Kateheza br. 70 – Himni Gospodinu pobjedniku i spasitelju
Uvodno biblijsko čitanje: Iz 42,10-16
“Pjevajte Jahvi pjesmu novu, / i s kraja zemlje hvalu njegovu, / neka ga slavi more sa svim što je u njem, / otoci i njihovi žitelji! / Nek#! digne glas pustinja / i njeni gradovi, / nek#! odjeknu naselja gdje žive Kedarci! / Nek#! podvikuju stanovnici Stijene, / neka kliču s gorskih vrhova! / Nek#! daju čast Jahvi / i hvalu mu naviještaju po otocima! / Kao junak izlazi Jahve, / kao ratnik žar svoj podjaruje. / Uz bojni poklik i viku ratnu / ide junački na svog neprijatelja. / #!Šutjeh dugo, gluh se činjah, /svladavah se; / sad vičem kao žena kada rađa, / dašćem i uzdišem. / Isušit ću brda i bregove, / sparušiti svu zelen po njima, / rijeke ću u stepe pretvoriti / i močvare isušiti. / Vodit ću slijepce po cestama, / uputit#! ih putovima. / Pred njima ću tamu u svjetlost / obratit#!, / a neravno tlo u ravno. / To ću učiniti / i neću propustiti#!”.

1. U knjizi koja nosi ime proroka Izaije, stručnjaci su prepoznali prisutnost tekstova različitih pisaca, stavljenih pod okrilje toga velikog proroka koji je živio u osmom stoljeću prije Krista. Upravo to je slučaj sa snažnim himnom radosti i pobjede koji je sada proglašen kao dio časoslova četvrtoga tjedna. Egzegete ga pripisuju takozvanom Drugom Izaiji, proroku koji je živio u šestom stoljeću prije Krista, u vrijeme povratka Židova iz babilonskog progonstva. Himan započinje pozivom da se “pjeva Gospodinu pjesmu novu ” (usp. Iz 42,10), upravo kako to biva u ostalim psalmima (usp. 95,1 i 97,1). “Novost” pjesme na koju poziva prorok sigurno se odnosi na otvaranje obzora slobode, kao korjenite promjene u povijesti naroda koji je upoznao tlačenje i boravak u tuđinskoj zemlji (usp. Ps 136).

2. “Novost” ima često u Bibliji okus neke savršene i konačne stvarnosti. To je gotovo znak dolaska vremena punine spasenja koje zapečaćuje povijest čovječanstva ispunjenu mukama i nevoljama. Izaijina ima taj uzvišeni tonalitet, koji se dobro podudara s kršćanskom molitvom. Uzdići Gospodinu “pjesmu novu” pozvan je svijet u svojoj cjelini koja uključuje zemlju, more, otoke, pustinje i gradove (usp. Iz 42,10-12). Sav je svemir uključen s njegovim najudaljenijim granicama obzora, koje obuhvaćaju također nepoznato, i njegovom vertikalnom dimenzijom, koja polazi od pustinjske ravni, gdje se nalaze nomadska plemena Kedara (usp. Iz 21,16-17), i uzdiže se sve do planina. Ondje gore može se smjestiti grad Sela, kojeg mnogi poistovjećuju s Petrom, na edomitskom teritoriju, gradu smještenom usred stjenovitih vrhova planina. Svi su stanovnici zemlje pozvani sačiniti nešto poput velikog zbora da časte Gospodina s klicanjem i daju mu slavu.

3. Nakon svečanog poziva na pjesmu (usp. rr. 10-12), prorok uvodi u prizor Gospodina, predstavljenog kao Boga Izlaska, koji je oslobodio svoj narod od egipatskog ropstva: “Kao junak izlazi Jahve, kao ratnik žar svoj podjaruje” (r. 13). On sije užas među neprijateljima, koji tlače druge i čine nepravdu. I Mojsijeva pjesma opisuje Gospodina tijekom prelaska Crvenog mora kao “hrabra ratnika”, spremna pružiti svoju moću desnicu da obori protivnike (usp. Izl 15,3-8). Povratkom Židova iz babilonskog progonstva ostvaruje se novi izlazak i vjernici moraju biti sigurni da povijest nije u rukama sudbine, kaosa ili neprijateljskih sila: posljednju riječ ima pravedni i jaki Bog. Već je psalmist pjevao: “Pomozi nam protiv dušmana, jer ljudska je pomoć ništavna!” (Ps 59,13).

4. Pojavivši se na sceni Gospodin progovara i u njegovim se žestokim riječima (usp. Iz 42, 14-16) isprepliću sud i spasenje. On započinje podsjećanjem da je “dugo šutio”, to jest nije intervenirao. Božja je šutnja često razlog zbunjenosti, za pravednika čak posrtanja, kako to potvrđuje dugi Jobov vapaj (usp. Job 3,1-26). Ipak nije riječ o šutnji koja ukazuje na odsutnost, gotovo kao da bi povijest bila prepuštena rukama opakih, a Gospodin ostao ravnodušan i neosjetljiv. U stvari, ta se šutnja izlijeva u reakciju sličnu mukama rodilje koja se muči, dašće i viče. To je božanski sud nad zlom, prikazan slikama suše, razaranja, pustinje (usp. r. 15), koji ima za cilj živi i plodni ishod. Doista, Gospodin daje da nastane novi svijet, vrijeme slobode i spasenja. Onomu koji je bio slijep oči se otvaraju da uživa svjetlo što blista. Korak postaje lak i nada cvate (usp. r. 16), omogućujući da se nastavi pouzdavati u Boga i u njegovu budućnost mira i sreće.

5. Svakoga dana vjernik mora znati uvidjeti znakove božanskog djelovanja, također kada je ono skriveno, prividno monotonim i besciljnim, protjecanjem vremena. Kao što je pisao ugledni suvremeni kršćanski pisac “zemlja je ispunjena nekom kozmičkom ekstazom: u njoj postoji vječna stvarnost i prisutnost koja, ipak, obično spava pod velom uobičajenosti. Vječna se stvarnost mora sada objaviti, kao u nekoj Božjoj epifaniji, po svemu onome što postoji (Romano Guardini, Sapienza dei Salmi, Brescia 1976., str. 52). Otkriti, očima vjere, tu božansku prisutnost u prostoru u vremenu, ali također u nama samima, izvor je nade i povjerenja, također kada je naše srce uznemireno i potreseno “kao što u šumi drveće ustrepti od vjetra” (Iz 7,2). Gospodin, naime, stupa na scenu da vodi i sudi “svijetu u pravdi i narodima u istini svojoj” (Ps 95,13).