Zagreb, (IKA) – Povjerenstvo za pastoral duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije priredilo je u ponedjeljak 11. prosinca u crkvi Sv. Franje u Zagrebu molitveni susret za duhovna zvanja pod geslom „Hrabro naprijed s Kristom!”
Susret je započeo euharistijskim slavljem koje je predvodio član Povjerenstva don Mladen Delić, SDB, a u koncelebraciji su bila još dvojica članova – o. Antonio Mario Čirko, OCD, i fra Bazilije Mate Bašić, OFM, te fra Venancije Mihaljević. Na misi se okupio veći broj redovnica i redovničkih pripravnica različitih zajednica predvođenih predsjednicom Hrvatske redovničke konferencije s. Anom Marijom Antolović, ASC, a pjevanje su animirali franjevački bogoslovi s Kaptola.
U propovijedi je don Mladen Delić istaknuo smisao slavlja, pitajući se znamo li doista slaviti Boga, te ukazao na darove koje je Bog dao čovjeku. U osvrtu na misno evanđelje, propovjednik je naglasio kako je to prekrasan primjer koji nam Crkva kroz biblijski odlomak želi posvijestiti, kako ljudi, prijatelji pred Isusa donose svoga prijatelja, uzetoga čovjeka. Tomu čovjeku treba tjelesno ozdravljenje, no ta njegova tjelesna nemoć pokrenula je cijelu lavinu ljudi da se angažiraju oko njega i oni t čine u zajedništvu. U tom je kontekstu Delić podsjetio kako je zajedništvo temelj redovničkog života, „zajedno živjeti, a naši utemeljitelji bi rekli i zajedno raditi. To je temelj našega redovništva, ali i temelj Crkve – biti zajedno.” Zatim se osvrnuo na značenje prijateljstva koje iziskuje i određenu žrtvu. „Ima li danas takvih ljudi koji su uzeti, kojima je potrebna pomoć; jesu li samo uzeti oni koji ne mogu tjelesno hodati, ili ima uzetih i onih koji su izgubljeni u ovome svijetu? Zar nisu uzeti oni koji nisu susreli Gospodina, zar nisu uzeti oni koji su nemirni u svojim srcima, jer Boga u srcima nema, zar nisu uzeti oni koji Isusa nisu susreli? Jesmo li možda i mi uzeti? Jesmo li mi susreli Gospodina u svome životu, jesmo li se potrudili živjeti onako kako nas Isus uči”, pitao je don Delić, istaknuvši: „Ovi prijatelji koji su nosili uzetoga na nosiljci, nosili su ga zato jer su vjerovali u Isusa, oni su imali iskustvo živoga Boga, vjerovali su da mu Isus može pomoći. Oni su po svaku cijenu željeli da njihov uzeti prijatelj ozdravi, jer su znali da je Isus najveći liječnik, a On ozdravlja najprije dušu, srce, oslobađa grijeha. Dopustimo i mi da jedni druge ponesemo Isusu, dopustimo da nas naši prijatelji nekada ponesu kad nam ponestane snage i duboke vjere u Gospodina, ali i mi se povucimo ovih svetih dana u tišinu svoga srca pa promatrajmo oko sebe koji su to sve uzeti koje bi mi trebali barem kroz ovo vrijeme došašća ponijeti do Gospodina da ih ozdravi.”

Nakon mise klanjanje pred Presvetim predvodio je o. Čirko, a potom je kraću katehezu održao fra Mate. Govoreći o duhovnom pozivu, Bašić je rekao: „U jednu ruku je riječ o nadnaravnom pozivu, no nije neprirodan. To je sasvim nešto normalno što pravi čovjeka, vjernika: poziv po kojim se odazivamo Bogu zbog službe drugima. Kad gledamo u Bibliji sve ono što u njoj nalazimo vezano uz poziv, vidimo da je poziv uvijek usmjeren na nešto nepoznato. Svakoga dana živeći taj poziv osluškuje se Božja riječ.” „Poziv je dakle: biti ovdje poradi drugih. Nije poziv da se netko od nas ostvari ovdje, već da se ostvari u drugome”, rekao je o. Bašić.
Svoje svjedočanstvo poziva s prisutnima podijelio je i fra Marko Ćosić, bogoslov druge godine teologije, koji je važnim naglasio i obiteljsko ozračje u kojem je odrastao.
Na kraju je fra Mate Bašić zahvalio svima koji mole za duhovna zvanja i rekao da „to nije samo molitva, već je potrebno stvoriti okruženje u kojem je moguće osluhnuti duhovno zvanje. Na to su pozvani svi, i oni koji su očevi i majke, braća i sestre”.