Zagreb, (IKA) – Na svetkovinu Svih svetih, u srijedu 1. studenoga, euharistijsko slavlje na zagrebačkom groblju Miroševac predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
U duhu svetkovine, biskup je na početku homilije rekao: „Svetost se ponekad čini dalekom, predalekom da bismo ju mogli živjeti; a sveci pomalo nestvarni da bismo ih mogli nasljedovati. No, kada pogledamo povijest Crkve i okolnosti u kojima su živjeli ljudi prepoznati kao sveti i blaženi, shvatimo da su to jednake ili slične okolnosti naših života. I djeluju nam bliski, pred izborima, odlukama, dvojbama i sigurnostima koje su i nama dane, s kojima se trebamo nositi, i baš zato su i naši pratitelji, prijatelji koji nas ne ostavljaju samima u nemoći; koji nas izazivaju da ne odustanemo od istinske sreće”.
Nadalje je posvjestio kako ovih dana na grobljima primjećujemo veliki razgovor koji čovjek, bio vjernik ili nevjernik, želi voditi s bližnjima, s pokojnima i živima. „Naginjući se nad grobove, paleći svijeće, čitajući imena, u srcu izgovara poneku rečenicu, povezuje slike, ulazi u razgovor. Teško je reći do kuda dopire razgovor onih koji ne vjeruju u život nakon smrti; zaustavlja li se sve na sjećanjima i na nejasnoj utjesi koja nema prostora za odjek. Mi vjernici između groba i sebe, između groba i neba stavljamo križ kao znak i svoju molitvu usidrenu u vjeru u otajstvo uskrsnuća. Tako će i večeras i sutra groblja žariti našom vjerom, biti odraz razgovora koji je Bog s čovjekom započeo Stvaranjem, darujući nam besmrtnu dušu u začeću, i dovršio to djelo ljubavi ponijevši naše grijehe na križ i pobijedivši smrt uskrsnućem Isusa Krista te darom Duha Svetoga koji nas uvodi u svu istinu otajstva života; darom koji pokazuje da čežnja za vječnim i zauvijek sretnim ima svoje ispunjenje
Ukazujući na retke psalma koji spominje da je za prelazak hramskoga praga, za prepoznavanje svetoga prostora, potrebno dvoje: nedužne ruke i čisto srce. „To dvoje je jamstvo da duša nije prazna, da život nije predan ispraznosti. Ruke su slika našega djelovanja, ljubavi koja se zalaže i daje u službi onima koji su nam povjereni i koji su u potrebi. To nisu neki daleki ljudi. Valja početi od obitelji, od onih koje susrećemo svakoga dana. Tu smo pozvani djelovati i razmišljati, vođeni darivanjem sebe bližnjima. Ako želimo vidjeti gdje se provjerava nedužnost ruku, gdje se srce pročišćuje, onda je najkraći put darovanost koja nastoji uprisutniti Boga u svome životu, u međuljudskim odnosima, u nastojanjima oko dobra. Želja da se postane svetim ne može se svesti na težnju da se dohvati neko mjesto u raju, nego je podudarna sa željom da Bog po nama bude vidljiv u svijetu. Ako toga nema, svijet postaje nijem, ne govori Bogom”.
Govoreći o Evanđelju i Isusovu navještaju blaženstava, biskup je istaknuo da u njima „vidimo ohrabrenje i sućut. Isus svojim učenicima govori da u mnoštvu pred sobom vidi siromahe duhom, ljude koji se oslanjaju samo na Boga”.
Isus je vidio uplakane, ljude u nekoj tuzi, ali ljude koji su sposobni osjećati, voljeti, biti dirnuti, ljudi koji nisu neosjetljivi za tuđu bijedu; ljude koji su čvrsto povezani nekim odnosima i kojima je stalo. Isus je ganut ljudima koji su sve uložili u ljubav, bez straha da će biti ranjivi i ranjeni, koji istinski vole, bez straha da će nešto izgubiti. Isus je istaknuo ljude sposobne preuzeti tuđu bijedu ili pak one jednostavne, ponizne i čiste duše koje u svojoj skromnosti čuvaju čvrstoću i ne odstupaju od načela; koje se ne daju kupiti niti se prodaju pred ponudama zemaljskih povlastica. Oni siju vedrinu, mole i za progonitelje, svjedoče evanđelje spremni svakomu dati odgovor, bez nasilja i želje za vladanjem i ponižavanjem drugoga, rekao je, te ukazao na činjenicu, kako „Isus u Blaženstvima ništa ne zapovijeda”. Tu nailazimo samo dva glagola u imperativu: „Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima”. U tom je kontekstu naglasio: „Znamo da se najdragocjenije stvarnosti u životu ne mogu ni zapovjediti niti osvojiti: radost i ljubav. One se mogu nasljedovati i prihvatiti kao dar. To su sveci: ljudi koji su prihvatili Božju radost, koji su shvatili da radost ne dolazi od kupovanja, osvajanja i gomilanja, od stvaranja dojma da smo bolji od drugih, od umišljenosti da možemo do kraja zavladati životom. Radost dolazi samo od Boga i živi samo u Bogu. To večeras svjedočimo u istoj vjeri u uskrsnuće, radosni što smo zajedno, što je čovjek pokraj nas i ljudi koji su prešli granicu smrti. S njima se radujemo u Bogu, zahvalni za darovanu ljubav i podijeljenu muku”.
Nakon mise kod središnjega križa održana je molitva odrješenja za sve vjerne mrtve.
Na svetkovinu Svih svetih na groblju Miroševac prijepodnevnu misu predvodio je dekan Remetskoga dekanata fra Branko Lipša, OFMCap.