I Gospodin nas evo, u svojem Duhu izvede i postavi nas ovdje na Udbinu, iznad polja Krbavskog, polja punog kostiju. I provede nas kroz njih, i gle, bijaše ih veoma mnogo, i bijahu sasvim suhe i zaboravljene, obezvrijeđene. I zapita nas Gospod: Narode moj kršćanski, hrvatski, mogu li ove kosti oživjeti? O Bože, Gospode, pa to samo ti znaš. Prorokuj, narode moj, zapovijedi Gospodin, svjedoči da sam ja Bog s vama, ovdje, sada i zauvijek, ja Gospodar života i smrti, živih i mrtvih. I gle, čujemo li, nastade šuškanje i pomicanje i kosti se stadoše prebirati i oživješe i stadoše na noge. Narode moj, govori Gospodin: Ja ću otvoriti vaše grobove. Izvesti ću vas iz njih. I duh ću svoj udahnuti u vas da oživite, da znate da ja Gospodin, govorim i činim. O Gospodine, Oče naš, ispovijedamo ovdje, danas i dovijeka: “U tvojoj ruci Bože, sudbina leži moja!”

Braćo i sestre, Gospodin nas je danas doveo ovdje, ponad ovog svetog povijesnog, mučeničkog polja Krbavskog, u kome danas gledamo sva naša polja krvava, od Bleiburga, do krvavih polja u domovinskom ratu, ali i do krvavih polja u našim rodilištima, ginekologijama, privatnim ambulantama, polja punih zaboravljenih obezvređenih kostiju, na kojima su se, kao i 9. rujna 1493. godine, dogodili događaji koji su sudbonosno utjecali na sudbinu hrvatskoga naroda, sve do danas. Stojimo nad svetim kostima naših mučenika. Oni su vjerovali da za obranu najvećih vrednota koje je Bog darovao i ugradio u svako ljudsko biće – muškarca i ženu, u ljudsku zajednicu, da za obranu slobode, “dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do”, da za obranu ljudskog dostojanstva i časti, za obranu života, svoje obitelji i djece, da za obranu svoje domovine, svoje Crkve, svoje vjere, treba živjeti čestito i dostojanstveno i biti spreman do kraja žrtvovati – pokloniti i darovati i svoj vlastiti život, “jer navik on živi ki zgine pošteno!”

Povijest nas uči kako su mnogi htjeli i doista krojili sudbinu ljudi, naroda i čovječanstva, po svojim mjerilima. Još nam je u gorkom sjećanju prošlo stoljeće, kada su u ime fašizma i komunizma, kukaste svastike i crvene zvijezde, mnogi ljudi i narodi, a među njima i naš hrvatski, proživljavali neopisivo bolne sudbine, naročito one “udbine” sudbine, za koje do danas nitko nije odgovarao i sve manje za njih ne mari. I danas naši časni branitelji sudbine svoga naroda, neki novi (H)age i kadije sude kao zločince. A more je krvi i nesreće zbog toga teklo, a nažalost teče i danas, zbog istog razloga, ovim našim malim planetom Zemljom. A Bog ju je htio učiniti mjestom svoga posebnog suživota s ljudima, “miljenicima svojim”. I Sina je svoga Isusa Krista, poslao da na ovoj zemlji bude “života u izobilju”. Za sve i u svemu. Zemaljskoga i nebeskoga. On je za to založio svoj život u žrtvi križa, da za sve ljude, za njihove pameti i srca, za sve narode i vremena bude svjetlo i putokaz istinitog “života u izobilju”, u ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima.

Danas se, nažalost, ta bitka za gospodarenjem i upravljanjem sudbinama ljudi, naroda i čitave zemlje nastavlja i postaje “globalna”, sofisticirana, nesmiljena, bezobzirna, i kao nikad do sad bezbožna i protubožja, protukršćanska i protucrkvena na svim razinama. U toj bitki kao da sve postaje dopušteno: obezvrijediti i srušiti sve ljudske i Božje vrednote, sva izvorna naravna ljudska i božanska prava. U toj nesmiljenoj bitki za gospodarenjem ljudskim sudbinama, na razne se načine i sredstvima: kapitalom i politikom, propagandom i medijima, sve vrijednosti relativiziraju, liberaliziraju, laiciziraju. Ljudi se i kulture polariziraju i sve više teroriziraju velikom nekom bratu ili gazdi u prilog.

Mnogi moćnici svijeta, služeći se, nažalost, čak i tzv. demokracijom i silom, žele kupiti, oteti i osvojiti ne samo zemlju i njezina bogatstva, nego i bogatstvo čovjeka, njegovu osobu i osobnost, tijelo, ali i dušu, duševno i duhovno, sveukupnu njegovu kulturu života i življenja. Zadiru duboko u njegove gene i genetiku sve do opasne seksualne i genetičke manipulacije, do potpune legalizacije ubojstva nerođenih i nemoćnih. Razdiru brak i obitelj: sve lakšim oblicima rastave, sve raširenijom praksom zajedničkog života muškarca i žene bez braka, ali i zahtjevom za legalizacijom takozvanih istospolnih brakova i obitelji, što su, nažalost, već usvojili parlamenti nekih zemalja ali s tendencijom pa i različitim pritiscima da to i ostali prihvate. I sve to uime suvremenosti i nekih novih dogovorenih ljudskih sloboda i prava.

“Time se napušta cjelokupna moralna povijest čovječanstva”, kaže Sveti Otac Benedikt XVI., i opominje: “Zapad se, možemo ovdje nadodati i Hrvatska se, na hvale vrijedan način želi otvoriti vrijednostima izvana, ali više kao da ne voli samu sebe. Od vlastite povijesti vidi samo ono što je vrijedno žaljenja i rušilačko, a više nije u stanju uočiti ono što je veliko i čisto. Ako želi preživjeti, Europa i Hrvatska treba kritički i ponizno prihvatiti samu sebe. Multikulturalnost koju prihvaća i potiče, ponekad znači napuštanje i poricanje onoga što ima vlastito, bijeg od vlastitih vrednota. Rastakanje najsigurnijih čovječjih spoznaja o Bogu, o sebi samima, o svemiru, rastakanje svijesti o nedodirljivim moralnim vrijednostima još je uvijek i upravo sada iznova naš problem i može dovesti do samouništenja europske i hrvatske svijesti, kaže Papa. A Biblija: “Bila bi to ruševina veoma velika, i polje puno kostiju suhih”.

Braćo i sestre, ako nam riječ Udbina sugerira pitanje i razmišljanje o sudbini, riječ Krbava kao da nam sugerira riječ krvava, polje na kojem iskrvariše naši “za krst časni i slobodu zlatnu!” Sveti Pavao, pred sudbinom svojega svijeta i vremena piše Hebrejima: “Još se, niste do krvi oduprli u borbi protiv grijeha!” Do zadnje kapi krvi, tj. mučenički, herojski, do kraja, radikalno. “Šaljem vas u krvavu kupelj”, govorio je mučenik bl. Alojzije Stepinac svojim mladomisnicima. Za nas kršćane, za Crkvu Kristovu, za naš narod, koji se zove kršćanski, njegove učenike i vjernike to mučenički znači: po Kristovu primjeru, zajedno s njime, sjedinjeni s njime. On je cijelim svojim životom, djelima i naukom svjedočio Božju istinu o Životu, o dostojanstvu ljudske osobe i ljudskoga društva, sve do mučeništva, do muke i smrti na križu, ali i do slavnog uskrsnuća. Uskrsnuće – Pasha, to je prijelaz, preobrazba ovoga zemaljskoga i smrtnoga u besmrtno, u vječno zajedništvo s Bogom i braćom u Kraljevstvu Božjem. To je konačna ljudska sudbina. To je Evanđelje, Radosna vijest o našoj sudbini, o našem iskonu i uviru, o smislu svega ljudskoga i zemaljskoga. Sve drugo je utopija i manipulacija ljudskim sudbinama. “Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći”, rekao je Gospodin.

Zato nas ovo polje Krbavsko, polje krvavo, ovaj spomen na naše mučenike, na svjedoke naše povijesti, ova spomen Crkva na Udbini, ozbiljno potiče na ispitivanje našega kršćanskog promišljanja i djelovanja, naše kršćanske prakse, zauzetosti i svjedočenja. I svjedočenja, braćo i sestre! Jer upravo to znači riječ martirium, koju obično prevodimo s mučeništvo. Istinito svjedočenje Božjih vrednota, u ovom svijetu ranjenom grijehom, zaista zahtijeva mučeništvo, mučan uspon na Kalvariju, posrtanje i dizanje, zahtijeva spremnost prihvatiti i razapinjanje sve do: “Oče, u ruke tvoje predajem svoj duh, svoju sudbinu”. To je radikalno svjedočenje koje spašava.

Ni svijetu ni Bogu, ni nikome ne treba polu-kršćanstvo, razvodnjeno kršćanstvo, pomodarsko ili “uškopljeno”, neplodno kršćanstvo, ni kršćanstvo u sakristiji ili privatno, kako bi to neki danas htjeli i na što nas uporno i pozivaju i otvoreno tjeraju, da budemo van svega ljudskoga, društvenoga, javnoga i političkoga.

Mnogi se danas ponašaju kao da politika nije javno služenje narodu, nego vlast, moć i mogućnost ostvarenja svojih interesa, ali i mogućnost izluđivanja naroda, koje kao da je, izborima ususret, već započelo. Ne treba nikome ni gluho kršćanstvo koje ne čuje i ne sluša vapaj svoga naroda i svijeta. Ni hromo kršćanstvo, koje hramlje ne znajući puta ni cilja. Ni slijepo, koje ne vidi što se zbiva ili ne razlikuje jasno mrak od svjetlosti. Ne treba nam kršćanstvo ni Crkva koja tek pokapa mrtve bez vjere u uskrsnuće i život vječni. Naprotiv, Krist je htio da ga Ivan prepozna kao pravoga Spasitelja, kad je ovaj posumnjao: “Javite Ivanu što vidite i čujete: Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest. Blago onome koji se zbog mene ne pokoleba” (Mt 11, 3-6). Krist Isus htio je da po istim djelima bude prepoznatljiva i njegova Crkva, u svim vremenima, da se ljudi ne pokolebaju zbog njezine neuvjerljivosti i neistinitosti. Ona ne može i ne smije stajati sa strane ljudskih sudbina. To je njezino prvo poslanje i smisao ovdje na zemlji.

U vremenu brze sekularizacije, poručuje Sveti Otac Benedikt, koja pogađa sve do u nutrinu života kršćanskih zajednica, nastavite bez straha i obeshrabrenosti proglašavati da zanijekati Boga, djelovati kao da On ne postoji, ili utjerati vjeru u privatnost života, znači rušiti istinu o čovjeku i zaustaviti budućnost kulture i društva. Okrenuti, pak, svoj pogled Bogu živome, znači garanciju naše slobode i istine, i obećanje budućnosti novoga čovječanstva. Današnji svijet, kaže Papa, treba na poseban način navještaj i svjedočanstvo Boga koji je ljubav i zbog toga jedino svjetlo koje do dna rasvjetljuje tamu svijeta i daje snagu za život i za djelovanje. Hvala ti, Sveti Oče, za ove veličanstvene riječi.

Braćo i sestre, vjerujem da su naši mučenici, danas oživjeli u našoj vjeri, memoriji i poštovanju, da su tu među nama, na ovoj našoj krvavoj Krbavi, Udbini i sudbini. Osjećamo njihovu nazočnost. Vjerujemo da nas iz vječnosti dodiruju i poručuju, s mučenikom sv. Pavlom: “Budite jaki u Gospodinu i njegovoj silnoj moći. Stojte čvrsto! Opašite svoje bokove istinom, obucite oklop pravednosti, obujte noge spremnošću za Radosnu vijest – za mir. U svemu uzmite veliki štit – vjeru: njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele Zloga. Prihvatite kacigu i mač Duha, to jest riječ Božju. I molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi, i bdijte sa svom ustrajnošću”. I bdijte nad sudbinom svoga naroda i domovine, svojih obitelji, nad očinstvom i majčinstvom, nad svojom djecom i mladeži. Ne rasprodajte svoju zemlju i domove, more i otoke, svoju djecu, kulturu i baštinu. Ne obezvrjeđujte svoju povijest, velikane i mučenike, ni svoj hrvatski kršćanski identitet i ne dopustite da nam to nitko otimlje.

Dolazit ćemo ovdje da Duh Gospodnji otvara pred nama vaše grobove, da pred nama ožive vaše kosti, da i nama Gospodin udahne svoj duh, da oživimo, da stanemo na noge i u današnjem trenutku povijesti svoga roda Hrvatskoga budemo martires, Božji svjedoci i proroci.
Prorokuj, narode moj! I živi! I Gospa mati neka te čuva i prati. Amen.