Nakon prvog susreta u Svetvničentu, drugi je održan u Svetom Petru u Šumi. Misno slavlje u supetarskoj župnoj crkvi Sv. Petra i Pavla predvodio je nekadašnji dugogodišnji duhovnik Uduge KUMI vlč. Darko Zgrablić. Sve su to danas većinom bračni parovi koji su na susret došli sa svojim obiteljima i brojnom djecom.

„KUMI asocijacije u natuknicama“

Na početku se okupljenima obratio jedan od osnivača i prvi predsjednik Udruge KUMI Danijel Pokrajac. Zahvalio je ocima pavlinima na gostoprimstvu te vlč. Zgrabliću na dugogodišnjoj duhovnoj asistenciji. Središnji dio njegova govora, sjećanje na brojne aktivnosti Udruge KUMI Pokrajac je iznio u natuknicama, naslovivši ih doslovno „KUMI- asocijacije u natuknicama“ (nastalim, kako sam kaže, bez gledanja u arhivu, iz sjećanja): „mladost, lepršavost, prijateljstva, lokalne zajednice, PULA, Umag, Rovinj, Pazin, Labin, Zagreb- studenski dom SAVA, Rijeka -Kresnikova, zaljubljivanja, udvaranja, ‘prohodavanja’, lomovi ‘velikih’ ljubavi, prekrasne mise, duhovne obnove, obraćenja, svjedočanstva, naši projekti koji su ušli u Istarsku enciklopediju, duhovska bdijenja, klanjanja, sport, glazba, putovanja, hodočašća i vozočašća, Učka, Trsat, Međugorje, Rim, Stuttgart, München, Milano, Beč, Waršava, Vroclav, Barcelona, Budimpešta,… pokret, neukrotivost, zvali su nas „mlado vino“, govorili nam “malim koracima”, a uspjesi su bili veliki, nagrade za rad su nam bile radost, plodnost, druženja, tu su još sakupljanje novaca za potrebnije, ganuća, suze, smijeh, gostovanja po župama, rušenje barijera, stereotipa, očekivanja, povjerenje, kreativnost, molitve, škole, tečajevi, skupine, kumi JUNIORI, TV večeri, povezivanje sa svim pokretima, (Frama, Neokatekumenski Put, Cenacolo,…) pomaganje, kalanje drva, posjet staračkim domovima, čitanje i prodaja knjiga, majica, CDeva, snimanje glazbe, krunica za HKR, kumi.hr, radio emisije i TV gostovanja, kidanje od smijeha uz „radio kurijeru“ u busu, pisanje i tisak biltena u noćnoj smjeni, ređenja, vjenčanja, pirevi, skupljanje sponzorstva, tombole, igre, ples, mlade mise, fešte, post, devetnice, trodnevnice, gostovanja, “uvoz i izvoz” svega mogućega, zoološki vrt među nama, skupštine, vađenja krvi, donorske kartice, ZEMI-ji, EMRI, Dobro mi došel Prijatel U ZG, gluma, humor, kestenijade, teološke i životne debate, karizmatska iskustva, negiranje i osporavanje istih, (a danas je papa na čelu CHARISA, tijela koje ih koordinira), bili smo teme anketa,  istraživanja, maturalnih, diplomskih i znanstvenih radova, besane noći i kamenčić u cipeli nekim svećenicima, psihijatrima i teolozima, interes i tuđih biskupa, fakulteta, simpozija, kontroverzni, HBK nas komentirala kao najboljom katoličkom udrugom u HR, istovremeno dobivam zabrane da se ne pojavljujem na sastancima projekata koje sam sam pokretao a dobio ih u molitvi uz obilne plodove (?),  koji su kasnije otimani, svojataju, sudionici smo raznih međunarodnih radnih skupina, simpozija, odlasci u molitvene šutnje kao i pokušaji ušutkavanja, zastrašivanja, cenzuriranja, podmetanja,… Ništa novog pod suncem, već viđeno u Povijesti Crkve. Gdje je živi Bog, nije dosadno, smetamo Zlome, smetamo pozaspalima, i ne htijući, ispitivali smo savjesti…“

Osvrnuo se potom ukratko na život članova Udruge KUMI u međuvremenu, nakon prestanka aktivnosti Udruge: „Mnogi smo od nas pofinjivali (pozavršavali) neke faxeve, tečajeve, ispite, zaposlili se, naslijedili bogatstva ili dugove, poženili se, poudavale, dobili dicu, zaredili se, položili zavjete, pa se možda i povukli, neki se rastavili, razboljeli, nikad ozdravili, neki da, neki smo prošli (ili još prolazimo) “sito i rešeto”, neki pokrenuli poslove, neki bankrotirali. Neki zidaju, neki su već skrašeni, neki plaćaju kredite. Neki se gube, neki lijepo žive, a neki možda i ne baš, (neki možda i umiru u sebi)… a sjećate se; zajedno je uvijek bilo nekako lakše plakati i ljepše zajedno se smijati, ili jednostavno slušati i šutjeti s onim koji šute jer pate.“

„Kako je i zašto s KUMIma sve stalo?“

Pokrajac je nastavio pitanjem koje su si zasigurno mnogi od prisutnih neminovno postavili, „kako je, kada i zašto s KUMIma sve stalo?“ „Sve je nekako stalo nakon nacionalnoga Susreta hrvatske katoličke mladeži u pulskoj Areni 2006. Osnivani od ’97., osnovani ’98, nakon 8-9 uspješnih godina, velebni susret, 18 000 mladih, pola u Areni, pola oko arene uz one ekrane, sa super majicama na sebi, kupljenim CD-evima „Kap jedna mala“ u ruci. Kako je zapravo sve stalo zna jako malo ljudi. I imate pravo na upitnike. Sve što je intrinzično zdravo, valja – raste. Je li to znak da smo bili nevaljali? A što s plodovima? Neka oni koji su nas kočili i zakočili,  danas po ovoj misi osjete naš oprost i blagoslov, a Svemogući Gospodin neka nadoknadi izgubljeno“, poručio je Pokrajac. „Jer da, puno je izgubljeno. Nije bilo dovoljno koristiti staru slavu, koristiti ime, brend, jer – trnulo se duha. A samo je trebalo dopustiti da se stvari organski nastave.  Izgovori tipa „došlo je do prirodne smjene generacije“ su samo izgovori – nazovimo to pravim imenom. Jer kako to da nakon zabrana više nije išlo?“, zapitao se.

Naša se djeca ne znaju, nisu dijelila svo ovo bogatstvo života u zajedništvu, kakvo smo znali imati. Neki su se kasnije snašli, Bogu hvala, i ja, ali mnogi su se razišli, rastavili, neki su referendumi i peticije loše prošli, jer falila je nekoć odgovorna organizirana ekipa.  Neka su niknuta zvanja usahla, jer nisu imala više plodno tlo pod nogama. Da, Zli postoji, ali nije on tema našeg spomena. No za prolivenim mlijekom se kao ne plače. Ja sam plakao. Ali Bog čini sve novo, piše i po krivim crtama. Ali ne zabadajmo glavu u pijesak, istina oslobađa, ona je katarzična“. Povežimo se ponovno i idemo, gledajmo s Gospodinom što će biti dalje… zaključio je Pokrajac.

Vlč. Zgrablić: “Kršćanstvo treba više svjedoka nego vjernika”

Vlč. Zgrablić se u homiliji osvrnuo na prirodni tijek života koji primjećujemo, „no Isus nas poziva da promatramo ono nebesko“, rekao je. Najveći plod svega onoga što se kroz našu mladost odvijalo su ova djeca, ovi mladi životi koji rastu i stasaju“. „Bili smo mladi, ostarjeli smo, ili sazrjeli no postavlja se pitanje jesmo li još uvijek mladi? Bog samo s mladim srcem može nešto činiti. Tijelo umire kada mu dođe kraj, ali srce može umrijeti i prije, srce umire kada ostari. Zato je važno pitanje danas ‘Ima li u nama mladosti?’ Bog nam obnavlja mladost, ljubav i oduševljenje prema Kristu.“ Propovjednik se je osvrnuo na moguće negativne prognoze budućnosti na koje nas navode znaci kroz sve povijesne epohe. „Trenutci straha približavaju čovjeka Bogu, no to nije pravilno. ‘Dobar je strah kojega je Bog dao’ je dvostruka laž, niti je strah dobar, niti ga Bog daje. Strah nas zna čuvati“, napomenuo je propovjednik, i spomenuo primjere iz svakodnevnog života. „No, to nije dovoljno, mora nas pokretati dobro. Naš Bog je Bog Istine, a ne Bog straha. Isus nam stalno govori ‘Ne bojte se.’, Bog je osloboditelj od straha.“ Propovjednik se je potom osvrnuo na temu dnevnog čitanja Evanđelja te je podsjetio da je krajnji cilj diviti se Onome u čiju je čast hram podignut, a ne kamenju. „Svaka crkva i katedrala ima smisla ukoliko je u njoj Crkva pisana velikim slovom“ rekao je.

Crkve su se gradile i rušile, no bitno je da se obnovi i da živi živa Crkva, propovjednik je u tom smislu naveo mnoge povijesne primjere. „Zemaljsko prolazi, to nam Isus želi reći, sve će proći, doći će dani kada nas neće biti. Isus podsjeća na prolaznost, treba se radovati smrti jer je to prelazak u Vječnost. Previše tugujemo za zemaljskim. Podsjetio je nadalje na riječi tadašnjeg nuncija Svete Stolice koji je nakon ubojstva bl. Miroslava Bulešića odgovorio svećenicima ‘Vi ste njegovom smrću više dobili nego izgubili.’. „Dobili smo nebeskog zaštitnika, i nakon njegovog mučeništva samo u Svetvinčentu pojavilo se deset novih zvanja“, podsjetio je propovjednik. „Crkva je najviše cvala kada su je najviše gazili“, rekao je vlč. Zgrablić, te je podsjetio da je Crkva najviše cvjetala u vrijeme progonstva prvih kršćana. „Nitko ne želi progonstvo, ali upravo ono probudi vjeru, pročisti ju. Svijet uljulja ljude u grijehu, svijet voli kršćane tradicije, kršćane povremenosti, ljudi ne vole nekoga tko je bolji od njih. Isus poziva svoje učenike, da budu bolji od drugih, da se ne daju uljuljati od ovoga svijeta, da budu autentični. Od svih hramova i crkava, najvažnije je da naša nutrina bude povezana s Bogom, da svojim životom budemo svjedoci svojoj okolini. Kršćanstvo treba više svjedoka nego vjernika. Život je kratak, zato treba svaki dan iznova, svojim životom, svojim ponašanjem, birati Vječnost, ispred ovozemaljske udobnosti. Biti svjedok znači trpjeti poradi Istine, poradi svjedočanstva. Ne trebamo se opravdavati zašto smo kršćani, svijet bi se nama trebao ispričati zato što je skrenuo s pravoga puta“, rekao je propovjednik.

Vlč. Zgrablić homiliju je zaključio pričom o konju i devi, iako je konj simbol ljepote i snage za proći pustinjom svoga života potrebno je biti postojan poput deve. Spomenuo je i priču o drvosječama, jedan je neprestance sjekao cijeli dan, drugi je svakih sat vremena stao i oštrio sjekiru i na kraju dana mnogo je više nasjekao od prvog; „neka nam svete mise budu prigode kada oštrimo sjekire svoga duha kako bi mogli svojom nutrinom uspješno, i poput deve postojano, napredovati“, zaključio je propovjednik.

Na kraju misnoga slavlja najavljen je ponovni KUMI susret za dva mjeseca, a okupljenima je upućen poziv da daju svoje prijedloge oko organizacije. Druženje je nastavljeno u povijesnoj supetarskoj Čitaonici uz prigodno osvježenje.