Predragi vjernici!

1. Okupili smo se danas na našem Mirogoju kako bismo proslavili blagdan Svih Svetih i pomolili se za naše drage pokojne. Svojom arhitekturom, svojim obilježjima kao i svojom pojavnošću, Mirogoj lista stranice naše prošlosti, ali ujedno snažno potiče na vječnost. Bezbrojni križevi, mnogi natpisi na spomenicima upravljaju naše misli na vječnost, Boga i zajedništvo s njime. Biti u zajedništvu s Bogom, živjeti mirne savjesti zajedništvo s nebeskim Ocem, znači potpuno pripadati Onomu koji je triput svet (usp. Iz 6,3).

Svi su vjernici pozvani na puninu kršćanskog života i na savršenu ljubav. Stoga nam Drugi vatikanski koncil govori o sveopćem pozivu na svetost. A blagopokojni papa Ivan Pavao II. snažno ističe da se ideal kršćanske svetosti «ne smije pogrješno shvatiti, kao da bi uključivao neku vrstu izvanrednoga života koji mogu živjeti samo neki velikani svetosti». Naprotiv, «putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svakoga čovjeka», zbog čega Papa želi «da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to visoko mjerilo redovitoga života» (NMI 31). Svaki je kršćanin pozvan na svetost. Svetost bi trebala biti krajnji cilj života Kristovih vjernika. Sveci nas snažno pozivaju na razmišljanje o osobnom kršćanskom životu. Oni su svojom vjernošću Evanđelju i primjerenim kršćanskim životom obogatili Crkvu i čitavo čovječanstvo.

2. Što zapravo znači biti svet? Odgovor nam daju današnja misna čitanja. Nadopunjujući se, ona – mogli bismo reći – gotovo ocrtavaju lik, te ispisuju «osobnu iskaznicu» sveca.
U knjizi Otkrivenja (7, 2-4. 9-14), sveti Ivan u velikoj viziji razmatra nebeski Jeruzalem, grad nastanjen nepreglednim mnoštvom izabranih, odjevenih u bijele haljine – u boju svjetla i slave – opečaćenih pečatom Božjim. Detalj o pečatu ne smijemo zanemariti. Sveti Ivan naglašava da je Bog u život svakog pojedinca utisnuo svoj znak, pečat, te da ga je opečatio kao vlastitu svojinu. Izabrani, sveci koje danas častimo, oni su koji sasvim pripadaju Bogu i isključivo su njegova svojina.

Što to znači biti opečaćen Božjim pečatom u osobnom kao i općem životu, otkriva nam evanđelist Ivan u drugom čitanju. Opečaćeni smo pečatom Božjim, njegova smo svojina jer smo u Isusu Kristu postali pravom djecom Božjom (usp. 1 Iv 3, 1-3). Njegovim darom primili smo krštenje – koje knjiga Otkrivenja naziva pečatom – i time doista postali pravom djecom Božjom. U ovom je bit, izvor i snaga poziva na svetost. Na taj poziv trebamo odlučno, velikodušno, svjesno, odgovorno i slobodno odgovoriti.

Sveci što ih danas slavimo živjeli su u skladu s krštenjem i sačuvali nepovrijeđenim pečat što su ga na krstu primili. Živeći kao prava djeca Božja nastojali su savršeno slijediti Isusa Krista, ljubljenoga Sina Božjega, stoga su – kako kaže sveti Ivan u drugom čitanju – postigli cilj u vječnoj slavi gledanja Boga kakav uistinu jest.

Evanđeoski odlomak o blaženstvima (Mt 5, 1-12) ovu istinu snažno potvrđuje. U njima, u blaženstvima je na neki način sažeto čitavo Evanđelje. Štoviše, blaženstva su slika samoga Krista. Isus je zapravo bio prvi – ili bolje – jedini koji je savršeno ostvario ideale blaženstava. Stoga je svaki kršćanin pozvan na svetost, to jest pozvan je životom svjedočiti evanđeosku poruku blaženstava, te slijediti svoga Učitelja i Gospodina na njegovu putu. Sveci su savršeno ostvarivali blaženstava svojim životima i tako odgovorili Gospodinovu pozivu na svetost, nasljedujući ga i prihvaćajući njegovu poruku kao nezaobilazni životni izbor. To je, iako samo u obrisima, lik sveca po mjeri Riječi Božje.

3. Pozvanost svih na svetost pomaže nam nadvladati napast na pomisao da su oni koje častimo na oltarima, ljudi izvan našeg stvarnog života, iznad naših mogućnosti, da su nedostižni poput kipova svetaca podignutih visoko na zidovima i tornjevima naših crkava, ljudi ni na nebu ni na zemlji, okrunjeni aureolom koja ih odvaja od svijeta i ljudske svakidašnjice.

Naprotiv sveci su, zapravo, postigli cilj, oni gledaju Boga kakav jest. Puninu su dosegli hodeći stvarnim svijetom, rame uz rame s drugim ljudima, suočavajući se s problemima i teškoćama ljudi svoga vremena. Sveci i svetice što ih danas slavimo, muškarci su i žene koji su evanđeosku poruku blaženstava pretočili u svoj svakidašnji život i djelovanje.

Postavljajući nam ih kao uzore, i potičući da ih nasljedujemo, Crkva nas i danas poziva da živimo evanđelje, slijedeći Isusa Krista, kao pravi kršćani, obilježeni Kristovim pečatom. Naš svakodnevni život mora biti dosljedan, u skladu s ljudskim dostojanstvom i dostojanstvom djece Božje. Ovo nije utopija ni san, nije nedostižan ideal zanesenjaka, nesposobnih nositi se s izazovima ovoga svijeta, već naša mogućnost i naš poziv. Sveci i svetice nam više svojim životom, nego riječima, svjedoče što je kršćanska dužnost. Još više oni nam govore i svjedoče da je moguće i lijepo živjeti Evanđelje. Evanđelje je jedina snaga koja korjenito i iz temelja može obnoviti ljudski život i svijet.

4. Danas, na blagdan Svih Svetih, želimo zahvaliti Bogu za brojne svece i svetice kojima se imena možda nikada neće spominjati na ovozemnim liturgijskim slavljima Crkve, kojima se neće podizati kipovi za ukras tornjeva i oltara naših crkava. Njihova su imena zapisana kod Boga, u «knjigu života» (Otk 3,5), a to je ono što uistinu vrijedi.

Riječ je o muškarcima i ženama koji su u skrovitosti živjeli duh blaženstava: bili su bogati Bogom, svetom su žalošću promatrali prividnu pobjedu zla nad dobrim i upravo stoga nastojali graditi mir i sklad u djeliću svijeta kamo ih je Gospodin pozvao živjeti i djelovati; s radošću su iskazivali milosrđe i kršćansku ljubav; bez osjećaja manje vrijednosti sačuvali su čistoću srca, pogleda i tijela kako bi ostali vjerni Evanđelju i vrijedni poziva djece Božje; znali su ispravno birati i odbacivati ponude svijeta, uz cijenu podsmjeha, nerazumijevanja pa čak i odbacivanja.

Sveci su ljudi iz naše svakodnevice, ali oni koji su znali život oplemeniti novošću Evanđelja. Mnoge smo od njih zasigurno susretali. Možda su to neki od članova naših obitelji ili onih iz užeg kruga prijatelja i poznanika. Budimo im zahvalni, a nadasve budimo zahvalni Bogu što nam ih je podario, postavivši ih uz nas kao živi primjer nepokolebljiva života do smrti u vjernosti Gospodinu Isusu Kristu i njegovu Evanđelju.
Čovjeku današnjice potrebni su stvarni primjeri osmišljenog i uspjelog života. Potrebna su mu svjedočenja onih koji životom govore da je lijepo biti vjernik, da je lijepo nasljedovati Krista u trajnom nastojanju oko osobnog posvećenja. To je poslanje na koje nas današnja svetkovina poziva.

5. Gradeći ovaj Mirogoj, naši su pređi na određeni način željeli naglasiti besmrtnost ljudskoga života. Naime, u središtu Mirogoja jest Isus Krist, Kralj svega stvorenja. I danas po lijepom i drevnom zagrebačkom običaju ide duga procesija vjernika i građana Zagreba prema našem Mirogoju, od rana jutra do kasno u noć. U tom hodu označen je i naš hod prema onoj strani smrti, prema vječnosti.

Ovih se dana u mislima i molitvama želimo više povezati s našim dragim pokojnicima. Ova Euharistija jest jedan takav čin koji povezuje vrijeme i vječnost. U liturgijskom slavlju svetkovine Svih Svetih dodiruju se nebo i zemlja, hodočasnička Crkva na zemlji susreće se s proslavljenom Crkvom na nebu. Hodajući po ovom svetom mirogojskom tlu, između križeva i spomenika na kojima su ispisana mnoga i nama znana imena, molimo za naše pokojne, ali i za nas koji smo još na putu. Preporučimo njih i sebe zagovoru svih svetih i posebno molimo pomoć Presvete Bogorodice, Majke Isusove i Majke naše. Amen.