Misa zadušnica za nadbiskupa Tamaruta
Misa zadušnica za nadbiskupa Tamaruta
Rijeka (IKA )
Na 18. obljetnicu smrti riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Antona Tamaruta misu zadušnicu u riječkoj katedrali 28. lipnja predvodio je nekadašnji tajnik mons. Tamaruta, generalni vikar Riječke nadbiskupija mons. mr. Emil Svažić.
Rijeka, (IKA) – U četvrtak 28. lipnja navršilo se 18 godina od smrti riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Antona Tamaruta. Tim povodom u katedrali sv. Vida u Rijeci, gdje počivaju njegovi zemni ostaci, slavljena je misa zadušnica koju je predvodio nekadašnji tajnik mons. Tamaruta, generalni vikar Riječke nadbiskupija mons. mr. Emil Svažić.
Riječko-senjski nadbiskup mons. dr. Anton Tamarut preminuo je iznenada u 68. godini života 28. lipnja 2000. godine. Njegove propovijedi i danas su vrlo aktualne, a kao primjer mons. Svažić naveo je onu koju je blagopokojni nadbiskup izrekao u crkvi sv. Jeronima u Rimu 11. studenog 1990. godine u povodu 20. obljetnici proglašenja sv. Nikole Tavelića svecem. Bilo je vrijeme pred demokratske promjene i Domovinski rat, no riječi koje je tada izgovorio i danas su vrlo aktualne, rekao je mons. Svažić te apostrofirajući blagopokojnog nadbiskupa kazao da je biti svjedok ljubavi Božje uvijek i svagdje zadatak svakog kršćanina, svakog Kristovog učenika, kršćanskih zajednica i kršćanskog naroda. Samo onaj koji kroz molitvu i sakramente živi u savezništvu s Bogom, ispunja se ljubavlju Božjom i ima hrabrosti i ustrajnosti ljubiti Boga i ljude. Neprestano smo na ispitu ljubavi i kao pojedinci i kao zajednica i kao narod. Pokojni nadbiskup rekao je tada pred Domovinski rat i demokratske promjene proročke riječi, koje su i danas aktualne. “Naš hrvatski narod sada proživljava prijelomna vremena koja su od presudne važnosti za njegovu sadašnjost i budućnost. Posve je razumljivo da pri ostvarivanju našeg nacionalnog i kršćanskog identiteta nailazimo na protivljenja i oporbe od onih koji ne uvažavaju evanđeoska načela Kristove ljubavi, nego im je stalo samo do vlastite afirmacije i gospodstva nad drugima. Izazvani smo i ugroženi u svojoj vlastitoj kući, u svojoj domovini, ali upravo u ovim kriznim trenucima ne smijemo zaboraviti naše kršćanske korijene, naše svece i mučenike, naše autentične svjedoke Kristove ljubavi. Samo ljubavlju poštujući svakoga u njegovom ljudskom i nacionalnom dostojanstvu možemo prevladati sve teškoće, možemo ostvariti miran suživot koji je imperativ našeg vremena, ne samo u našoj domovini nego u Europi i čitavom svijetu.”
U Domovinskim ratom nastradala je i Riječko-senjska nadbiskupija. Nadbiskup Tamarut duboko je proživljavao trenutke kada je pola nadbiskupije bilo okupirano, brojni prognani, svećenici ubijani, crkve uništene, rekao je mons. Svažić. To ga je na koncu koštalo i zdravlja, no vjerujem da je ostavio iza sebe jedan svijetli trag dobrog pastira. Bio je pobožan i plemenit čovjek, osjetljiv za pravdu, za istinu te principijelan u svojim stavovima. Bio je zauzet i dobar pastir koji je imao elemente mučeništva u sebi utoliko što je sve to duboko u sebi proživljavao, a što ga je koštalo i zdravlja i života, rekao je mons. Svažić.
Zaključujući je istaknuo da nam blagopokojni nadbiskup Tamarut može biti uzor u svojoj iskrenoj pobožnosti, ljubavi prema Bogu, Crkvi i Božjem narodu, u svojoj principijelnosti da uvijek znamo što možemo očekivati jedni od drugih. Nakon mise, generalni vikar predvodio je molitvu kod groba nadbiskupa Tamaruta u katedrali sv. Vida u kojoj počivaju njegovi zemni ostaci.