U homiliji je biskup Rogić približio važnost i ulogu hodočašća u životu Izraelaca, objasnio povijesnu važnost katedrale u Senju te njezinu ulogu u razvoju glagoljice na tim prostorima. Predstavio je ukratko i povijest Družbe sestara franjevki od Bezgrješne te približio liturgijska čitanja toga dana:

„Kroz minulih 343 godine prolazile su razna iskušenja, ali nisu nikada odustale služiti Kristu u bratu čovjeku i svjedočiti svoju vjeru u uskrsnuće. Na taj su način ovaj svijet činili boljim svijetom živeći svoje iščekivanje drugog Kristova dolaska. Svjedočeći Krista uskrslog, njemu se nadajući, prolazile su kušnje ovoga svijeta s molitvom i pouzdanjem u Božju pomoć, Božje vodstvo. Puno, puno puta isprosile su milost Božju da riješi nemoguće, da ih izvede iz opasnosti, da im nadahne novi polet, da im pribroji nove članice koje će nastaviti živjeti vjeru i duh ove zajednice. – Zato Vam čestitam i zahvaljujem. A potreba ima i danas, bezbroj. I za djelom i za molitvom, za svjedočenjem i biti znak ovome svijetu koji često gubi kompas i ne zna kamo ide, što radi, kamo ga sve skupa vodi?

Odgovore tražimo u Riječi Božjoj. Što nam to poručuje današnje evanđelje na nedjelju Krista Kralja? (…) Isus nije došao spasiti sebe da bi mogao spasiti nas, sve ljude svih vremena. Zato umire na križu, izmrcvaren, napaćen, ponižen i osramoćen – a opet kao znak najveće poslušnosti Očevoj volji koja je jedina bila kadra ispraviti čovjekov neposluh – još od onoga iz Edenskog vrta. … Zanimljivo odlomak završava riiječju ‘Raj’. Desni je razbojnik povjerovao u Isusa. Ovdje, sada na križu, dok umire. Lijevi nije ni tada. (…) Krist umirući daruje vječni život. Nije li to zakon koji je Bog utkao u čitav svijet u svako stvorenje. Mora se umrijeti da bi se živjelo. To je tajna rađanja novog života. Posijano sjeme umire da bi donijelo višestruk rod. Roditelj mora svakodnevno umirati sebi da bi podigao djecu, da bi se život nastavio. Mora se umirati da bi se živjelo – jer ono za što se ne umire, ono za što se nitko ne žrtvuje – to odumire, nestaje. … Stoga pristanimo uz svoga Krista Kralja – usvojimo njegov zakon života koji nas vodi u vječnost. Ne dajmo se slomiti nikakvim patnjama, nevoljama, uvijek imajući ljubavi za druge. Tako ćemo biti doista njegovi: sada i uvijeke”.

Tijekom euharistijskog slavlja sestre su obnovile svoje redovničke zavjete. Nakon popričesne molitve riječi zahvale uputila je vrhovna poglavarica s. Terezija Zemljić.

„Sestre naše Družbe došle su u Senj 1930. godine. Kongregacija sestara Marije Immakulate s kućom maticom u Rijeci, a čije su sestre djelovale u Senju, bila je od strane crkvenih vlasti dokinuta jer nije mogla udovoljiti zahtjevima redovničkog života. I tada se pokazalo da je najprikladnije te sestre pripojiti nekoj redovničkoj zajednici, u ovom slučaju Sestrama franjevkama iz Šibenika. Šibenski biskup Jeronim Mileta, nakon pozitivnog odgovora Kongregacije za redovnike iz Rima i prihvaćanja molbe sestara Marije Immakulate od strane poglavarice Sestara franjevki s. Marije Budiše, izvršio je pripajanje našoj Družbi. I upravo nekako u ovo vrijeme, slavio je tom prigodom svečanu svetu misu ovdje u senjskoj katedrali.

Mi smo o Senjanima naslijedile samo dobre priče od naših sestara koje su ovdje živjele i djelovale. Dolaskom u Senj sestre su se uključile u poslove koje su do tada obavljale Sestre Marije Immakulate koje su sagradile 1920. u Senju Dom Svete Terezije za gimnazijalke i imale su dječje obdanište. Uz to sestre su se bavile raznim ručnim radovima, obrađivale su vrt i nešto kasnije radile su u biskupovoj kancelariji. Spominjemo samo da su sestre napustile Senj 1964. godine. I to ne zato što im nije bilo dobro u Senju nego zato što im je dojavljeno od povjerljivih ljudi da se priprema oduzimanje njihove imovine. I tadašnja poglavarica s. Rafaela Markezić, rodom iz Like, Gornjeg Vaganca bila je prisiljena prodati imovinu sestara i napustiti Senj. Za vrijeme djelovanja sestara u Senju, iz ovog dijela Lijepe naše imale smo i nekoliko vrijednih redovnica. Nažalost, sve su pokojne. Dao Bog da se ponovno probude duhovna zvanja….“

Sestre su u katedrali ostale i u dijelu cjelodnevnog euharistijskog klanjanja. Sestre su posjetile i tvrđavu Nehaj, uz stručno vodstvo ravnateljice Gradskog muzeja Senj Blaženke Ljubović, prof.