vama u vašemu radu želim radost u svemu što se razvija i raste. Čovjek ne zna kako se to događa, a kada se približi odgovoru, opet je svjestan da je to toliko iznimno da mora ustvrditi da je to čudo događanja. Mi, vjernici u tome čudu prepoznajemo Božju prisutnost i zahvaljujemo mu za nju. Jednako tako dobro znamo da ta prisutnost ne proturječi znanstvenomu radu, jer znanstvenost kojoj Bog smeta, upitna je u sebi samoj; znanstvenost kojoj smeta radost stvorenosti, mora dobro preispitati svoja polazišta.
5. Braćo i sestre, na početku sustavnoga nastavnog i znanstvenog rada večeras nas je dočekao Isusov govor koji nema odlike sustavnosti – govor u prispodobama. U njemu se osjeća govor poniznosti, jednostavnosti, bliskosti čovjeku. Taj je govor razumljiv, a ipak veoma dubok.
U znanstvenome radu postoji i vlastiti, znanstveni govor, najčešće hermetički, zatvoren, težak i škrt, bez slika i poetičnosti. I potreban je takav, da bismo se na znanstvenome polju razumjeli, ali ne zaboravite i ne isključujte iz svoga života ovakav govor kakvim nas Isus susreće, govor koji izgleda približnim, nesigurnim, slabim. No, on je takav jer je diskretan i ponizan i jer ne želi nikoga prisiljavati, slomiti, nadvladati. Takav govor svakomu dopušta da se u njemu pronađe, da razvija svoju unutarnjost i sućut prema malenome. Takav govor je i molitveni govor. Najljepše stvari nisu one koje izravno pogađaju osjećaje, nego one koje zahvaćamo unutarnjim stavom divljenja.
Dragi sveučilištarci, u svome studentskom, nastavničkom i istraživačkom radu osluškujte prisutnost Duha Svetoga i rast Božjega kraljevstva. I kad osjećate da malo svoga vremena možete dati Bogu, jer vam je vrijeme ispunjeno obvezama, imajte na pameti sjeme koje je bačeno na plodno tlo vaše duše i ne budite malodušni. Puno toga raste u nama “spavali mi ili bdjeli”, ako smo povezani s Bogom. To je važno i zbog toga da se ne izgubi povjerenje u konačni cilj. Zazivajući Duha Svetoga, ne zaboravimo da nam je darovan i da u nama na poseban način djeluje od krštenja. Stoga je lijepo i dobro sanjati stablo puno plodova, ali – ako i izostane – učimo se cijeniti tek vidljivu klicu. Kada ni nje nema, sjetimo se skrivenoga sjemena. Po tome sjemenu Bog ne prestaje ljubiti čovjeka, čeznuti za njim, tražiti ga i zvati, te mu očitovati milosrđe, jer nas je stvorio malo manjima od sebe (usp. Ps 8).
Božju ljubav i njegovo milosrđe večeras molimo i za pokojnog dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta p. Zdenka Tomislava Tenšeka koji je dionik našega zajedništva s one strane smrti.
Svaka naša molitva izrasta iz poniznosti i svijesti o Božjemu gospodstvu koje daje dostojanstvo svakomu čovjeku. Neka i vas prati Božja blizina te zagovor Presvete Bogorodice Prijestolja mudrosti i svih svetih naučitelja. Amen.