Marija Bistrica, (IKA) – Svetkovina svete Terezije Avilske, naučiteljice Crkve i obnoviteljice Karmela proslavljena je u nedjelju, 15 listopada, u bistričkom Karmelu svečanim misnim slavljem u samostanskoj crkvi koju je predslavio p. Petar Nodilo, SJ, a s njim su suslavili p. Petar Galauner, SJ, i vlč. Antun Motočić.
U propovijedi je p. Petar Nodilo rekao kako ga uvijek spomen na sv. Tereziju Avilsku asocira na zamak duše o kojem ona govori. Upravo ta slika potaknula ga je na razmišljanje što to čovjek sve nosi sa sobom kada iz svijeta ulazi u samostan, tj. od čega je sazdan taj zamak. Ugledajući se na Isusa, koji u pročitanom ulomku iz Ivanovog Evanđelja naglašava kako riječi koje govori nisu Njegove nego Očeve, tako i mi „ne trebamo širiti svoj nauk, svoju vlastitu pamet i ono što smo primili kulturološki naopako, nego moramo širiti Evanđelje i ono što smo po Evanđelju primili, po Duhu Svetom i krštenju”, objasnio je p. Nodilo. Da bismo to mogli, potrebno je kročiti u zamak vlastite duše i hoditi duhovnim putem da bismo se milošću Božjom preobrazili. Propovjednik je objasnio od čega bi se trebao sastojati duhovni put današnjega čovjeka. Potrebno je „primijetiti kako ta naša današnja kultura funkcionira i na što nas navodi i što nam govori da je dobro, drugo da vidimo u sebi kako se to u nama pojavilo i kako je postalo dio našega srca, treće da vidimo što nam Evanđelje predlaže, što nam Isus Krist predlaže i što nam Duh Sveti, kojeg smo primili krštenjem i krizmom, iznutra nekako predlaže i na što nas navodi, onda primijetiti kako su to različite stvari i onda, s jedne strane, vlastitom slobodom i vlastitim sposobnostima, intelektom itd., pokušati to riješiti, i s druge se strane, kroz molitvu otvarati i nekako moliti Gospodina da prodre u te prostore zamka koji je svjetovan.” O. Nodilo izrazio je uvjerenje da će uz Božju milost i uz vlastiti trud te uz pomoć zajednice onaj tko bude ustrajan vremenom i napredovati tako da se bar makne iz prve prostorije zamka koja je potpuna svjetovnost. Smatrao je važnim naglasiti dvije stvari koje oblikuju naš mentalitet posredstvom vremena u kojem živimo, a koje su u suprotnosti s kršćanskim svjetonazorom, a možda ih i nesvjesno donosimo sa sobom kada uđemo u samostan, ili kada se počnemo baviti molitvom. Prva je zamka na koju stari duhovni spisi nisu upozoravali jer tada to nije bilo potrebno zbog postojanja samo kršćanskoga svjetonazora. Međutim, danas je važno upozoriti da posredstvom raznih transcendentalnih meditacija, zena, raznih samopomoći i samoostvarenja naša kultura upija istočnjački svjetonazor koji govori „da nema nikakvog Boga izvana, nego da je Bog unutar nas samih i unutar stvorenja kojim smo okruženi, da čovjek treba prodrijeti u sebe i doći do tog prosvjetljenja.” Takav je svjetonazor u suprotnosti s kršćanskim koji „podrazumijeva da je Bog u nama po Duhu Svetom koji nam je dan da možemo postati dionici božanske naravi i da zaista čovjek može doći u tu najdublju prostoriju zamka i da ga Bog može na takav način preobraziti, ali nikad ne može biti istobitan, ni jednak Bogu, nego da je Bog uvijek onaj koji je vani, koji nas nadilazi, koji je izvan nas.” Važno je znati tu razliku, smatra propovjednik, jer osobe, koje imaju iskustvo tog tzv. prosvjetljenja po ulasku u sebe, percipiraju stvari tako da više nema različitosti, da Boga nema izvana, tada zanemare sakramente, Presveti Oltarski sakrament, bude im dosadna molitva prema vani. Druga stvar na koju je htio upozoriti, a koju neminovno unosimo u samostan ili na duhovni put je mentalitet suprotan Blaženstvima na Gori, to je mentalitet ovoga svijeta „ koji nam govori da se moramo ispuniti, samoostvariti, da moramo biti prvi, da moramo biti priznati od drugih ljudi, braće i sestara u zajednici inače da naš život nema smisla.” Većina ogorčenja, nezadovoljstava, depresivnosti, nervoza dolazi upravo iz tih neispunjenih želja, smatra p. Nodio. Naglasio je kako je upravo svjetovni mentalitet onaj koji najviše rastače Crkvu i zato je potrebno milošću Duha Svetoga preobraziti se kako bismo mi, kao posvećene osobe, donosili svijetu drugačije vrijednosti. Moramo biti drugačiji i, bilo unutar rešetaka samostana ili u svijetu, grijati svijet, donositi Boga, a da bismo to mogli, molimo zagovor sv. Terezije Avilske, zaključio je p. Nodilo.
Nakon misnog slavlja vjernici su iskazali štovanje Svetičinim moćima.