U Drvaru se u srijedu 27. srpnja 2022. g.  21. put održava „Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije“ kojim će se komemorirati sve mučenike i žrtve ratova i totalitarizama 20. stoljeća s područja Banjolučke biskupije, te 81. godišnjica stradanja drvarskog župnika Waldemara Maximilijana Nestora i drvarskih katolika.

Taj spomen-dan uveden je 2001. i nosio je naziv „Dan drvarskih mučenika“ u spomen na drvarskog župnika Waldemara Maksimilijana Nestora koji je 27. srpnja 1941. mučki ubijen zajedno sa skupinom svojih vjernika vraćajući se s hodočašća sv. Ani iz Knin. Godine 2008., odredbom banjolučkog biskupa Franje Komarice, komemoracija mijenja ime u „Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije“, i tako postaje biskupijska komemoracija.

Molitveni program ovogodišnje komemoracije:

10 sati – križni put mučenika (nova crkva u izgradnji, Jole Marića bb)

11 sati –misa koju predslavi banjolučki biskup Franjo Komarica (nova crkva u izgradnji, Jole Marića bb)

12:30 – polaganje vijenaca i molitva pred spomen-križem poginulim braniteljima (stari bogoslužni prostor, Titova 33)

Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije

Dana 27. srpnja 1941. u mjestu Trubar kod Drvara četnički ustanici izveli su iz vlaka  drvarskoga župnika Waldemara Maksimilijana Nestora sa skupinom njegovih vjernika koji su se vraćali s hodočašća sv. Ani u Kosovu kraj Knina, pobili ih i bacili u jamu Golubnjaču. Tog dana napadnut je i drugi vlak s civilima koji su se vraćali u Drvar s hodočašća sv. Ani na Oštrelju. Do kraja Drugoga svjetskog rata iz Drvara su protjerani ili pobijeni gotovo svi katolici, katolička  crkva u Drvaru srušena je i uklonjena 1949., a crkveno zemljište nacionalizirano i podijeljeno novim vlasnicima, dok je katoličko groblje preorano 60-tih godina prošlog stoljeća za potrebe drvarske Celuloze. Komunističke su vlasti, nakon Drugoga svjetskog rata, drvarsku gruntovnicu uništile ili sakrile, da bi se prikrio dokaz vlasništva zemlje u Drvaru brojnih katoličkih obitelji koje su ondje živjele.

Istog dana kad je izvršen zločin nad drvarskim župnikom i katolicima, ustanici su i u susjednoj Lici izvršili zločine nad hrvatskim civilima na području Srba, Boričevca i Donjeg Lapca, a nedugo zatim i nad muslimanskim civilima u Kulen Vakufu.

U sljedećih desetak dana isti scenarij ponovio se u Bosanskom Grahovu i Krnjeuši. Najprije je početkom kolovoza zvjerski ubijen grahovski župnik don Juraj Gospodnetić s više od 200 grahovskih katolika, a potom u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca i župnik Krešimir Barišić zajedno s više od 250 svojih vjernika. Trojica župnika prvomučenika (Waldemar, Juraj i Krešimir) stali su tako na čelo nepregledne kolone više od 600 Bogu posvećenih osoba (svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova, sjemeništaraca) koji su mučenički ubijeni ili nastradali u godinama Druogoa svjetskog rata i poraća na području bivše Jugoslavije.

Nakon svih tih zločina, Katolička Crkva i hrvatski narod bili su praktički iskorijenjeni sa širokog područja zapadne Bosne i istočne Like, od Ključa do Knina i Gospića, i od Glamoča do Bihaća. U bivšoj Jugoslaviji taj se dan 27. srpnja slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH, a i u modernoj Hrvatskoj i BiH još uvijek neke skupine i pojedinci toga dana u Srbu i Drvaru obilježavaju ustanak. U Drvaru je taj dan proglašen je za Dan općine.

U pozivu na molitveni skup piše: „ Molitveno sjećanje nije niti smije biti pozivanje na mržnju ili na osvetu, nego molitva za pokoj duša tih žrtava i čuvanje spomena na njihov život i smrt. Kao kršćani i za počinitelje zla molimo Božje smilovanje i obraćenje. Ujedno želimo i molimo da se ubrza dan kada ćemo barem neke od tih žrtava, koji su pravi kršćanski mučenici, ubijeni iz mržnje na vjeru, vidjeti na svojim oltarima kao – od Crkve službeno proglašene – uzore ljubavi prema Bogu i bližnjemu, koji su za te ideale žrtvovali svoj vlastiti život.“