Dragi oče biskupe đakovački i srijemski Marine, draga subraćo u Episkopatu, draga braćo svećenici i redovnici, časne sestre redovnice, draga braćo i sestre u vjeri, dragi Osječani!

Isus nas u evanđeljima često zbunjuje svojim stavom prema nekim životnim stvarnostima. Tako i u današnjem evanđelju On dovodi u pitanje našu logiku, naš način prosuđivanja, iskušava naše kriterije po kojima vrednujemo i prepoznajemo svoje najbliže, one s kojima smo rodbinski povezani. Krvno srodstvo je nešto toliko duboko i snažno što umnogome određuje ljudske odnose. Isus nam u evanđelju poručuje da to ne može biti vrhovni kriterij povezanosti s bližnjima za one koji se žele nazivati Njegovim učenicima. Vršenje volje Oca nebeskoga Isus Krist ističe kao temeljni kriterij povezanosti i prepoznavanja među kršćanima.

Vršiti ili odbiti volju Očevu. To je temeljna dvojba iz koje proizlazi sva drama ljudske povijesti i koja se nameće svakom naraštaju od praroditelja Adama i Eve do naših dana. Praroditelji su namjerno zanemarili volju Božju i posegnuli za plodovima sa stabla spoznaje dobra i zla. Prihvatili su zmijinu logiku i pogazili vjernost Gospodinovoj riječi. Tim su činom zavrijedili izgon iz edenskoga vrta. Cijeli je Stari zavjet svjedočanstvo stalnog napora Božjih ljudi da se vrate Bogu, prepoznaju Njegovu volju i vrše je.

U punini vremena Bog je poslao svojega Sina Jedinorođenca, Spasitelja našega Isusa Krista, koji je svojim životom i smrću, ponovno uspostavio ravnotežu i skladan odnos s Ocem nebeskim te do kraja ispuniti Očevu volju. Kristov primjer predanja i vjernosti volji Očevoj, izvor su nadahnuća vjernicima kroz stoljeća i na neki način temeljni kriterij njihova kreposna života.

Danas nas je u gradu Osijeku okupio jedan takav svjedok Kristov, velikan Katoličke crkve i hrvatskoga naroda, koji je cijeli svoj život nastojao osluškivati, slijediti i ispunjavati volju Božju. To je Osječanin Franjo Šeper, koji je rođen u ovome gradu, 2. listopada 1905. godine. Danas hodočastimo Osijeku i ovoj gornjogradskoj crkvi Svetih Petra i Pavla u kojoj je Franjo Šeper kršten 8. listopada 1905. kako bismo ovdje zahvalili Bogu za život i djelo kardinala Franje Šepera o stotoj obljetnici njegova rođenja.

Kao mladi student u Rimu, dvadesetogodišnjak, blagopokojni kardinal Franjo Šeper, dijete ove pitome slavonske ravnice, 1925. godine zapisao je ovo: “Ali treba vršiti volju Božju makar sa suzom u oku, jer ništa nema veće i svetije na nebu i na zemlji od volje Božje”. A 1974., dakle pedesetak godina kasnije, ponovno u Rimu, ali ovaj put kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, na pragu sedamdesete godine života, zapisao je: “Bog je velik, treba prihvatiti sve što od nas traži ne gledajući na sebe i na žrtve”. Godine 1980. na slavlju svoje zlatne mise rekao je da su takve svečanosti prigoda za ispit savjesti i ujedno prigoda za poniznost te je dodao: “Ako smo što učinili, to je Bog učinio kroz nas. Daj Bože, da nismo mnogo toga spriječili što je Bog htio učiniti kroz nas”.

Ovih nekoliko rečenica otkrivaju nam onaj temeljni životni stav kardinala Šepera u svjetlu kojega najbolje možemo razumjeti njegovu osobu i snagu koja ga je pokretala i nosila na njegovom tako bogatom životnom putu. To je ona temeljna točka od koje treba početi promatrati i prosuđivati njegov život, iako ćemo možda pasti u napast da primarno ističemo visoke službe koje je u Crkvi obnašao i po kojima je ostavio duboki trag kako u našoj domaćoj Crkvi tako i onoj sveopćoj. Jer Sveto nas Pismo uči “Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu” (1 Sam 16, 7).

Kardinal Šeper je prije svega bio čovjek duboke vjere u kojoj je ovdje u Osijeku kršten. Ona ga je oblikovala, iz nje je crpio snagu, u njoj nalazio utjehu u teškim iskušenjima kojih je u njegovom svećeničkom i biskupskom služenju bilo napretek.

Njegovo životno usmjerenje može se iščitati i iz izbora biskupskoga gesla. Našao ga je u Pavlovoj poslanici Efežanima u odlomku koji smo danas čuli, a glasi VERITATEM FACIENTES IN CARITATE što bismo mogli prevesti s istinujući u ljubavi ili pak ostvarivati istinu u ljubavi. Pojašnjavajući značenje toga gesla u svojoj okružnici kojom je svećenike Zagrebačke nadbiskupije izvijestio o imenovanju nadbiskupom koadjutorom zapisao je da je to prema riječima jednog duhovnog pisca najdublje i najkraće izrečena formula duhovnog života, a te riječi izražavaju također na savršeni način svećenički apostolat.

I doista, živio je i naviještao istinu Božju s mnogo ljubavi i zauzetosti. To je uočio i papa Pavao VI. koji mu je povjerio jednu od najodgovornijih službi u Katoličkoj crkvi, službu prefekta Kongregacije za nauk vjere na kojoj ga je naslijedio kardinal Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI. U toj je službi s mnogo mudrosti i razboritosti bdio nad čistoćom vjere pred naletom raznih zabluda i krivih tumačenja. Činio je to s ljubavlju, ali odlučno. U tome nam može biti veliki uzor, napose u ovom našem vremenu u kojemu se istina tretira kao i svaka druga potrošna roba ovisna o trenutačnim trendovima. Kršćanin se nikad ne može pomiriti s takvim razmišljanjem. Mora učiniti napor da svoju vjeru što bolje upozna te je produbi molitvom, razmatranjem i redovitim sakramentalnim životom. Ako to ne čini postaje poput trstike koju i najmanji lahor ljulja i lomi.

Kardinal Šeper nam je uzor i u onome što se naziva – osjećati s Crkvom. O toj njegovoj vrlini svjedoče svi oni koji su ga izbliza poznavali. Našem je vremenu toliko potrebna ta osjetljivost vjernika za sve ono što se u Crkvi događa i što Crkva jest. To uključuje brižno praćenje poruka koje nam Bog preko crkvenog učiteljstva daje, čitanje i studiranje brojnih dokumenata koje nam upućuju Papa i biskupi. Taj osjećaj prije svega mora proizlaziti iz ljubavi prema svakom pojedinom bratu i sestri s kojima ispovijedamo zajedničku vjeru kao i prema zajednici Kristovih vjernika, osobito u župi, pa biskupiji kao i općoj Crkvi. Svi smo udovi jednog zajedničkog tijela kojemu je glava Krist i stoga prema svima moramo gajiti osjećaje blizine i solidarnosti.

Kardinal Šeper je ljubio Crkvu. To je pokazivao napose svojim nesebičnim služenjem bilo kao kateheta u Zagrebu, ili pak nadbiskupski tajnik, rektor u Bogosloviji, župnik u zagrebačkom Trnju, kao zagrebački nadbiskup i konačno kao bliski Papin suradnik na čelu Kongregacije za nauk vjere. Sve te različite službe vršio je s nesebičnom ljubavlju i predanjem.

U njegovom životu valja uočiti još jedan dar što mu ga je Bog udijelio. Providnost ga je naime okružila velikim ljudima, u blizini kojih se obogaćivao i usmjeravao da i sam postane velikanom. Rodio se u ovome dičnom gradu Osijeku, one iste godine kad je umro jedan od najvećih sinova ovoga grada, naše Crkve i naroda, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Tako je 1905. završio život jednoga velikog Osječanina, a započeo životni put drugog velikog Osječanina.

Franjo Šeper se s nepunih pet godina doselio u Zagreb. Rano se uključio u pokret katoličke mladeži i u Marijinoj kongregaciji upoznaje drugog velikana, blaženoga Ivana Merza za kojega je dva mjeseca prije svoje smrti rekao da mu je u neku ruku bio duhovnim učiteljem čime se je uvijek ponosio. S blaženim je Merzom stupio u kontakt negdje 1922./23., a 1924. na orlovskom tečaju u Đakovu upoznao je revnog i pobožnog katoličkog mladića s kojim će biti duboko povezan slijedećih 35 godina. Bio je to bl. Alojzije Stepinac. S blaženikom će ga vezati posebno prijateljstvo koje će umnogome odrediti i njegov životni put. Zajedno su sedam godina studirali u Rimu, istoga se dana zaredili i istoga dana slavili mladu misu, Šeper u crkvi sv. Pavla izvan zidina, a Stepinac u Svetoj Mariji Velikoj. U srpnju mjesecu 1931. obojica se vraćaju u Zagreb. Godine 1934. blaženi je Alojzije imenovan nadbiskupom koadjutorom, a iste godine Šeper postaje nadbiskupskim tajnikom i u toj službi ostaje sve do 1941. kada ga je nadbiskup Stepinac imenovao rektorom Bogoslovnog sjemeništa. Godine 1954. Šeper postaje nadbiskupom koadjutorom s pravima rezidencijalnog biskupa za vrijeme zatočeništva nadbiskupa Stepinaca u Krašiću koji je bio spriječen u vršenju svoje biskupske službe. Ta dvojica velikana, nepokolebljivi i vjerni Gospodinu, strpljivo su i stoički iznijeli najteže godine komunističkog terora i progona poslije Drugog svjetskog rata. U tom bremenitom vremenu trebalo je mnogo mudrosti i razboritosti, a i velike hrabrosti u vođenju Crkve. Sve je to posjedovao kardinal Šeper.

On nije očajavao već je zauzeto koristio sve mogućnosti koje su mu stajale na raspolaganju u okruženju nesklonom Crkvi. Svesrdno promiče liturgijsku obnovu. Tako 1961. inicira Teološko-pastoralne tečajeve za svećenike, pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu osniva Katehetski institut i Institut za crkvenu glazbu. Za upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom osnovao je 21 novu župu, pokrenuo Caritas i Fond pape Ivana XXIII. za gradnju novih crkava. Svesrdno je podupirao katolički tisak te je osnovao, tada dvotjednik, Glas koncila i Kršćansku sadašnjost.

Ostat će upamćen kao aktivni sudionik u pripremama za Drugi vatikanski sabor i zapaženi sudionik saborskih zasjedanja. U svojim je interventima zagovarao uvođenje đakonata, narodnog jezika u liturgiju, pričešćivanje pod obje prilike u određenim prigodama, koncelebraciju. Zauzimao se za vjersku slobodu, apostolat laika, za pravo na imigraciju i emigraciju te je na osobit način ukazao na neke nove naglaske tada vrlo aktualnog službenog ateizma.

Po dolasku u Rim, osim službe prefekta Kongregacije za nauk vjere, bio je i predsjednik Međunarodne teološke komisije i Papinske biblijske komisije te članom Papinske komisije za reviziju Zakonika kanonskoga prava. U trinaeststoljetnoj prisutnosti kršćanstva u hrvatskom narodu nikada nitko nije dospio tako visoko u hijerarhiji Katoličke crkve kao kardinal Šeper.

Sve to govori o veličini kardinala Šepera i stoga nije dobro što se o njemu u našoj Domovini i Crkvi tako malo govori. Njegov lik i djelo su djelomično otrgnuti zaboravu prije 4 godine u prigodi 20. obljetnice smrti kad je njemu u čast održan simpozij u Zagrebu i Rimu. Zaključujući rimski simpozij blagopokojni papa Ivan Pavao II. poručio je: “Ponovno se prisjetiti kardinala Šepera, sada, dvadeset godina nakon njegove smrti, predstavlja nam znakovit poticaj da nastavimo obnovljenim zalaganjem služiti Kristovom evanđelju, prema rječitom primjeru koji nam je on ostavio”.

Taj rječiti primjer trebamo bolje upoznati kako bismo ga mogli vjerodostojno nasljedovati, a odlazeći s ovoga euharistijskoga slavlja pošli obogaćeni za jedan novi poticaj u svom životu primjerom kardinala Šepera. Prisjetimo se još jednom njegove rečenice koju je zapisao kao dvadesetogodišnjak: “Ali treba vršiti volju Božju makar sa suzom u oku, jer ništa nema veće i svetije na nebu i na zemlji od volje Božje”. Osluškujmo i slijedimo tu volju Božju koja jedina vodi naš život ispravnim stazama usmjerenim u vječni život i na kojima čovjek kroči s blagoslovom i unutarnjim mirom.

Sveti Pavao nas danas poziva: “da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom… nego istinujući u ljubavi da poradimo”, te promičemo rast u ljubavi.

Istina koja nije praćena ljubavlju, uvažavanjem, dobrotom, nije kršćanska istina i nema ništa zajedničkoga s Evanđeljem. To je znao i kardinal Šeper birajući svoje biskupsko geslo: Ostvariti istinu u ljubavi. A samo takva istina može liječiti rane naše prošlosti, samo takva istina može mijenjati na dobro naše obitelji, povezivati našu nacionalnu zajednicu i ostvarivati boljitak svakoga čovjeka i građanina, naše Domovine i svijeta. O toj se istini s nikim ne može pregovarati, ni pod cijenu napada, pa i progona. Sveti apostoli Petar i Pavao naslovnici ove crkve nas u tome uče. Neka nas oni u zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom prate na svim našim nastojanjima sada i vazda. Amen.