Kateheza br. 38 – Svečani poziv na obnovu saveza
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 80

1. “Zatrubite u rog za mlađaka, za uštapa, na svetkovinu našu” (Ps 80,4). Te riječi psalma 80, koji je sada svečano pročitan, upućuju na liturgijsko slavlje prema mjesečevom kalendaru staroga Izraela. Teško je točno odrediti blagdan na kojeg smjera taj psalam; sigurno je da je biblijski liturgijski kalendar, premda se ravna prema izmjeni godišnjih razdoblja odnosno prirodi, čvrsto usidren u povijest spasenja i, na osobiti način, u glavni događaj izlaska iz egipatskog ropstva vezan uz uštap prvoga mjeseca (usp. Izl 12,2.6; Lev 23,5). Tu se objavio Bog osloboditelj i spasitelj.
Kao što se pjesnički izražava 7. redak našega psalma sam Bog je skinuo s židovskih ropskih pleća košaru napunjenu opekom za gradnju gradova Pitoma i Ramsesa (usp. Izl 1,11.14). Sam je Bog stao uz potlačeni narod i svojom je snagom uklonio i izbrisao gorki biljeg ropstva, košaru s opekom pečenom na suncu, koja simbolizira prisilne radove na koje su bili prisiljeni sinovi Izraela.

2. Slijedimo sada tijek te pjesme iz izraelskog bogoslužja. Ona započinje s pozivom na slavlje, na pjesmu, na glazbu: to je službeni sastanak liturgijske zajednice prema drevnom propisu o kultu, koji je nastao već u egipatskoj zemlji sa slavljenjem Pashe (usp. Ps 80,2-6a). Nakon tog poziva podiže se glas samoga Gospodina po svećenikovoj molitvi u hramu na Sionu i te Božje riječi zauzimaju cijeli ostatak psalma (usp. rr. 6b-17).
Govor koji se razlaže jednostavan je i kreće se oko dva zamišljena pola. S jedne je strane božanski dar slobode koja je bila ponuđena potlačenom i nesretnom Izraelu: “U tjeskobi si zavapio i ja te izbavih” (r. 8). Stavlja se naglasak također na potporu koju je Gospodin pružao Izraelu na putu kroz pustinju, to jest na darivanje vode u Meribi, usred teškoća i kušnji.

3. S druge strane, ipak, zajedno s božanskim darom psalmist uvodi drugu značajnu sastojnicu. Biblijska vjera nije samotni Božji monolog, neki čin koji će se na kraju pretvoriti u pasivno držanje. To je naprotiv dijalog, riječ koju slijedi odgovor, gesta ljubavi koja traži pristanak. Zbog toga je široki prostor pridržan pozivima koje Bog upućuje Izraelu.
Gospodin ga prije svega poziva na vjerno obdržavanje prve zapovijedi, na kojoj počiva čitav dekalog, odnosno na vjeru u jednoga Gospodina i Spasitelja i odbacivanje idola (usp. Izl 20,3-5). Ritam svećenikova govora u Božje ime dijeli glagol “slušati”, omiljen knjizi Ponovljenog zakona, koji izražava poslušni pristanak uz Zakon sa Sinaja i znak je Izraelova odgovora na dar slobode. Čujemo, naime, kako se u našem psalmu ponavlja: “Slušaj, puče moj. O, da me poslušaš, Izraele. Ali moj narod ne slušaše glasa moga, Izrael me ne posluša. O, kad bi me moj narod slušao” (Ps 80,9.12.14).
Samo po vjernosti u slušanju i u poslušnosti narod može u punini primiti Gospodinove darove. Nažalost, Bog s gorčinom mora promatrati brojne Izraelove nevjernosti. Put kroz pustinju, na koji aludira psalam, sav je posut tim djelima pobune i idolopoklonstva, koji će dostići svoj vrhunac u liku zlatnog teleta (usp. Izl 32,1-14).

4. Posljednji dio psalma (usp. Ps 80,14-17) odzvanja sjetnim tonom. Bog, naime, u njemu izražava želju koja do sada nije zadovoljena: “O, kad bi me narod moj slušao, kad bi Izrael putovima mojim hodio” (r. 14). Ta je sjeta, ipak, nadahnuta na ljubavi i povezana je sa živom željom da izabrani narod ispuni dobrima. Kada bi Izrael hodio putovima Gospodnjim on bi odmah izvojevao pobjedu nad neprijateljima (usp. r. 15) i hranio ga “pšenicom najboljom” i sitio ga “medom iz pećine” (r. 17). Bilo bi to radosno blagovanje svježeg kruha i meda koji gotovo da teče iz stijena obećane zemlje i predstavlja puni napredak i blagostanje, kako se često ponavlja u Bibliji (usp. Pnz 6,3; 11,9; 26,9.15; 27,3; 31,20). S otvaranjem te čudesne perspektive, Gospodin očito nastoji postići obraćenje svoga naroda, odgovor iskrene i djelatne ljubavi na njegovu vrlo velikodušnu ljubav.
Kada taj tekst promatramo u perspektivi kršćanstva Božja ponuda otkriva svoju puninu. Origen nam daje slijedeće tumačenje: Gospodin “im je dao da uđu u obećanu zemlju; ne hrani ih manom kao u pustinji, već s pšeničnim zrnom koje je palo na zemlju (usp. Iv 12,24-25), koje je uskrsli. Krist je pšenično zrno; on je i stijena koja je u pustinji vodom utažila žeđ izraelskog naroda. U duhovnom smislu, nasitila ga je medom, a ne vodom, da bi svi koji će vjerovati, i primati tu hranu, osjetili med u svojim ustima” (Homilija na psalam 80”, br. 17: ORIGENE-GEROLAMO, 74 Homilije na Knjigu psalama, Milano 1993., str. 204-205).

5. Kao uvijek u povijesti spasenja, posljednju riječ u sporu između Boga i grešnog naroda nikada nema osuda i kazna, već ljubav i oproštenje. Bog ne želi osuditi i kazniti, već spasiti i osloboditi ljudski rod od zla. On nam nastavlja ponavljati riječi koje čitamo u proroku Ezekijelu: “Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Jahve Gospoda – a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?… Zašto da umirete, dome Izraelov? Ja ne želim smrti nikoga koji umre – riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite” (Ez 18,23.31-32).
Liturgija postaje povlašteno mjesto u kojem se sluša božanski poziv na obraćenje i vraća u zagrljaj Boga “milosrdna i milostiva, spora na srdžbu, bogata ljubavlju i vjernošću” (Izl 34,6).