U koncelebraciji sa župnim vikarom Slobodanom Rakićem misu je predvodio domaći župnik i dekan Labinskoga dekanata preč. Mirko Vukšić.

Uvodeći u misno slavlje, župnik Vukšić pozdravio je sve prisutne, osobito prisutne predstavnike HRT-a koji su prenosili misu. Naglasio je, kako su oni, iako na radnom mjestu, službenici Božji preko kojih će Božja riječ doći u mnoge domove i u mnoga srca, osobito onima koji na taj način prate misu jer zbog starosti, nemoći ili bolesti u svojim kućama, bolnicama ili staračkim domovima i ne mogu nazočiti nedjeljnim misama. „Želim vam svima reći da smo s vama, ali nadasve Bog je s vama. Neka vam po ovoj euharistiji, Riječi Božjoj on bude utjeha, snaga, radost“.

Na početku propovijedi vlč. Vukšić naglasio je kako u svijetu punom nemira, svijetu u kojem se događa rat u Europi, Ukrajini, svi osjećamo nesigurnost i opasnost. Uz suosjećanje sa ukrajinskim narodom koji pati zbog ratnih strahota, želimo suosjećati i sa svima onima koji su zakinuti zbog svoje ljudske slabosti, zbog grijeha, zbog struktura, pojedinaca. „Čini se, kako se u ovom vremenu čovjek nema na koga osloniti. No, sv. Pavao kaže, da mi koji vjerujemo, imamo se na koga osloniti: na Boga, koji je živ, prisutan i danas. Samo što mi njega ne čujemo, ne slušamo. Bog nam je dao svoju Riječ koja je sigurnost, jer sve u svijetu prolazi, ali Božja riječ ostaje“, naglasio je propovjednik. Nadalje je posvijestio, da kršćani ako nemaju nadu, da su jednaki onima koji ne vjeruju. Jer, „kršćanin što mu se god dogodilo ima nadu, ima snagu, ima Boga. To je naša različitost od drugih ljudi koji se oslanjanju na sebe, na sisteme, na bogatstvo, na mladost, snagu. Mi imamo nadu, jer među nama je Gospodin.“

Vlč. Vukšić upozorio je da strah i nelagoda obuzima svakoga tko razmišlja što će se dogoditi njemu osobno, obitelji, u svijetu. No, potrebno je da svatko krene od sebe samoga, jer mi očekujemo Boga, njegovu vjernost.

Bog se ne obraća samo vjernicima, pojedincima, on se obraća svima. On kaže da će donijeti promjenu, pravednost koje nema u svijetu, jer mi polazimo od naše uskosti i razmišljanja da nama bude dobro, ugađamo sebi. No, potrebno je služiti drugima, paziti na malene, siromašne, starije, a ne na velike. Nije to lako, i baš zato Gospodin kaže da će donijeti pravdu ovome svijetu, rekao je propovjednik, te nastavio „stoga, svatko od nas se treba udarati u prsa i reći:  ‘Gospodine, nisam dobar, ne služim svojoj braći i sestrama.’ Mesija koji će doći u poniznosti i promijeniti svijet, ne silom, vojskom, nego mirom, ljubavlju, neka iznutra promijeniti naša srca.“

Vlč. Vukšić je ukazao na lik sv. Ivana Krstitelja kao uzora, te još jednom podsjetio kako trebamo težiti promijeniti sebe, a ne druge. „Danas želimo moliti, da Gospodin dade novih Ivana Krstitelja, našoj Crkvi, društvu, politici, da dođu oni koji žele služiti. Molimo i zagovor sv. Barbare da Gospodin svakome dade snagu da čini dobro, jer i malo je dovoljno da ovaj svijet bude pravedniji da Bog može doći i uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji“, zaključio je propovjednik.

U asistenciji sudjelovali su i ministranti, među kojima i 73-godišnji Bruno Predrag, jedan od najstarijih ministranata u Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Misi su uz župljane Raše nazočili i vjernici okolnih župa Labinskoga dekanata, kao i predstavnici vlasti predvođeni načelnicom Raše Glorijom Paliska. Pjevanje je predvodio VIS „Kerubini“ pod vodstvom Kristijana Čorića koji je pjevanje pratio na gitari, a Rafaela Blažina na klavijaturama.

Župu sv. Barbare u Raši osnovao je 1937. godine biskup Pederzolli. Gradnja župne crkve, u obliku prevrnutog rudarskog vagoneta, trajala je od 1937. do 1942. Riječ je o impozantnoj crkvi s pomno promišljenom krovnom konstrukcijom koja je dobivena nizanjem armirano betonskih lučnih rebara koji podsjećaju na jamsku podgradu, kao što četvrtasti pripojeni zvonik podsjeća na rudarsku lampu, koja se nalazi u općinskom grbu. Unutrašnjost crkve, vrlo skladnog modernog dizajna s jednostavnim, ali profinjenim detaljima mramornog oltara i škropionice, prirodno je osvjetljena bočnom stropnom rasvjetom, s dva izdužena staklena prozorska otvora na pročelju i s vrlo zanimljivim svjetlosnim efektima u bočnoj sakristiji s ostakljenom kupolom. Uz crkvu naslanja se pokrivena lođa. Na glavnoj fasadi ističe se i kameni reljefni lik sv. Barbare, djelo tršćanskog kipara Uge Carà.

U župi je još jedna crkva posvećena sv. Barbari, u obližnjem selu Krapanj, sagrađena je 1905. godine.

Raša, najmlađi grad u Istri, zbog potreba tamošnjeg rudnika ugljena, izgrađen je u svega 547 dana kao jedan od niza novo izgrađenih gradova u doba talijanske uprave, odnosno u vrijeme tzv. fašističke ere. Izgradnja naselja započela je krajem travnja 1936., u travnju 1937. veći dio zgrada bio je dovršen, pa je počelo useljavanje stanara, a Raša je svečano inaugurirana 4. studenog 1937. u nazočnosti vladinog izaslanika Horsta Venturija i kraljeva izaslanika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Godinu dana kasnije uspostavljena je nova općina Raša. Tijekom gradnje radni naziv naselja glasio je Liburnia, no kasnije je prevagnuo naziv Arsia (Raša) po istoimenoj rijeci koja sa svojim pritocima geografski i morfološki određuje ovo područje. Rijeka Raša (Arsia flumen), poznata od antičkih vremena, višekratno je bila značajna granična međa između raznih državnih entiteta, pa tako i Hrvatske države u 10. stoljeću. Izgradnji naselja prethodili su opsežni melioracijski radovi raške i osobito krapanske doline. Rudarska djelatnost ovog područja seže u 17. stoljeće, u doba mletačke uprave, jer iz godine 1626. potječe zasad prva poznata koncesija za vađenje ugljena u dolini Krapna.