Zagreb, (IKA) – Hrvatski institut za povijest i Hrvatski diplomatski klub organizirali su 23. listopada u „Zlatnoj dvorani” HIP-a u Zagrebu predstavljanje monografije Ive Livljanića „Od Svetog Grgura do Svetog Petra”.
Kao domaćin, okupljenima se obratio zamjenik ravnateljice HIP-a dr. Gordan Ravančić, te je istaknuo kako ova knjiga donosi autentična svjedočanstva autora o mnogim događajima iz naše ne tako davne prošlosti, premda se najveći i središnji dio odnosi na diplomatsku misiju profesora Livljanića pri Svetoj Stolici u razdoblju od 1992. do 1998. godine. Kratko se osvrćući na prvi dio knjige, Ravančić je naglasio da „donosi potresno svjedočanstvo i vrijedan doprinos poznavanju komunističkog totalitarnog sustava koji je živio i ubirao žrtve na ovim prostorima prije 45 godina”. U drugom dijelu Livljanić opisuje svoje političko djelovanje kada je nakon demokratskih i višestranačkih izbora 1990. kao predsjednik Skupštine općine, odnosno gradonačelnik Zadra bio sudionik u sudbonosnim događajima početka Domovinskog rata na zadarskom području. Ova knjiga „nije samo knjiga koja govori o jednoj osobnoj povijesti, nego je i izuzetan izvor povijesti druge polovice 20. stoljeća, te pridonosi problemu razumijevanja međunarodne afirmacije Republike Hrvatske”, zaključio je dr. Ravančić.
Predsjednik HDK Smiljan Šimac kratko je predstavio Ivu Livljanića (1938.), redovitog člana Hrvatskoga diplomatskog kluba i Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, te Društva Braće hrvatskoga zmaja, kao i od 1991. počasnoga člana Accademia marchigiana di Scienze, Lettere ed Arti u Anconi. Među ostalim je preveo knjigu kardinala Paula Pouparda „Što uči katolička vjera”. Kao veleposlanik djelovao je pri Svetoj Stolici (1992.-1998.), kao i pri Suverenom Malteškom redu (1993.-1998.), a potom u Čileu, od kuda je pokrivao i Peru i Boliviju (1999.-2003.). Čestitajući autoru na ovome djelu, Šimac je posebno naglasio važnost monografije zbog opisa kako uzničkih dana, tako i svega onoga što je kasnije učinio svojim zalaganjem za Zadar i za dobrobit Republike Hrvatske.
Dr. Stjepan Krasić, počevši osvrt na monografiju od samoga naslova, naglasio je kako se radi o dva sinonima koji se razlikuju „kao nebo i zemlja”. Prvi – Sveti Grgur, otok je u sjevernom Jadranu udaljen svega 3 km od još zloglasnijeg Golog otoka na kojem je tisuće uznika za vrijeme Titova režima izgubilo ne samo zdravlje, nego i živote. Drugi, pak, govori o Svetom Petru u Rimu na brežuljku Vatikan i sjedištu nasljednika svetoga Petra, tj. o jedinstvenoj državi na svijetu po površini najmanjoj, a po moralnom autoritetu najvažnijoj. Krašić je naglasio kako je velika čast biti prvim veleposlanikom pri Svetoj Stolici, jer se za tu službu traži čovjek osobitih ljudskih, moralnih, kršćanskih intelektualnih, diplomatskih i drugih osobina koje nije lako naći u isto vrijeme u istoj osobi. Nadalje je naglasio kako je Livljanić na čelu Zadra odigrao važnu ulogu u obrani toga grada, posebno u teškim pregovorima sa zapovjednicima JNA o njihovu odlasku iz grada.
Bogat sadržaj knjige zbijen je u svega tri poglavlja „Na Svetom Grguru”, „Na čelu Zadra” i „Veleposlanička dužnost pri Svetoj Stolici”. „U svakom od tih poglavlja kronološkim redom opisani su svi važniji događajima kojima je autor bio svjedok ili sudionik. Najveće je treće poglavlje. Prvotna dužnost hrvatskog veleposlanika u središtu kršćanskog svijeta bila je zastupati i tumačiti interese svoje mlade međunarodno tek priznate države koja je tražila svoje mjesto pod suncem međunarodne zajednice naroda. Tu nalazimo popis osoba koje najviše susretao i s kojima je najviše surađivao. Pred našim očima kao u nekom filmu prolaze 943 takve osobe s imenima i prezimenima najrazličitijih profila”, rekao je Krasić, te spomenuo neke od njih, no naglasio je kako je „središnja ličnost svih Livljanićevih razmatranja oko koje se kao oko neke nevidljive osi sve vrti je bez sumnje papa Ivan Pavao II. Pastir i političar, čovjek izvanredne inteligencije i genijalne intuicije kojemu je pošlo za rukom ono što nikome u povijesti nije pošlo: srušiti komunizam kao svjetski poredak za koji su mnogi smatrali da je vječan, oboriti Berlinski zid kao simbol podijeljenosti svijeta na dva nepomirljiva bloka. Zato mu nisu bili potrebni arsenali modernog naoružanja, nego je to učinio izvanrednom inteligencijom bez ijednog ispaljenog metka. Livljanić ga je mnogo puta imao priliku susresti, nailazeći pritom na veliku srdačnost i razumijevanje. To naravno nije značilo da je u njegovoj službi sve išlo jednostavno. Naprotiv, budući da je Republika Hrvatska bila mlada i međunarodno tek priznata država, trebala je svoje odnose s najstarijom i najdugovječnijom ustanovom na svijetu graditi na solidnim i dugovječnim temeljima. To je učinjeno sklapanjem ugovora po kojima je bilo moguće uspostaviti pravedne, pravno i političko zasnovane odnose. Livljanić je u tome bio ne samo savjestan i revan, nego i uspješan”, zaključio je Krasić.
Okupljenima su se kratko obratili i urednici monografije dr. Jakša Raguž i dr. Josip Kajinić.
Raguž je kao stručnjak za tematiku Domovinskoga rata podsjetio kako je upravo Zadar bio jedan od prvih gradova koji se našao na crti bojišta, tj. u neposrednoj blizini toga grada pojavile su se prve barikade. Tako u monografiji možemo kronološki pratiti što se događalo u zadarskom kraju, kako su tadašnje vlasti pokušale pomoći stanovništvu u uspostavi pomorskih linija, humanitarne pomoći. Raguž je podsjetio i na pregovore koje je vodio Livljanić, te istaknuo njegovu osobnu hrabrost. Na kraju je Raguž izrazio želju da ova monografija bude poticaj i drugima, pogotovo onima koji su na lokalnoj razini obnašali dužnosti, da „na papir stave svoja sjećanja kako bi ona bila vrijedan izvor povjesničarima, ali i svima onima koje zanima stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat, da mogu naći autentično svjedočanstvo o tim teškim, ali slavnim vremenima”.
Nadovezujući se na prethodnika, dr. Kajinić također je naglasio važnost knjige za buduća istraživanja, jer naglasio je kako je glavni problem u historiografiji, „kad imate dokumente a nemate kontekst vremena, ozračje, zapise o susretima, komunikaciji ljudi. Tu je najveća vrijednost djela, jer čitanjem Livljanićeve knjige može se steći potpuni uvid kako su se stvari u vrlo složenim i bremenitim vremenima odvijale. Tim više što je on bio prvi veleposlanik upravo uspostavljene Republike Hrvatske, na možda čak i najznačajnijem mjestu veleposlanika”. Zaključio je, kako je „knjiga zaokružena kao jedna cjelina i daje sveobuhvatni pogled na odnose Katoličke Crkve i Hrvatske u odnosu priznanja i ratnih zbivanja, i svakako pridonosi kako historiografiji tako i cjelokupnoj zainteresiranoj javnosti”.
Na kraju je riječ zahvale uputio sam autor Livljanić. Posebno je spomenuo sadašnjega apostolskog nuncija u Njemačkoj nadbiskupa Nikolu Eterovića, koji mu je na početku njegove službe veleposlanika bio od velike pomoći, a kasnije ga poticao da ovo djelo dovrši i objavi. Također je zahvalio i povjesničaru dr. Stjepanu Krasiću. Livljanić je naglasio kako se ovdje radi o memoarskoj knjizi, „to nije književno djelo, već se radi o tim razdobljima moga života koja su stjecajem okolnosti i najvažnija razdoblja naše novije povijesti”. Kratko se osvrnuo na svako od razdoblja obrađenog u monografiji, a posebno na ono treće – „šest godina i četiri mjeseca, to je bilo vrijeme, posebice prve četiri godine kada sam skoro svakodnevno morao odlaziti u Državno tajništvo Svete Stolice, ali i kod kolega veleposlanika iz čitavoga svijeta akreditiranih pri Svetoj Stolici te ih upoznavati s teškim stanjem u Hrvatskoj, tj. posljedicama agresivnoga, osvajačkoga rata protiv Hrvatske, te s našom borbom za oslobađanje okupiranih područja, kao i s teškim položajem hrvatskoga naroda u BiH. No, bilo je to i vrijeme ispunjeno neizrecivom radošću i neopisivim ponosom nakon posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, nakon Oluje i oslobađanja okupiranih područja naše domovine. Opredijelio sam se za iznošenje kronološkim redom i uglavnom golih činjenica, događaja, razgovora, susreta. Navodim svoja iskustva, a u drugom i trećem dijelu i osobni skromni udio i doprinos svome gradu i domovini u službama koje sam obavljao. U prvom dijelu koristio sam se isključivo policijskim i sudskim dokumentima, i sjećanjima iz toga najmračnijega razdoblja naše novije povijesti. Drugi dio uglavnom temeljim na novinskim izrescima koje su mi brižno skupljali i čuvali moji najbliži suradnici Skupštine općine Zadar, kao i na govorima koje sam održao u različitim prigodama i na različitim mjestima pa i izvan Hrvatske, te porukama koje sam upućivao putem medija. U onom najobilnijem poglavlju, diplomatskom djelovanju pri Svetoj Stolici i Suverenom malteškom redu, najviše su mi pomogle bilješke koje sam redovito pisao i u kojima sam izvješćivao o svemu onome što sam držao da je važno, ne samo kao informacija za MVEP i Ured predsjednika Republike”.
Obraćajući se kolegama diplomatima i uzničkim supatnicima, Livljanić je rekao: „Pišite, jer ako vi ne budete pisati o tim našim povijesnim razdobljima kojima ste bili važni čimbenici, protagonisti i žrtve, ostat će samo tragovi onih koji se služe nevjerojatnim podmetanjima, koristeći se monstruoznim lažima, govoreći kako je kod nas od 1991. do 1995. bio na djelu čisti građanski rat, prikazujući napadače kao žrtve, a žrtve kao agresore. Povijest koja je učiteljica života ne bi nam oprostila šutnju: danas kada smijemo govoriti, kada smijemo hvaliti, kada smijemo kuditi, a toliko toga imamo kazati”, te je zaključio: „Bez ikakve lažne skromnosti želim kazati da bi mi bilo žao da nisam napisao ova svoja sjećanja. Ne toliko zbog moje, naše generacije, jer vama nisam otkrio puno toga. Ovo nije knjiga prepričavanja tuđih zanimljivih dogodovština, nadmetanja u lijepom izražavanju. Ovo je knjiga osobnoga svjedočenja, pisana za one koji dolaze”.
Predstavljanju monografije uz članove Hrvatskoga diplomatskoga kluba i Hrvatskog društva političkih zatvorenika, nazočio je i aktualni veleposlanik Hrvatske pri Svetoj Stolici Neven Pelicarić.