Istina je prava novost.

U Osijeku održana tribina o kršćanskom shvaćanju razvoja

Osijek, (IKA) – U organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.”, s početkom akademske godine 2017./2018., u Osijeku je 12. listopada nastavljen drugi ciklus socijalnih tribina u cilju upoznavanja socijalnog nauka Katoličke Crkve kroz sadržaje enciklika i crkvenih dokumenata. Nakon zajedničke molitve uvodeći u prvu večernju tribinu, a jedanaestu u nizu održanih u nadbiskupijskom Vikarijatu Osijek, mons. dr. Vladimir Dugalić, predstojnik Instituta za novu evangelizaciju i biskupski vikar za pastoral grada Osijeka, najavio je izlaganje „Kršćansko shvaćanje razvoja” u enciklici Populorum progressio (Razvitak naroda) pape Pavla VI., objavljene 1967. godine, koja je početak novoga niza izlaganja mr. socijalnog nauka Crkve Igora Jakobfija započetog prošlogodišnjim razmatranjem enciklike pape Lava XIII. Rerum novarum (1891.) u okviru teme „O radničkom pitanju” te završenoga diskusijom o temi jedne od četiriju konstitucija dokumenata Drugoga vatikanskog sabora „Gaudium et spes – Poslanje Crkve u suvremenom svijetu”.
„Populorum progressio potpisana je na Uskrs 1967. godine, znakovito jer se iz susreta s Uskrslim rađa nada. Na svojevrstan način napadnut je okrutni liberalizam i 30. travnja novine Wall Street Journal pišu: ‘Pavao VI. je bio zagrijan za marksizam, dok je pisao encikliku.’ Iste godine filozof Vjekoslav Mikecin u časopisu Politička misao objavljuje: ‘Enciklika Populorum progressio koja se, kako smo vidjeli, zdušno zalaže za pravedno rješavanje mnogih gorućih pitanja današnjice, koja vjeruje u ljudski progres, na kraju mora da utvrdi kako ipak čovjek nije ni izdaleka posljednje mjerilo vrijednosti. To je, naravno, Bog kojega je Katolička Crkva predstavnik i jedini autentični tumač na zemlji.’ Tako je u javnosti promatrana enciklika (danas bl. pape Pavla VI.) čiju 50. obljetnicu spominjemo 2017., dok 2004. Kompendij spominje ‘proširenje poglavlja o gospodarsko-društvenom životu konstitucije Gaudium et spes’. Na Populorum progressio 2009. papa Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate poziva se 54 puta. Polazišne točke razvoja jesu materijalno siromaštvo i duhovno siromaštvo. Na putu razvoja, u kojemu Bog jest vrhovno dobro (autentični mir) i stvorenje je vrhovno dobro (podliježe sukobima), postoje preduvjeti za cjelovit razvoj čovjeka/solidarni razvoj čovječanstva. Motrimo li razvoj po stupnjevitosti, duhovni razvoj je najviši, niži su kulturni i etički razvoj, znanstveni i tehnološki razvoj, obrazovni i najprije ekonomski razvoj. Onaj tko je na višemu stupnju razvoja ima odgovornost za onoga na nižoj razini. U smislu teologije stvaranja čovjek je biće pozvano razvijati se u suradnji s drugima, dok u smislu teologije otkupljenja čovjek sudjeluje u otkupljenju svijeta razvijajući sebe i pridonoseći razvoju drugih, kazao je Jakobfi, napominjući bitan povijesni kontekst enciklike (koncilski dokument Gaudium et spes o ulozi Crkve u suvremenom svijetu, zatvaranje Sabora, teologija oslobođenja, iustitia et pax, rat u Vijetnamu i antiratni prosvijedi, rat u Kambodži, šestodnevni izraelsko-arapski rat, utrka u naoružanju, dekolonizacija, treći svijet, a od 1968. prvi dan godine slavi se kao Svjetski dan mira). „Zahtjevi cjelovitog/solidarnog razvitka (napretka) podrazumijevaju: solidarnost, socijalnu pravdu i sveopću ljubav. Solidarnost konkretno znači pomoć razvijenih nerazvijenima (kulturno/etički razvijeniji pomoći nerazvijenijima, znanstveno/tehnološki razvijeniji nerazvijenijima, ekonomsko razvijeniji pomoći nerazvijenijima), socijalna pravda znači pravedno uređenje ekonomskih/trgovinskih odnosa između ekonomski i tehnološki jakih i slabih na svim društvenim razinama, a sveopća ljubav znači ili jest nastojanje oko izgradnje svijeta u kojemu bi se međuljudski odnosi ravnali transcendentalnim humanizmom tako da svi imaju od čega davati i primati, a razvoj jednih neće biti zapreka razvoju drugih. Konkretno, bogati moraju sudjelovati u materijalnom razvoju siromašnijih jer to je spasenje! A u praksi danas – koliko je naših kršćana spremno platiti veće poreze? Solidarnost obvezuje kako pojedince tako i čitave narode. Svatko neka ispita vlastitu savjest o spremnosti podnošenja žrtve u korist razvoja drugoga kroz (PP 47). To pak znači: novčano i materijalno podupiranje akcija u korist siromašnih, plaćanje većih poreza, skuplje plaćanje proizvoda, ostanak u svojoj zemlji ili odlazak u siromašniju zemlju/kraj. Svaki oblik solidarnosti da bi bio učinkovit i autentičan mora biti (PP 50 i 54 i 55): planiran (ne zaustavljati se na prigodnošću), udružen (ne biti individualiziran i izoliran), koordiniran (ne biti raspršen), dijaloški (ne bojati se suradnje s drugima i drukčijima u dobroj stvari i ne pomagati bez poznavanja stvarnih potreba), supsidijaran (ne poticati ovisnost i parazitizam) i cjelovit (ne zaustaviti se samo na ekonomskom i društvenom rastu).
Govoreći o socijalnoj pravdi, pomoć potrebitima je besmislena bez pravednosti (PP 56), zakon slobodne razmjene vrijedi samo ukoliko su uključene strane podjednakih mogućnosti (PP 58), u uvjetima nejednakih mogućnosti slobodna razmjena stvara nepravdu (suglasnost nejednakih strana nije dovoljna, potreban je jasan zakonodavni okvir koji će jamčiti ostvarenje socijalne pravde, PP 59 – 60 i 70), potrebno je nadvladati nacionalizam i rasizam (63 i 64). Treći zahtjev cjelovitog socijalnog razvitka je sveopća ljubav. Naime, mjera bratstva među ljudima i narodima je indikator zdravlja/bolesti svijeta (PP 66). Indikatori bratstva su: tehnika u službi čovjeka (PP 34), gostoprimstvo (PP 67 i 69) koje je dvostrano, onih koji primaju i onih koji dolaze i očuvanje duhovnih vrednota (PP 68) kojima se obogaćuje sredina u koju se dolazi, međunarodni stručnjaci/poslovi/tvrtke (PP 70 – 73), dijalog usredotočen na čovjeka (PP 73), moliti i raditi (PP 75)”, pojasnio je Jakobfi te temu posadašnjio primjerima aktualnoga stanja u svjetskom/hrvatskom društvu kazavši: „Zahtjevi solidarnosti su u okviru zakonski vrlo loše riješenog problema doniranja hrane, umjesto da se humanitarne udruge podržavaju infrastrukturno, financiraju im se sadržaji programa, nameću se tehnokratski i meritokratski standardi, dok zahtjeve socijalne pravde obilježava neoliberalni koncept rada (MMF, bonitetne agencije), neoliberalni zahtjevi za strukturnim reformama u cilju ostvarenja konkurentnosti, poticanje negativnog stava (spram npr. poticaja za poljoprivredu, javnih i državnih službenika, branitelja) i lihvarski bankarski sustav.” Socijalnu sliku predavač je potkrijepio rezultatima „Europskog istraživanja vrednota 1999. i 2008.” objavljenim 2010. u Bogoslovskoj smotri.
„Nepravedan razvoj generira siromaštvo i sukobe. U suvremenim društvima materijalno je siromaštvo disperzirano unutar najbogatijih zemalja. Hrvatska je po kvaliteti života trenutačno na 69. mjestu u svijetu… Cjelovit razvoj čovjeka/solidarni razvoj čovječanstva nije utopija! Moguće ga je ostvariti: sveopćom ljubavlju (Mt 25, 31-46), njezinim življenjem u Crkvi i njezinim svjedočenjem izvan Crkve, zatim solidarnošću, a to znači senzibiliziranjem javnosti za materijalno najugroženije, konkretnom pomoći te apostolatom zaostalih u razvoju (zaostalih u duhovnom razvoju – duhovnost neuspješnosti npr. Kupertinski i Serafin), zaostalih u materijalnom razvoju (duhovnost uspješnosti, npr. Klub 27) te, treće, socijalnom pravdom, odnosno pravednim poslovanjem, prihvaćanjem povećanja poreza, zdravstvenog osiguranja i dr. te javnim zagovaranjem za donošenje pravednih zakona”, zaključio je Jakobfi.