Bl. sestra Zdenka umrla je 31. srpnja 1955. godine, od posljedica mučenja, u vrijeme progona Crkve u tadašnjoj Čehoslovačkoj, tijekom vladavine komunističkoga režima, a proglasio ju je blaženom u Bratislavi 14. runja 2003. godine sv. papa Ivan Pavao II.

Iz Predgovora Molitveniku izdvajamo:

Knjiga „Molitve blažene sestre Zdenke Schelingove“ ima četiri poglavlja: I. Devetnice; II. Križni put; III. Krunica; IV. Molitve. Četvrto poglavlje donosi molitve koje je blažena sestra Zdenka svojom rukom zapisala i molila. Neke od tih molitva od prije su poznate, neke je sastavila sama Blaženica na temelju poznatih molitava, a mnoge je proširila i dopunila vlastitim mislima. Čudesno je to kako su ostali očuvani ti rukopisi. Dogodilo se da je jedan stanovnik Krive na Oravi, rodnoga sela bl. sestre Zdenka, nakon smrti svoje supruge pronašao, skrivene među njezinim rubljem, rukopise, za koje ni on sam nije znao, jer ih je njegova supruga brižno čuvala i iz njih se u svojim potrebama nadahnjivala.

Te su molitve, napisane lijepim rukopisom na kockastom papiru, dublje bile utisnute u dušu i srce bl. sestre Zdenke. Nakon uhićenja, kada su joj bila uskraćena sva građanska i ljudska prava, kada joj je kao zatvorenici bio zabranjen dodir s bilo kojom knjigom, a kamoli dodir s molitvenikom, ona je u sebi nosila to neuništivo i nepropadljivo blago, napamet naučene i bezbroj puta ponavljanje molitve, odraz njezina života po Kristu, s Kristom i u Kristu. O tome je posvjedočila i njezina suuznica, gospođa Helena Kordova-Wildeova, koja je govorila da je bl. sestra Zdenka imala „u sebi“ veliko bogatstvo molitava koje je mogla u svakom trenutku moliti.

Gospođa Helena ostavila nam je dragocjeno svjedočanstvo o duhovnom životu bl. sestre Zdenke, premda ni sama nije shvaćala što znače Zdenkine nekoliko puta ponavljanje riječi: ‘Ja moram u potpunosti ispuniti svoj dug Spasitelju. (…) Ostavljam ti mir Gospoda Isusa. A meni preostaje samo On i onaj moj dug…’ Pitala se tada gospođa Helena: ‘Kakav je to dug?’ Pitamo se i mi se i mi danas: ‘Kakav je naš dug prema Spasitelju?’ A odgovor nam daje Sveto pismo: ‘Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite.’ (Rim 13, 8) Jedino što čovjeka uvijek treba činiti dužnim jest ljubav. Tko ljubi, dužan je spram bližnjega: što više ljubiš, više si i dužan, a što si više dužan, tim više ljubiš. Tko nema nikakva duga spram bližnjega, uopće ne ljubi. A kakav tek dug ima vjernik spram velike ljubavi našega Spasitelja koji za nas, grješnike, postao čovjekom, patio, umro i uskrsnuo i dao nam udjela u božanskom životu! Nema većega duga od toga i taj dug vjernik nikada ne može vratiti. I dobro je da je tako. Jer, dok smo tako u tom svetom dugu, ljubit ćemo sve više našega Spasitelja.

Bl. sestra Zdenka zato se radovala tomu svetomu dugu, svojoj uvijek većoj ljubavi prema svojemu Zaručniku. Kao što se ruža svakoga dana „dužno“ otvara suncu, tako je i sestra Zdenka htjela reći da i ona želi biti duhovna ruža koja se otvara u svojoj raskoši ljepote i mirisa Isusu Kristu, svojemu Suncu, svojemu Ženiku, „koji iz ložnice ide, k’o div kliče kad prelijeće stazu“ (Ps 19, 6). Zato je zaželjela da joj gospođa Helena na grob donese buket bijelih ruža. Moleći ove molitve, budimo i mi, poput bl. sestre Zdenke, duhovne ruže, budimo lijepe ruže krjeposna života, mirisne ruže dobrim mislima i dobrim djelima. U svetom dugu ljubavi, uvijek rastvorene, pohrlimo ususret Zaručniku, Isusu Kristu.