Zagreb, (IKA) – Uz ovogodišnju svetkovinu sv. Mihaela Arkanđela istoimena župa u zagrebačkoj Dubravi proslavila je 75 godina svoga postojanja. Bl. Alojzije Stepinac je 1. siječnja 1942. godine blagoslovio crkvu Sv. Mihaela, čiju je gradnju osobno pomagao novčanim sredstvima, i predao župu na upravljanje kapucinima.
Euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u koncelebraciji s dvadesetak svećenika među kojima su bili i provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević, domaći župnik i dekan Remetskoga dekanata fra Branko Lipša, gvardijan fra Stjepan Bergovec, kao i više svećenika koji su nekada pastoralno djelovali u župi. Uvodeći u slavlje biskup Šaško rekao je: „Večeras Bogu zahvaljujemo za sedamdeset i pet godina ove župe. Koliko je tu ugrađenih darova i života, susreta, osjećaja, doživljaja, trpljenja i utjehe. Donoseći vam ponajprije čestitke našega nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, i ja čestitam to čudesno djelo prisutnosti i djelovanja župne obitelji, vođene darom molitve, žrtve i nesebičnosti franjevaca kapucina”.
U prvom dijelu homilije biskup je govoreći o arkanđelima naglasio, kako nam o njima najviše govore imena, koja sva završavaju na ‘el’ što u Bibliji označuje Boga. „Niti samo ime ‘anđeo’ nije odrednica naravi bića, već službe. Oni su poslanici, navjestitelji, nositelji Božje poruke čovjeku”. U ovoj crkvi već 75 godina posebno odjekuje Mihaelovo ime: Tko je kao Bog. Ono može zvučati: kao pitanje, kao divljenje, kao tvrdnja i ispovijed sigurnosti i pouzdanja. Ime arkanđela Mihaela, spojeno s imenom Gabriela, koje znači Božja snaga ili Božji junak i imenom Rafaela koje kaže da je Bog izliječio. objavljuje nam se Božje gospodstvo nad svime stvorenim i konačna pobjeda nad zlom. Imena triju arkanđela sažimaju govor o Bogu kroz tri najvažnija događaja za svijet i čovjeka: Stvaranje, utjelovljenje Isusa Krista i otkupljenje čovjeka i svijeta. U njima je mali vjeronaučni sažetak, podsjetio je biskup Šaško.
U nastavku se posebno osvrnuo na Mihaela, te naglasio kako je on i njegovi anđeli ulaze u sukob, „da bi ljude oslobodili od zla i od tužitelja, čije su optužbe trajna zapreka za dobro, a kojih se čovjek bez Božje pomoći ne može osloboditi. Iznad svih anđela jest poslanje njegova Sina Isusa koji je došao radi grešnika i bolesnika svake vrste, stavljajući se na stranu slabih, malenih, pogođenih trpljenjem tijela i duše. I svaki i svaka od nas kršćana, kada se pozivamo na sv. Mihaela, preuzimamo dio njegova poslanja, želeći biti odraz Kristova ponašanja”. Biskup je također naglasio kako borba sv. Mihaela i njegovih anđela protiv zmaja „priziva istinu da se i kršćani, noseći Božju prisutnost, njegovu istinu i ljubav, suprotstavljaju silama zla koje ponižavaju čovjeka i sprječavaju Božji plan”, stoga „zauzetost svakoga kršćanina tiče se ponajprije njegove crkvene pripadnosti. Svatko, počevši od svoje župe, pozvan je na suradnju koja promiče zajedništvo ispunjeno kršćanskim sebedarjem i dobrom drugoga”. U tom je kontekstu posvijestio, kako je „posebno teško i zahtjevno suprotstavljati se onim zlima koja ranjavaju naše hrvatsko društveno biće, a koja imaju svoje korijene u sebičnosti i zatvorenosti u zemaljsko. Samo iz novoga srca, iz Božjega dara i ljudske čežnje za obraćenjem, može nastati obnovljeno društvo”.
Osvrćući se na jubilej župe, biskup Šaško je rekao: „Prije sedamdeset i pet godina naši su stari izabrali ovo mjesto za crkvu svetoga Mihaela i za kapucinski samostan. Tko je tada, u hladnoći i blatu s tek nekoliko kuća mogao predvidjeti događaje koji su uslijedili? Na to pitanje odgovor je u Mihaelu – Tko je kao Bog. Nadbiskup Stepinac je želio da tu na istoku Zagreba bude moćni zagovornik i pomoćnik, ali također da nas pita, da nas potiče na dobro, počevši od njegova imena. I već su nadolazeće ratne godine pokazale svu potrebu zagovora prvoga Arkanđela”, jer „ako se zaboravi da nema nikoga tko bi bio velik kao Bog, tada je ljudska zajednica u opasnosti nasilja i mržnje, klanjanja idolima i ljudskoj oholosti; tada se gasi ljubav i ljepota življenja, koja je ovdje – uz svu muku i napor – uz pjesmu i ljudsku toplinu otvarala nebo i ulijevala nadu”.
Nadalje je rekao da okolnosti nastanka i razvoja ove župe potvrđuju ljepotu Mihaelova imena. „Sjećajući se početaka i poteškoća, s pravom odgovaramo da je samo Bog po ljudima koji su mu vjerovali mogao ostvariti takvo djelo. Toliko je toga čemu se možemo samo diviti. Spomenimo se samo onih koji su ostavili tragove svoje svetosti, vidljive u duhovnoj povezanosti nadbiskupa Stepinca koji je danas blaženik i svetoga Leopolda Mandića. Dvojica kršćana koji su živjeli kao Božji služitelji, gledajući razornost ljudske umišljenosti. Na njih se nadovezuju skromni i jednostavni oci kapucini, koje je u svojoj duhovnoj oporuci kapucinskoj braći blaženi Alojzije neposredno prije svoje smrti pozvao da grade Kristovo čvrsto djelo, opus stabile, i da budu dobri i vjerni sluge. Ova župa i samostan tomu su govorljivi svjedoci”.
Uime cijele nadbiskupije biskup Šaško zahvalio je kapucinima za njihovu revnost i prokušanu odanost evanđeoskomu djelu. „Neka se u njoj nađu svi čiji je život ovdje izgarao za Krista, vjernike i hrvatsku domovinu: svaki župnik, svećenik, redovnik i redovnica, svatko tko je poučavao, odgajao, bio službenik Božjega praštanja i ljubavi, pratitelj čovjeka u otajstvu radosti i ljudske ranjenosti. Desetljećima je ovdje vidljiva duhovna os koja spaja sv. Leopolda i sv. Lovru Brindiškoga, dajući nam ključ kršćanske mudrosti u prepoznavanju potrebe za Božjim milosrđem, u pomirenosti s Bogom i, s druge strane, u poniranju u Božji nauk. Ti su se uzori preslikavali i u djelovanje ove kapucinske zajednice”, rekao je, te nastavio: „Slobodno smijemo reći da zagrebačka Dubrava bez kapucina nema svoju dušu; ne bi poznavala svoje korijene i oslonce, svoj rast i širenje. I u svojim traženjima ovdje joj je otvoren put povratka u duhovni dom i provjeru novih koraka. Iz svega toga proizlazi ispovijed sigurnosti i pouzdanja da nas Bog, ako se njemu povjerimo, neće ostaviti i s onima koji su ponizna srca nastavlja činiti velika djela”.
Na kraju homilije, u duhu sv. Mihaela istaknuo je kako nas on susreće s pitanjem „Tko je Bog i tko je kao Bog – za mene. Koje mu mjesto dajem svakoga dana, u meni povjerenomu zvanju, u obitelji, u poslu, u susretima? Gdje ga susrećem? Tko sam ja pred Božjim licem? Ima li u mome životu netko ili nešto što je zauzelo njegovo mjesto? Ili možda izbjegavam takva pitanja; a znamo da se s njima moramo susresti”.
Kao vjernici smo tu i stojimo zajedno u svojoj vjeri pred Bogom koji nam je objavio da želi da živimo u radosti Radosne vijesti. Mihael naš život donosi pred Boga koji uspostavlja pravednost ostajući milosrdni Otac; koji je snaga i jakost; smilovanje i lijek našim bolima i svjetlo našim lutanjima. Stoga danas učvrstimo vjeru u Božje anđele. Ako ih pokušamo zanemariti ili ih odmaknuti iz svojih života, time mičemo od sebe puninu života. Jer, anđeli nisu bića za zabavu, prepuštena dječjoj molitvi i mašti, nego istina o stvorenome redu i smislu, o pitanjima od kojih, doduše, nekada želimo pobjeći, ali s kojima nas život suočava i traži naš odgovor, rekao je na kraju homilije biskup Šaško.
Nakon popričesne molitve riječ zahvale svima koju su se utkali u 75 godina župe izrekao je župnik Lipša, a potom je u znak zahvalnosti biskupu uručena slika sv. Mihaela.
Okupljenima se obratio i provincijal fra Jure Šarčević koji je osvrćući se na poveznicu sv. Leopolda i bl. Alojzija s tom župom, podsjetio da je u godini u kojoj je župa povjerena kapucinima, umro sv. Leopold. „Prije nego je započeo proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim, tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije vidovito je proročki pozvao hrvatske kapucine da počnu širiti štovanje sv. Leopolda i dao je prevesti prvi službeni životopis sluge Božjega Leopolda koji je tada izdan u samo osam primjeraka na mesarskom papiru, od kojih je sačuvan samo jedan”. I on je zahvalio svim župnjanima i subraći kapucinima koji su djelovali i danas djeluju u ovoj župi, posebno se spominjući onih preminulih.
Prije blagoslova biskup Šaško još je jednom vjernike ohrabrio da u svakodnevnim teškoćama bilo u obitelji, u hrvatskoj domovini „dok se pitamo kamo to vodi, da uvijek znamo s pouzdanjem reći ‘tko je kao Bog’. On će nas s pouzdanjem voditi i znamo da nas čuva i čini ono što je dobro. Neka nam sv. Mihael prokrči put do toga razumijevanja”.
Euharistijsko slavlje pjevanjem je uveličao župni mješoviti zbor.