Mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolita
Homilija u Vukovaru, 26. listopada 2002.

Draga braćo i sestre!
Znakovito je što je dijecezanski biskup đakovački i srijemski mons. Marin Srakić izabrao Vukovar za ovo slavlje. Danas Đakovačka i Srijemska biskupija slavi 150. obljetnicu naše Metropolije. Stoga smo ovdje okupljeni mi biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine zajedno sa prisutnim svećenicima i vjernicima. Danas smo hodočasnici u Vukovar – grad koji će ostati zabilježen u hrvatskoj povijesti. Ovo je grad hrvatske slobode.

U ovom se slavlju želimo približiti apostolu Filipu iz Betsaide s molbom: «Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa» (Iv 12, 21). Ivan Pavao II. u pismu «Ulaskom u novo tisućljeće» ovako komentira molbu nekih Grka upućenu Filipu: «Poput tih hodočasnika prije dvije tisuće godina ljudi našega vremena, možda ne uvijek svjesno, traže od današnjih vjernika ne samo #!da govore#! o Kristu, već da im ga na određeni način učine #!vidljivim#!». I zaključuje: «A nije li možda zadaća Crkve odražavati Kristovo svjetlo u svakomu povijesnom razdoblju, učiniti da njegovo lice zasja i pred naraštajima novoga tisućljeća?» (NMI, 16).

Svaki od nas u svom svakidašnjem životu susreće ljude koji na razne načine traže Isusa. Naime, svaki čovjek bez obzira da li je toga svjestan ili ne, da li to želi ili ne, ima apsolutnu potrebu za Kristom, ne može živjeti bez Krista. Stoga smo svi pozvani da učinimo Krista vidljivog, ne samo riječima nego u prvom redu svjedočanstvom života.

Danas u Vukovaru želimo promatrati Isus koji šuti. Evanđelisti govore o Isusovoj šutnji u različitim etapama njegova života, a osobito u vrijeme Muke. Za vrijeme svoje agonije, prije nego što će izdahnuti na križu, iako je bio izazvan više puta pitanjima i primjedbama svojih neprijatelja, Isus je gotovo neprestano obavijen tišinom.

Koje je značenje ove šutnje u agoniji križa? Je li to samo šutnja usana koje ostaju nijeme ili ona označava i šutnju srca zatvorenog u tjeskobu i očaj? Ne, ovo posljednje ne može se odnositi na Gospodina Isusa. Njegova je šutnja molitva, to je tišina koja poput nekog ozračja obavija i čuva Isusov razgovor ljubavi s Ocem.

Ni kad je ostavljen sam, štoviše, ni kad je izopćen i odbačen od ljudi, Isus ne upada u samoću koja bi bila nešto zastrašujuće, nego ostaje u neokrnjenom zajedništvu s Bogom, zajedništvu koje krije izvanredno bogatstvo misli, želja, osjećaja, čuvstava.

Željeli bismo malo proniknuti u ovu Isusovu molitvenu šutnju na križu. Stoga se pitamo: što je Sin rekao Ocu u posljednjim trenucima svoga života? Možda jednu jedinu rečenicu, kratku, izgovorenu samo srcem: Neka bude volja tvoja! U Maslinskom vrtu, kad su ga apostoli, pozvani da bdiju s njime, ostavili samoga i zaspali, baš je ovo bila njegova molitva: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!”. Isusova predsmrtna šutnja na križu sva je prožeta ovom molitvom, koja tu dostiže svoje savršeno ispunjenje i to opet u nazočnosti njegove Majke, koja stajaše podno križa (usp. Iv 19,25).
I sami evanđelisti koji nam govore o Isusovoj šutnji, podsjećaju nas i na neke njegove riječi izgovorene s križa. Ove riječi izranjaju iz njegove molitvene šutnje, one su takorekuć izraz onih dubokih osjećaja koji su ispunjali Isusov intimni razgovor s Ocem. One su, dakle, vanjski izraz njegove nutarnje molitve. Tako ono što bijaše «tajna», zatvorena u Kristovu srcu, postaje jedinstveno bogatstvo za čovječanstvo, koje preko usana Raspetoga «razotkriva» osjećaje njegova srca. Mi danas poznajemo ove riječi iz razgovora s Ocem koji je «bogat milosrđem»: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Lk 23,34).

Danas se kod nas često čuju riječi praštanje, oproštenje i pomirenje. Neki o tome veoma lako govore, dakako misleći na druge. Vukovar je grad gdje te riječi ozbiljno zvuče. Upirući pogled u Isusa raspetog na križu koji šuti razmišljat ćemo o oproštenju i promjeni srca.

O čijem oproštenju? Kakvo to odrješenje može dati čovjek? Možemo li mi živi – mi, koji smo još na životu – učiniti da više ne bude ono što je bilo, kao da nije ni postojalo? Ni jedan čovjek ne može izbrisati ono što se dogodilo. Nitko ne može popraviti prošlost.

Ljudski opraštanje stiže, uglavnom, najviše do primirja. Sastoji se u tome da djelujemo kao da počinjena djela više ne postoje, kao da ništa više ne postoji. Sastoji se, uglavnom, u nekoj vrsti zaborava. A zaborav može značiti i podcjenjivanje, jer ostavlja onome koji je sagriješio protiv Boga i protiv ljudi teret krivnje u samoći, a onome koji se sjeća zla bol zbog nečega neispravljenog.

Zaboraviti je ono najviše što čovjek može učiniti: ali zaboravljajući krvnika zaboravlja se i žrtva, osobito ako više nije na životu. Čak i kada je žrtva prije smrti oprostila zločincu naneseno zlo, kad je očistila iz svog srca svaku mržnju, krvnikova savjest nije oslobođena od počinjenog zla. Čovjek sam po sebi ne može oprostiti grijeh drugog čovjeka.

U ovome se sastoji nepremostiva dubina zla. Može se vratiti neki predmet, može se popraviti kuća, može se vratiti novac… ali se ne može nekome vratiti život, ne može se vratiti nevinost. Oproštenje nije u čovjekovoj moći. Samo Bog može oprostiti.

A pravo oproštenje nije ništa drugo nego uskrsnuće od mrtvih. Uskrsnuće, čije nam jamstvo i zalog daje nebeski Otac u jedinorođenom Sinu, u Mesiji koji je prošao Muku. Raspeti je na križu izgovorio riječi oprosta, kojima se kao Jedinorođeni Sin obratio Ocu. Nije rekao: «Ja vam opraštam», nego: «Oče oprosti im, jer ne znaju što čine».

Kao Jedinorođeni i izabrani Sin, prepušten umiranju, Krist zaziva od Oca oproštenje što ga samo Otac može dati. Dar oproštenja dolazi po uskrslom Sinu, našem Gospodinu. No Uskrsli nosi i čuva znakove Muke. Uskrsnuće, naime, ne znači i zaboravljanje Muke. Rane Sina nisu više znak osude za one koji su ih nanijeli. Te su rane sada znak ozdravljenja i spasenja. One se mogu dotaknuti i predstavljaju izvor milosti i sigurnosti. Isus pokazuje Tomi svoje probodene ruke. Kao što kaže sv. Ivan, «jedan od vojnika kopljem mu probode bok i odmah poteče krv i voda»: izvor života, pomirenja i oproštenja koji su darovani čovjeku.

Samo Bog oprašta, jer samo Bog spašava. Božje oproštenje ne poništava našu nesretnu povijest. Ono je otkupljuje. Bog nam je ponovno daruje po svom oproštenju, dopušta nam da je primimo skrušena srca. Ona nije više mjesto osude, nego otkupljena, nije više mjesto napuštenosti, nego spasenja.

Nedužna probodena žrtva posrednik je Novoga Saveza, Veliki svećenik Novoga Zavjeta. Kad Isus ozdravlja uzetoga »da znate vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!» On objavljuje kako ovdje dolje može raspolagati Očevom vlašću, služeći se milosrđem, jer samo Stvoritelj može biti Otkupitelj. Ljudima je nemoguće darivati oproštenje grijeha. Kristovi učenici primaju od Sina ne samo vlast, nego i poslanje darivati u Njegovo ime oproštenje grijeha, zazivati u njegovo ime oproštenje od Oca nebeskoga.

Ovdje bih želio naglasiti još jednu misao koju bih vam htio povjeriti i koja vama i svima nama može biti na utjehu i nadu. Patnje žrtava, smrt žrtava, dio su Isusovih patnja. One su sakupljene u Božjem peharu kao suze njegove djece. Bog ih po Isusu Kristu pretvara u blagoslovljenu vodu. Ispravno je misliti da su bezbrojne žrtve koje je Raspeti sebi pridružio svojom Mukom pridružene u otajstvu Božjem i u oproštenju koji Bog, bogat milosrđem, dariva. Neka dobri Bog blagoslovi nas, ovaj grad Vukovar, ovu biskupiju Đakovačku i Srijemsku, našu domovinu Hrvatsku i čovječanstvo po Isusovim mukama i po patnjama tolike naše braće i sestara.

Konačno, kao što znate, ako primamo milosrđe to je zato jer i mi sa svoje strane darujemo milosrđe, prema milosti koja je darovana svakome ponaosob i prema pozivu koji smo primili da budemo svjedoci. Molim Boga da svi mi na svoj način uzmognemo biti, za nas i za sve ljude, svjedoci i sredstva oproštenja i pomirenja.

Crkva je pozvana da bude sakramentom pomirenja i mira. Ona je «u Kristu istovremeno sakrament, to znači znak i sredstvo nutarnjeg sjedinjenja s Bogom kao i jedinstva cijeloga ljudskoga roda» (LG, 1). I mi danas upirući svoj pogled u Isusa na križu molimo dar one povezanosti i sjedinjenja s Bogom koja sjaji iz Kristova lica kako bismo Kristovo lice mogli prepoznati u braći i sestrama koje susrećemo. Amen.