1. Za svako duhovno zvanje (đakonsko, redovničko, svećeničko i biskupsko) velimo da spada u područje „otajstava vjere”. Ono je, naime, „dar i otajstvo” kako je govorio sveti Ivan Pavao II. Jer, u njegovom rađanju, hodu i rastu uključeni su Bog i čovjek, obitelj i zajednica vjernika, čitava Crkva. Bog je onaj koji prvi započinje razgovor, ali i očekuje odgovor, a u tome mu i drugi pomažu. Kad je papa Benedikt XVI. otvorio Svećeničku godinu (2010.), prisjetio se svoga prvoga župnika i rekao kako je bio „posve predan pastoralnoj službi”. Svaki bi svećenik mogao slično reći kako mu je svjedočanstvo i primjer župnika kojemu je posluživao kod oltara, bio poticaj i nadahnuće krenuti njegovim stopama. To bi mogao i mons. Palić posvjedočiti za svoga dugogodišnjeg župnika mons. Dučkića koji ga je dopratio do oltara. Apostolski rad naših svećenika i vjernost Kristu koji ih je po imenu pozvao, odabrao i poslao, zaslužuju našu pozornost i zahvalu. Nije bez razloga sveti Ivan Marija Vianney, razmišljajući o neprocjenjivom daru kojeg svećenici predstavljaju za Crkvu i za čovječanstvo, pisao: „Kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca”. Ova Ivanova rečenica ušla je u Katekizam Katoličke Crkve (br. 1589) kako bi se potkrijepilo veličinu svetoga Reda. To posebice imamo danas pred očima kad razmišljamo o daru punine svetoga Reda koja se ređenjem biskupa Petra događa u katedrali Svetoga Stjepana u gradu Hvaru.

Dragi Petre, kad sam početkom ožujka primio obavijest o tvom imenovanju hvarskim biskupom, uputio sam ti čestitku sa željom da svu svoju brigu prepustiš i povjeriš Onome koji sve vodi i svime upravlja. A uhodane trase Tvojih časnih predšasnika Slobodana, Celestina, Fulgencija i drugih, dovoljan su ti smjerokaz na tom putu. Uz to mnogo je onih koji ćete pratiti svojim molitvama: od svećenika, redovnica i redovnika, do zauzetih i odanih vjernika laika ove časne biskupije. I dok harno zahvaljujem tvome predšasniku mons. Slobodanu Štambuku za sve dobro što je učinio na razini ne samo ove trootočke biskupije, već i diljem naše Domovine i šire, tebi čestitam na povjerenju koje ti je ukazano i želim neka Te Gospodin blagoslovi i čuva. Neka Te Krist, koji Te pozvao još od utrobe Tvoje majke Zore, ispunja radošću, hrabrošću i zahvalnošću. „Christus elegit te, gaude!” Raduj se jer te Krist izabrao navješćivati Božje milosrđe ljudskom srcu i razumu. Raduj se, jer po tvojim molitvama i činima Riječ Božja će prebivati među nama!

2. Ovu radost danas osjećaju i dijele mnogi. Od svećenika i vjernika ove biskupije kojoj si poslan predsjedati u ljubavi, preko tvoga rodnoga Janjeva i Janjevaca diljem Hrvatske, do Dubrovačke biskupije u kojoj si donedavno djelovao. Raduje se i tvoj pokojni otac Antun koji iz rajskih visina prati i molitvama zalijeva ovu svečanost. Raduju se okupljeni nadbiskupi i biskupi kojima si kao generalni tajnik vjerno i odano služio. Tu su i brojni Tvoji prijatelji i kolege iz zemlje i inozemstva koji su došli svojom nazočnošću i svojom molitvom dati duhovnu potporu. U tom znakovitom činu molitvene nazočnosti slušamo jeku povijesti uobličenu u izreci i poticaju praocu našem Abrahamu: „Ne boj se, Abrahame, krenuti kamo te šaljem” (Post 15, 1). „Ne boj se, Izraele, ja sam te otkupio. Imenom sam te zazvao: Ti si moj” (Iz 43, 1). „Ne boj se poruga ljudskih i ne dršci pred njima, jer ja sam s tobom” (Jer 1,17). To su poticaji ohrabrenja koje Duh Sveti danas upućuje i tebi, dragi Petre, da se ne bojiš svojih slabosti kad Bog zove. Predaj se njegovoj Providnosti potpuno i bez pridržaja i on će te voditi. I sve ćeš moći u Onome koji te krijepi i jača.

Službu biskupa neki uspoređuju s ulogom svetoga Josipa kojega svečano predslovlje opisuje kao „vjernoga i mudroga slugu koji je postavljen kao otac i čuvar Svete Obitelji”. Biskupi su također pozvani biti vjerni i mudri očevi i čuvari biskupijske obitelji. U stara vremena nazivali su ih „anđelima Crkve”, poput onih zabilježenih u Ivanovom Otkrivenju. Anđeli, naime, stoje pred licem Božjim i puno mole za povjerene duše. Tako i biskup ima biti čovjek molitve koji Bogu preporučuje i zagovara svoje stado. Analizom tekstova u kojima Isus govori i opisuje kakvi bi imali biti sluge kojima Gospodin povjerava svoja zaduženja, otkrivamo tri bitne odlike koje bi imale biti sastavnim dijelom ređenikove osobnosti. To je vjernost u upravljanju povjerenim blagom, kao i mudrosti koja ne sudi prema željama i strastima, već se trudi otkrivati istinu i onda kad je neugodna. I treća odlika kojom Isus opisuje vjernoga slugu jest dobrota: „Slugo dobri i vjerni, uđi u veselje gospodara svoga” (Mt 25, 21).

3. Onaj, dakle, na koga se polažu ruke ima biti čovjek Božji, čovjek molitve, vjeran, pobožan, razborit i dobar. A njegova duša ima biti trajno otvorena Bogu jer zna da od njega dolazi svaki dobar dar. Nešto slično preporučuje i tvoj imenjak apostol Petar koji najprije upozorava starješine (čitaj: roditelje, svećenike, biskupe, odgojitelje, javne djelatnike…) „neka pasu i nadgledaju povjereno stado, ne prisilno, nego dragovoljno”. A onda s četiri jednostavna glagola opisuje što nam je svima činiti: „Sve poštujte, bratstvo ljubite, Boga se bojte, kralja častite” (2, 17). I pritom podsjeća kako „valja trajno bdjeti i vojevati”. Jer, protivnik đavao obilazi „tražeći koga da proždere” (5, 9), pa mu „se valja oduprijeti stameni u vjeri” (5, 10). U svijetu, dakle, nesigurnosti i konfuzije biskup ima biti onaj koji vojuje, usmjerava i rasvjetljuje. Ovo posljednje dobiva svoje osobito značenje na otoku i u gradu kojega su već stari Grci nazvali svjetionikom, „Pharosom”. Biskupu „Pharosa”, dakle, pripada u zadatak biti svjetionikom koji usmjerava i rasvjetljuje.

Kao nasljednik apostola biskup snagom svetoga Reda postaje vidljivim principom i garantom jedinstva partikularne Crkve. I njemu je kao i alkaru potrebno „oštro oko i sigurna ruka”. O tomu slikovito govore usporedbe iz Svetog pisma koje opisuju službu biskupa kao „pastira, ribara, stražara, čuvara, oca, brata, prijatelja, tješitelja i učitelja”. Svaka od ovih slika ima svoju težinu, svoje značenje i obilježje. Posebice je upečatljiva uloga stražara koji bdije i uočava što se to u nejasnim okolnostima zbiva: „Budno oko uvijek gleda, sakrit mu se ništa ne da”, veli narodna mudrost. Stražar, naime ima srce i dušu mame koja bdije, gleda i djeluje. Kao ono Marija u Kani koja srcem majke i domaćice shvaća potrebu mladoženje pa veli: „Sine, vina nemaju” (Iv 2, 3).

4. Kao učitelj vjere i morala biskup je ne samo voditelj i liturg, već i učitelj vjere. On je javni svjedok evanđelja koji svjedoči što vjeruje, te prosuđuje i na primjeren način nalaže što se ima vjerovati. A u slučajevima otpada mora bez straha preuzeti ulogu proroka, pa odgovorno i hrabro naviještati kršćanske istine i prave vrjednote. I dok srcem dobroga pastira ide tražiti što je izgubljeno, neće se ustručavati govoriti o „krivim i zavodljivim ideologijama koje šire poluistine o čovjeku i svijetu”. Istim stavom jasnoće i odvažnosti on će opominjati i upozoravati i na procese nezdravih i neprihvatljivih ideja i nazora koji se mogu pojaviti i u vjerničkim redovima. Upravimo, stoga, svoje duše prema nebu i molimo zaufano i žarko za novoga biskupa Petra i poželimo neka kao „Kristov vojnik i Božji vitez” bude na visini zadataka koje mu Crkva danas povjerava. Stoga, sve nas koji smo došli nazočiti ovom otajstvenom događaju, liturgija potiče i poziva sudjelovati sabrano i pobožno u svetom obredu ređenja.

A kada se za koji trenutak don Petar bude prostro na zemlju, molit ćemo neka ga Otac nebeski obuče silom odozgora i obdari poniznošću, postojanošću i pouzdanjem u Boga. Taj „molitveni troplet” uputit ćemo nebeskoj Crkvi i posebice svetim hvarskim zaštitnicima Stjepanu i Prošperu. Naša pak skromna molitva, koju ćemo uputiti nebeskim svecima, posebice onima koji su našega roda i krvi, vanjski je izraz naše nemoći. Ali, i zaufane želje i molitve za Božjega odabranika koji je dar Crkvi, ovoj biskupiji i svome narodu. Molimo stoga neka i ređenik bude dar ljubavi, darivanja i služenja. I neka bude biskup molitve, rada i reda. Neka poniznim srcem poput Marije stalno ponavlja, evo, službenika Kristova. I s apostolom Petrom ispovijeda “nisam dostojan, ali, na tvoju riječ, Gospodine, bacit ću mrežu” (Lk 5,5). Sudjelujmo, dakle, sabrano, s molitvom na usnama i s pjesmom u srcu kod ovoga svetoga obreda. Ovaj otajstveni događaj dar je don Petru i njegovoj Hvarskoj biskupiji. Molimo neka i on bude velikodušno uzdarje Bogu, Crkvi i povjerenom puku ove časne Hvarske biskupije. Gospodin koji gaje pozvao i odabrao, neka do kraja izvede ono što je započeo na njegovome krštenju, u Janjevu 1972. godine. Tako neka bude. Amen.

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije

Hvar, 30. travnja 2018. godine,
Ređenje biskupa mons. Petra Palića