Zagreb, (IKA) – Novi, deseti ovogodišnji broj liturgijsko-pastoralnog lista „Živo vrelo” s temom „Litanije: hvala i prošnja” obuhvaća razdoblje od 1. do 31. listopada. U tematskom tekstu „Litanije (svih) svetih. Poklici hvale i ponizna prošnja Crkve” Ante Crnčević uvodno tumači sam pojam litanije koji je u kršćanskome rječniku primio značenje niza molitvenih zaziva i prošnja, a dužina toga niza dobila je u govornome jeziku ponegdje i preneseno značenje dugoga pripovijedanja ili pak govornoga zanovijetanja. „No, i to značenje s negativnim prizvukom može nas vratiti na izvornost litanija – na ‘neumornost’ u iskazivanju hvale i molitvenoga vapaja Bogu, utječući se zagovoru Kristove Majke i onih koji su proslavljeni u njegovoj slavi”. Dajući kratak povijesni pregled, podsjeća kako nizove molitvenih zaziva, prošnja ili poklika susrećemo još u starozavjetnoj duhovnosti i liturgiji. Tako Psalam 118. započinje ponavljanjem poklika „Vječna je ljubav njegova” kao odgovora na pozive psalmiste, a Psalam 136. u cijelosti je satkan na taj način, tako da poklik „Vječna je ljubav njegova” tvori drugi stih svakoga retka. Usredotočujući se posebno na ustroj Litanija svetih, autor ističe kako je on „u rimskoj liturgiji temeljno oblikovan u 7. stoljeću i taj je osnovni ustroj ostao bez većih izmjena sve do danas, a pojedina su razdoblja unosila u osnovnu matricu nove svece i nove prošnje. Na početku se redovito nalazi skupina zaziva upućenih Kristu; slijedi niz zaziva upućenih svetim apostolima i mučenicima (s mogućnošću unošenja svetaca vlastitih Crkvi u kojoj se slavi); potom je skupina prošnja upućenih Gospodinu, a na kraju zazivi koji čitavoj molitvi daju kristološki završetak”.
Litanije svetih danas se – u različitim oblicima i dužini – nalaze: u slavlju vazmenoga bdjenja, u liturgiji krštenja, u biskupskome, prezbiterskome i đakonskome ređenju, u redu posvećenja djevica, u redovničkome zavjetovanju, u slavlju posvete crkve i oltara te u pokorničkim procesijama i u slavlju prosnih dana. Ta široka prisutnost u raznim liturgijskim slavljima pokazuje da njihovo značenje nije samo u traženju zagovora svetaca. Svako od navedenih liturgijskih slavlja omogućuje litanije ‘čitati’ u drugome svjetlu i doživljavati ih na drukčiji način, a kao poveznica ostaje istina da je liturgija uvijek slavlje u združenosti nebeske i zemaljske Crkve.
Drugi tematski tekst naslovljen je „Loretske (lauretanske) litanije. Ljepota teološkoga, pjesničkoga i životnoga sklada”, a potpisuje ga Ivan Šaško. Nastavljajući se na prethodni tekst, ističe kako su „Marijanskim litanijama prethodnice Litanije svetih kojih prisutnost možemo pratiti od 5. stoljeća, a u Rimu od papinstva sv. Grgura Velikoga (umro 604.) koji ih je molio u procesiji na dan 25. travnja. Prvo svjedočanstvo o marijanskim litanijama, sa sadržajem koji je sličan kasnijim Loretskim litanijama, nalazi se u jednome pariškome rukopisu iz 12. stoljeća, gdje su nanizana sedamdeset i tri zaziva Presvetoj Bogorodici Mariji. Dakle, neki su od tih zaziva ušli među one koje su vjernici molili u Svetoj nazaretskoj kućici u Loretu, svetištu po kojemu su litanije dobile ime: Lauretanske, odnosno Loretske. Te litanije sadrže skupljene najljepše marijanske naslove, proizišle iz razmatranja Marijine uloge u povijesti spasenja, pri čemu se primjećuje da su – posebno nakon mogućnosti dobivenih tiskom – nastajale razne inačice marijanskih litanija. Ipak su kao najvrjednije i najljepše po nutarnjemu skladu ostale Loretske”. Autor se u tekstu osvrće i na višestruku vrijednost Loretskih litanija, te naglašava kako se u njima izmjenjivanju doktrinarni, pjesnički, biblijski, patristički, liturgijski i pučki motivi, kao i ozračje dojmljivih slika koje pridonose njihovoj osebujnosti. „One postaju čas čin vjere, čas davanje hvale, čas djetinja prošnja, čas dirljivo prepoznavanje Marijine veličine. Zbog toga ih vjernički puk voli, osjeća svojima i stoljećima moli na svim stranama svijeta”.
Drugi dio lista donosi homiletska promišljanja uz nedjeljna misna čitanja. Uz dvadeset i šestu nedjelja kroz godinu tekstom „Vjera i osjećaji” promišlja Ivica Raguž. „Vinograd u kojemu vise grozdovi pitanja” naslov je promišljanja Ivana Šaška uz dvadeset i sedmu nedjelju. Ante Vučković potpisuje promišljanje „Svadba i bol odbačenosti” uz dvadeset i osmu nedjelju. Slavko Slišković autor je promišljanja „Istinit odgovor na lažno pitanje” uz dvadeset i devetu nedjelju, a Domagoj Runje promišljanja „Dvije zapovijedi” uz tridesetu nedjelju.
Rubrika pitanja čitatelja, odgovara na pitanje o hrvatskim svecima i blaženicima u Litanijama svetih. Između ostaloga ističe se da su „sveci i blaženici koji se posebno časte u hrvatskome narodu uneseni u nacionalni liturgijski kalendar Hrvatske biskupske konferencije te u Litanijama svetih pronalaze mjesto prema sljedećem rasporedu: u niz svetih mučenika kronološkim će redom biti uneseni: sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, bl. Miroslav Bulešić i bl. Alojzije Stepinac, a na kraj toga niza smjestit će se bl. Jula i sestre mučenice (Drinske mučenice); u niz zaziva svetim biskupima bit će uvršteni zazivi sv. Ćirilu i Metodu te bl. Augustinu Kažotiću; skupini svetih prezbitera, redovnika i redovnica bit će pridruženi ovim slijedom: bl. Gracija Kotorski, sv. Leopold Mandić, bl. Ozana Kotorska i bl. Marija od Propetoga (Petković); na kraju, u skupini svetaca iz staleža Kristovih vjernika laika mjesto će naći bl. Ivan Merz”.