Rim, (IKA) – Na kraju Međunarodnog kongresa koji je organizirala Kongregacija za kler o formaciji svećenika 7. listopada papa Franjo obratio se sudionicima, istaknuvši da je svećenička formacija odlučujuća za poslanje Crkve, izvijestio je Radio Vatikan. Obnova vjere i buduća duhovna zvanja moguća su samo ako imamo dobro formirane svećenike. Formacija svećenika ovisi u prvom redu o Božjem djelovanju u našem životu, a ne o našim aktivnostima. To je djelo koje traži hrabrost prepustiti se da nas oblikuje Gospodin, kako bi preobrazio naše srce i naš život, istaknuo je Papa, nastavivši da se ta formacija ne može riješiti produbljivanjem kulture te da ne može biti samo mjesna inicijativa. Bog je strpljiv i milosrdan tvorac naše svećeničke formacije i kao što stoji u dokumentu Ratio Fundamentalis, taj posao traje čitavi život.
Svaki dan otkrivamo – sa svetim Pavlom – da to „blago nosimo u glinenim posudama, sve dok ne uočimo da ta izvanredna snaga pripada Gospodinu a ne dolazi od nas” (2 Kor 4,7) i kada se odreknemo naših komotnih običaja, naših tvrdih umišljenosti da smo to već postigli i kad se stavimo u prisutnost Gospodinovu, On može nastaviti svoj posao s nama, oblikovati nas i preoblikovati, istaknuo je Sveti Otac.
Snažno moramo reći da onaj koji ne dopušta da ga Gospodin izgrađuje svaki dan, postaje jedan beživotan svećenik koji ulazi u službu po inerciji, bez oduševljenja za Evanđelje, bez oduševljenja za narod Božji. Međutim, svećenik koji se iz dana u dan povjerava u ruke Lončareve čuva oduševljenje srca, prima s radošću svježinu Evanđelja, govori riječima koje diraju život ljudi.
Druga je važna dimenzija da je svatko od nas svećenika pozvan surađivati s božanskim Lončarom! Mi nismo samo glina, podsjetio je Sveti Otac, nego smo također i Lončarevi pomoćnici i suradnici njegove milosti. U svećeničkoj formaciji, u onoj početnoj i onoj stalnoj možemo prepoznati barem tri čimbenika koji se nalaze u „lončarevoj trgovini”. Prvi i glavni je sam svećenik, jer je odgovoran za vlastitu permanentnu formaciju. Mi dopuštamo Bogu da nas oblikuje i preuzimamo iste osjećaje Isusa Krista kada se ne zatvaramo u preuzetnost da smo već dovršeno djelo, nego dopuštamo da nas vodi Gospodin postajući svakim danom više njegovi učenici. Da bi zaista bio sudionik vlastite izgradnje, sjemeništarac, bogoslov ili svećenik mora zaista reći puno tih „da” i „ne”.
Pred bukom koju stvaraju ljudske ambicije, dat će prednost tišini i molitvi; više od oslanjanja na svoje napore, znat će se prepuštati u ruke Lončara i u njegovu providonosnu domišljatost; više od onoga što je već prije naučio, dopustit će da ga vodi zdrav nemir srca, kako bi usmjerio svoju vlastitu nesavršenost prema radosti susreta s Bogom i braćom. Više od zatvaranja, tražit će prijateljstvo s braćom u svećeništvu i bliskim ljudima, znajući da se njegovo zvanje rađa iz susreta ljubavi: onog susreta s Isusom i onog s Božjim narodom.
Drugi čimbenik su odgojitelji i biskupi. Zvanje se rađa, raste i razvija se u Crkvi. Na taj način ruke Gospodinove oblikuju tu glinenu posudu, djelujući preko brige onih koji su u Crkvi pozvani biti prvi odgojitelji svećeničkog života: rektor, duhovni vođe, odgojitelji, oni koji se bave stalnom formacijom klera, a iznad svih biskup kojega dokument Ratio Fundamentalis opravdano definira kao „glavnog i odgovornog za primanje u Sjemenište i za formaciju svećenika”.
Još jedan čimbenik je Božji narod kojeg ne smijemo nikad zaboraviti, napomenuo je Sveti Otac: ljudi sa svojim mukama, pitanjima i potrebama su veliki stroj koji oblikuje naše svećeništvo. Kada iziđemo pred Božji narod i dopustimo da nas oblikuju njegova očekivanja, dotičući njegove rane, postajemo svjesni da Gospodin preoblikuje naš život. Ako je pastiru povjeren jedan dio naroda, isto je tako točno da je narod povjeren svećeniku. Unatoč nerazumijevanju i opiranju, ako hodimo s narodom shvatit ćemo daje on sposoban činiti izvanredne geste prema svojim svećenicima, a to je prava škola ljudske, duhovne, intelektualne i pastoralne formacije.
Zaključujući, Sveti Otac rekao je da se svećenik formira bježeći od duhovnosti koja je beživotna i s druge strane izbjegavajući djela koja pripadaju samo ovom svijetu i nemaju u sebi Boga. I na kraju Papa je zaključio „da si moramo postavljati pitanje: Kakav svećenik želim biti? Svećenik koji traži udobnost ili učenik misionar u kojem gori srce za Učitelja i za Narod Božji?”