Zagreb, (IKA) – Novi broj liturgijsko-pastoralnog lista „Živo vrelo” za studeni ima temu „Liturgijska glazba. 50 godina od naputka Musicam sacaram”.
U uvodniku urednik Ante Crnčević ističe kako „u govoru o liturgiji bez zdvajanja ispovijedamo istinu da su slavlja sakramenata najintimnije mjesto zajedništva Crkve s Gospodinom, trenuci preobrazbe života zajednice slavitelja i pojedinaca u njoj”. U duhu 50. obljetnice naputka Musicam sacram (5. ožujka 1967.), Crnčević poziva na promišljanje o načelima obnove liturgije i liturgijske glazbe u svjetlu Konstitucije o liturgiji Drugoga vatikanskoga koncila.
Načela i smjernice tih dokumenata mogu pružiti odgovore na mnoga aktualna pitanja liturgijske glazbe, ali još više mogu nadahnuti nova propitivanja o liturgiji i glazbi, kako bi glazba bila ponovno stvarana iz liturgije i za liturgiju Crkve, zaključuje Crnčević.
U tekstu „Slaviti pjevajući i slušajući. Uz 50. obljetnicu naputka Musicam sacram” Crnčević se posebno usredotočuje na prvo poglavlje Naputka, koje govori o „nekim općim propisima”, „kako bismo temeljna načela liturgije Crkve prepoznali kao polazišta za oblikovanje liturgijske glazbe te u brizi za ucijepljenost glazbe u liturgijsko slavlje pronalazili prikladne odgovore na pitanja koja se nameću suvremenomu glazbenom stvaralaštvu”.
Drugi tematski tekst „Aktualnost naputka Musicam sacram u odmaku od pola stoljeća” potpisuje Ivan Šaško. Polazeći od samoga pojma musica sacra, upućuje na naputak Musicam sacram koji u br. 4b izrijekom kaže što se pod tim nazivkom razumijeva, navodeći redom liturgijske skladbe, sa završnom naznakom da se to odnosi i na pučko pjevanje, kako liturgijsko tako i šire vjersko, misleći na ono što se može staviti u kontekst crkvenoga. „Dakle, premda će se naići na uporabu naziva ‘sveta glazba’, tijekom proteklih desetljeća on je proširio konotacije te ga je potrebno razumijevati podudarno s pojmom ‘liturgijska glazba’ ili, ponegdje, s pojmom ‘crkvena glazba'”.
Šaško podsjeća kako su u naputku Musicam sacram obuhvaćene gotovo sve tematske cjeline koje su i danas dio naše liturgijsko-glazbene stvarnosti. Stoga, „vrijedno je predstaviti ovaj dokument voditeljima zborova i crkvenim pjevačima; uputno je zajedno čitati njegove dijelove i raspravljati o njima u povezanosti s novim naputcima Učiteljstva Crkve i sa stvarnim okolnostima u kojima se slave liturgijska slavlja, poštujući baštinu i vjerujući u djelovanje Duha u sadašnjosti”.
Rubrika „Otajstvo i zbilja” donosi homiletska promišljanja uz misna čitanja nedjelja i svetkovina.
Uz svetkovinu Svih sveti promišljanje „Jedini Svet i sveti” potpisuje Domagoj Runje. Ivica Raguž autor je promišljanja „Ja sam ništica” uz trideset i prvu nedjelju kroz godinu. „Neobično ulje pripravljeno od: vremena, radosti, susreta i ljubav” naslov je promišljana Ivana Šaška uz trideset i drugu nedjelju kroz godinu. Slavko Slišković tekstom „Što ćemo vratiti Gospodinu?” promišlja uz trideset i treću nedjelja kroz godinu, a Ante Vučković uz svetkovinu Isusa Krista – Kralja svega stvorenja potpisuje promišljanje „Zadnje mjerilo: patnja drugog čovjeka”.
Prilog za liturgijski pastoral u ovome broju donosi dio iz razmišljanja uz prispodobe o Božjemu kraljevstvu iz „Ispovijesti vjere naroda Božjega” pape Pavla VI., 30. lipnja 1968. (br. 20.-23.).
Rubrika pisma čitatelja, odgovara na pitanje vezano uz blagoslov naroda evanđelistarom. Pojašnjava se kako čin blagoslova puka evanđelistarom izvorno ne pripada rimskoj liturgijskoj tradiciji. Nakon Drugoga vatikanskoga ekumenskoga sabora nerijetko se, osobito u papinskim slavljima, želi istaknuti zajedništvo cijele Crkve i povezanost liturgijskih tradicija, pa se u rimski obred unose neki elementima iz bogate baštine kršćanskoga Istoka. Tako je čin blagoslova puka evanđelistarom na svečanim papinskim slavljima preuzet iz bizantske tradicije. Gesta blagoslova puka evanđelistarom uvedena je, dakle, u rimski obred kao ‘novost’, ali samo za slavlja kojima predsjeda biskup te nije predviđena ni dopuštena za druga slavlja.