Kateheza br.66 – Himan radosti i pobjede
Uvodno biblijsko čitanje: Psalam (118) 117
Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,/ jer je vječna ljubav njegova!/ Neka rekne dom Izraelov:/ “Vječna je ljubav njegova!”/ Neka rekne dom Aronov:/ “Vječna je ljubav njegova!”/ Svi koji se Gospodina boje neka reknu:/ “Vječna je ljubav njegova!”/
Iz tjeskobe Gospodina ja zazvah:/ on me usliša i oslobodi. /Gospodin je sa mnom, i ja ne strahujem:/ što mi tko može?/ Gospodin je sa mnom, pomoć moja,/ i zbunjene gledam dušmane./ Bolje se Gospodinu uteći/ nego se uzdat u čovjeka./ Bolje se Gospodinu uteći/ nego se uzdat u mogućnike./ Pogani me okružiše:/ imenom ih Gospodnjim uništih./ Opkoliše me odasvud:/ imenom ih Gospodnjim uništih./ Opkoliše me poput pčela,/ ubod im žeže kao trnje zapaljeno:/ imenom ih Gospodnjim uništih./ Gurahu me, gurahu da me obore,/ali mi Gospodin pomože./ Gospodin je moja snaga i pjesma,/ on mi je spasitelj./ Čuj! Radost i spasenje/ odzvanja šatorima pravednika:/ Gospodnja se proslavi desnica,/ Gospodnja me uzdigne desnica,/ Gospodnja se proslavi desnica!/ Ne, umrijeti neću, nego živjeti,/ i kazivat ću djela Gospodnja./ Kaznom teškom kaznio me Gospodin,/ ali me smrti ne preda./ Otvorite mi širom vrata pravde:/ ući ću, Gospodinu zahvalit!/ Ovo su vrata Gospodnja,/ na njih ulaze pravedni!”/ Zahvalit ću ti što si me uslišio/ i moj postao spasitelj./ Kamen što ga odbaciše graditelji,/ postade kamen zaglavni./ Gospodnje je to djelo:/ kakvo čudo u očima našim!/ Ovo je dan što ga učini Gospodin:/ kličimo i radujmo se njemu!/ O Gospodine, spasenje nam daj!/ Gospodine, sreću nam daj!/ Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem!/ Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega!/ Obasjao nas Bog Gospodin!/ Složite povorku s grančicama u ruci/ sve do rogova žrtvenika./ Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:/ Bože moj, tebe ja uzvisujem./ Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,/ jer je vječna ljubav njegova!

1. Na sve najznačajnije i najradosnije svetkovine drevnog judaizma – osobito u pashalnom slavlju – pjevao se niz psalama od 112. do 117. Taj niz himana hvale i zahvale Bogu zvao se “egipatski Hallel”, jer jedan od njih, Psalam 113 A, na pjesnički je, gotovo vidni način podsjećao na egzodus Izraela iz zemlje tlačenja, faraonski Egipat i čudesan dar Božjega saveza. Dakle, posljednji psalam koji potvrđuje taj “egipatski Hallel” je upravo pročitani Psalam 117, a o kojem smo razmišljali u jednome prethodnom komentaru.

2. Taj himan jasno otkriva liturgijsku upotrebu u jeruzalemskom hramu. U svojoj potki doista izgleda da se razvija procesija koja počinje među “šatorima pravednika” (r. 15), to jest u kućama vjernika.

Ovi veličaju zaštitu Božje ruke, koja može štititi pravednoga i pouzdanog i kad upadaju kruti neprijatelji. Slika koju psalmist upotrebljava je dojmljiva: “Opkoliše me poput pčela, ubod im žeže kao trnje zapaljeno: imenom ih Jahvinim uništih” (r. 12). Pred tom opasnošću koja je izbjegnuta, narod Božji provaljuje u “povik slavlja i pobjede” u čast “desnice Gospodnje koja se uzdignu i proslavi” (r. 16).

Postoji, dakle, svijest da nikada nismo sami, na milost i nemilost vihora koji podižu opaki. Posljednja riječ uistinu pripada Bogu koji, i kad dopusti kušnju na svoga vjernika, smrti ga ne predaje (usp. r. 18).

3. Tu kao da hod dostiže cilj koji psalmist doziva u pamet slikom “vrata pravde” (r. 19), to jest svetim vratima sionskoga hrama. Procesija prati junaka kojemu je Bog dao pobjedu. On zahtijeva da mu se vrata otvore kako bi mogao “zahvaliti Bogu” (r. 19). S njim “ulaze pravedni” (r. 20). Da bi se izrazila tvrda kušnja koju je nadvladao i proslava koja iz nje proistječe, on se uspoređuje s “kamenom koji odbaciše graditelji”, a koji je potom “postao kamen zaglavni” (r. 22).

Krist će, na kraju parabole o vinogradarima ubojicama, preuzeti upravo tu sliku i taj redak da bi navijestio svoju muku i svoju proslavu? (usp. Mt 21,42).

4. Primjenjujući psalam na sebe, Krist otvara put kršćanskom tumačenju ovoga himna pouzdanja i zahvalnosti Gospodinu za njegov hesed, to jest za njegovu ljubaznu vjernost koja odzvanja u cijelom psalmu (usp. Ps 117,1.2.3.4.29). Dvije su slike koje su preuzeli crkveni oci. Ponajprije ona o “vratima pravde”, koju sv. Klement Rimski u svom pismu Korinćanima ovako tumači:

“Mnogo je otvorenih vrata, ali vrata pravde su u Kristu. Blaženi oni koji na njih ulaze i upravljaju svoj hod u svetosti i pravednosti, sve čineći smireno” (48,4: Padri apostolici, Rim 1976, str. 81).

5. Druga slika, povezana s prvom, upravo je slika kamena. Prepustit ćemo se stoga u našem razmišljanju vodstvu svetog Ambrozija i njegovu Izlaganju o Lukinu evanđelju. Tumačeći ispovijest Petrove vjere u Cezareji Filipovoj, on podsjeća da je “Krist kamen” i da “ni svome učeniku Krist ne uskraćuje to lijepo ime, tako da i on bude Petar, kako bi od kamena, stijene, preuzeo čvrstoću ustrajnosti, nepokolebivost vjere”.

Ambrozije dodaje opomenu: “Nastoj i ti biti kamen. Ali nemoj kamen tražiti izvan sebe, nego u sebi. Tvoj kamen su tvoja djela, tvoj kamen je tvoja misao. Na tom je kamenu sagrađena tvoja kuća, kako je ne bi ugrozila nikakva oluja zlih duhova. Budeš li kamen, bit ćeš u Crkvi, jer Crkva stoji na kamenu. Budeš li u Crkvi, neće te svladati vrata paklena” (VI, 97-99: Opere esegetiche IX/II, Milano-Rim 1978, SAEMO 12, str. 85).