Krist je središte povijesti Crkve i povijesti čovječanstva.
U njemu je sve uglavljeno na nebesima i na zemlji (Ef 1, 10)

1. Na svetkovinu Krista Kralja svečano je završena godina obitelji u našoj biskupiji. Razmišljajući o toj božanskoj ustanovi, vidjeli smo kako je obitelj u središtu Božje pozornosti, te kako povijest svakog čovjeka i povijest spasenja ide preko obitelji. U njoj se i Bog utjelovio pa je svojom nazočnošću posvetio. Ne treba se onda čuditi što liturgija odmah u nedjelju po Božiću slavi blagdan svete Obitelji. No, i usprkos blagdanske i svečarske topline koju događaj Božića sa sobom nosi, moramo se iznova upitati zašto se Isus utjelovio u obitelji? Zašto je postao čovjekom? Zašto je silazio s neba u ovu našu dolinu suza? Zašto se rodio u štali? Zašto? Pred tim upitima nemamo jasnog i potpunog odgovora. Osim slutnje kako je to učinio “radi nas ljudi i radi našeg spasenja”. Pred takvom slutnjom stajao je i sveti Karlo Boromejski pa o tom blaženom događaju zapisao: “Evo nam toli slavljenog vremena, dana spasenja, mira i pomirenja. Evo dana što ga Crkva oduvijek svečano slavi u pobožnom raspoloženju i zahvaljivanju vječnome Ocu jer nam je poslao Onoga koji će nas pozvati u nebo i u rajske nas odaje uvesti, samu nam istinu otkriti, poštenu nas življenju poučiti, priopćiti plodove kreposti, obogatiti blagom svoje milosti i konačno primiti nas među sinove svoje i baštinike vječnog života. (K. Boromejski, 1683, 916)

Krist je središte povijesti Crkve i povijesti čovječanstva. U njemu je sve uglavljeno (Ef 1, 10). On je svrha i cilj ljudskih stremljenja. K njemu smjeraju želje povijesti i civilizacija. On je središte i radost ljudskih srdaca. I ispunjenje njihovih težnja. U utjelovljenom djetetu Isusu ostvarilo se ono što su proroci navijestili. One svete noći nebo je u Betlehemu “poljubilo zemlju” i objavilo golemu riznicu vjere. Stoga je događaj Božića u isto vrijeme “uspomena i otajstvo”. Uspomena na Isusovo utjelovljenje i rođenje, ali i otajstvo vjere kojoj “dubine i visine” ljudski um nikada neće moći doseći.

O nedokučiva li promisla Božjega koji je po betlehemskom događaju označio prekretnicu u povijesti ljudskoga roda. Otajstvo Božića združilo je zauvijek božansko s ljudskim, nadnaravno s naravnim, izvanvremensko s vremenskim. “Očitovala se Ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi”. To je nedokučiva tajna o kojoj su razmišljali najveći umovi teologa i svetaca. A opet, ona je tako jasna, dodirljiva i razumljiva svakome tko je promatra. Dijete nam se rodilo, Bog nam je darovan. Stoga, pođimo. Poklonimo se Gospodinu. I slavimo dolazak našeg spasenja i otkupljenja.

2. Braćo i sestre, štovane obitelji dubrovačke biskupije. Svršetkom godine obitelji ne završava naša briga, želja i nastojanje da Bog u ovo osobito vrijeme “spasenja, mira i pomirenja” pohodi naše obitelji i posveti ih svojim blagoslovom. Adamovim padom nemir se uselio u dušu čovjeka. I od tada “sva stvorenja uzdišu” (Rim 8, 22) i čeznu za mirom koji nam dariva Betlehemsko djetešce. Utjelovljeni Isus, naime, želi svakom čovjeku i svakoj obitelji “istinu otkriti, poštenu življenju poučiti i primiti među baštinike vječnoga života”. Pođimo stoga novorođenom Kralju. Stupajmo za njim i “prostrimo odjeću želja srca svoga kličući njemu koji dolazi, koji je posvuda i koji sve ispunja. I prihvatimo radosno uzdignutih ruku njega koji nas je utemeljio svojim dlanovima” (A. Kretski, PG 97,1002).

Božićno je otajstvo prvenstveno događaj, a ne ideja ili misao. Lijepo i jednostavno to izriče naša božićna pjesma: “Danas se čuje događaj novi.” Utjelovljenjem Sina Božjega zbio se osobiti događaj i počela se pisati Božja povijest na zemlji. Stoga kršćanstvo nije ideologija kojoj treba vjerovati, nego događaj koji nas želi zahvatiti. Hrvatske božićne pjesme najbolji to opisuju kad pozivaju: “Braćo pastiri pohitite!”; “Pođite kralji, tamo se njemu poklonite..!” Sve je u pokretu, jer spasenje je na domak ruke. Valja se požuriti. Jer, Božić se nije sasma dogodio. On se želi dogoditi i u nama osobno. A i po nama. Evo, sad je vrijeme milosno. Evo, sad je vrijeme spasa” (2 Kor 6, 2). Stoga, “neka vam srca ne bude tvrda, ako danas glas mu čujete” (Heb 3, 7).

U susretu s Kristom čovjek otkriva otajstvo vlastitog života. A povijest spasenja “nalazi u Isusu Kristu svoj vrhunac i posljednji smisao” (Ivan Pavao II). Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Bog je iz vječnosti došao i postao u vremenu Bog s nama. Došao je zalutalog čovjeka obasjati svjetlom istine, jer on je “pun milosti i istine”. Došao je pokajniku vratiti dostojanstvo i život, kako bi svi “u izobilju život imali” (Iv 10,10). Došao je uvesti nas u puninu božanskog života Presvetog Trojstva. Stoga, ne boj se čovječe! Bog s neba radi tebe dolazi. Probudi se i poslušaj što anđeli pjevaju i poručuju: “U Betlehemu u štalici rodio se Krist Gospodin”. S nevjericom slušaš ove riječi i ne možeš povezati Boga i jaslice u štali. Stoga vjerom apostola Tome ponavljaj: “Ne shvaćamo, ne gledamo; al po jakoj vjeri znamo što van reda biva tu!” Po tajni utjelovljene Riječi, naime, našoj duši je sinulo novo svjetlo njegove slave, koja budi u nama čežnja za nebeskim dobrima.

3. Živo se nadam kako će Isus u ovoj godini euharistije umnožiti našu vjeru i obdariti sve naše obitelji svojim milosnim pohodom. On nam dolazi u susret i traži nas. Kuca na vratima naših stanova. Donosi darove vjere, blagoslova i mira. I rado bi se navratio u naš dom, pod krov naše obitelji. Hoćeš li mu znati ponoviti riječi učenika iz Emausa “ostani s nama Gospodine”?! Pođi k jaslicama i priđi k stolu Gospodnjem. Otkrivaj u betlehemskom djetetu neizmjernu Božju ljubav prema čovjeku, a u euharistiji njegovu snagu i okrepu. Neka ti božićna ispovijed donese onaj duševni mir koji samo sakramentalna milost može darovati. Ustani, moli, zovi, kucaj i traži. I ne umaraj se upravljati mu molitveni vapaj: Isuse, Ti si čežnja moje obitelji. Ti si Emanuel, Bog s nama. Ti si mir naš. Tvoja su vremena i vjekovi! Dođi, Gospodine Isuse!

Na zamolbu učenika iz Emausa neka ostane “s njima”, Isus je odgovorio većim darom: sakramentom euharistije našao je način kako ostati “u njima”. Taj intimni i uzajamni odnos “prebivanja” dao je učenicima predosjetiti nebo na zemlji, pa su kasnije govorili kako im je “srce gorjelo dok im je putem tumačio pisma”. Bog je tako zacrtao u naumu spasenja da čovjekovo srce gladuje za njegovom Riječju (Am 8, 11) koju može utažiti samo zajedništvom s njime. Jer, “nemirno je srce ljudsko dok u njemu ne otpočine” (sv. Augustin). Poželio bih u ovoj Godini euharistije, koja će trajati do listopada 2005. godine, neka u svima poraste glad i čežnja za nebeskim dobrima. I neka mir novorođenog Kralja zavlada u svim dušama i našim obiteljima.

Svećenicima, redovnicima, redovnicama i cijelom puku Božjem u dubrovačkoj biskupiji želim čestit Božić i blagoslovljenu Novu 2005. godinu,
uz pozdrav u Gospodinu,

+ Želimir, biskup