Zagreb, (IKA) – Prvoga dana 33. Redovničkih dana koji se 15. i 16. rujna održavaju u Zagrebu, euharistijsko slavlje u crkvi Bezgrešnog začeća BDM u zagrebačkoj Dubravi predvodio je predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. U koncelebraciji je bilo više svećenika redovnika, među kojima i provincijal Hrvatske karmelske provincije sv. Oca Josipa o. Srećko Rimac.
Uvodeći u slavlje uz blagdan Gospe žalosne, biskup je posvijestio kako „Majka poznaje boli, žalosti i znamo da ona nikada neće biti indiferentna prema našim patnjama i našim žalostima. Utječimo se njoj da nas stalno prati na našem putu da nas ni patnje ni žalosti ne obeshrabre ili da blokiraju naš hod prema cilju koji nam je postavljen”.
U homiliji je biskup Križić naglasio kako blagdan Gospe Žalosne dolazi nakon blagdana Uzvišenja Svetoga Križa. Podsjetio je, kako patnja i bol nisu razlozi slavlja, „no križ je puno više od Isusove tragedije. On je Isusova proslava spasenja”. Ukazujući na Isusove riječi „kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi”, istaknuo je kako Isus govori o križu kao svom uzdignuću. „Križ je tako postao znak Isusove proslave, znak s kojim se kršćanin identificira. Isus sam kaže, da netko tko nije spreman na se uzeti svoj križ nije Njega dostojan”, rekao je te postavio pitanje „koliko smo toga svjesni u našem redovničkom životu?”
Nadalje je naglasio kako križ i patnja u Marijinu životu nije nešto što izaziva čuđenje, jer „kako bi ona kao Isusova majka mogla biti pošteđena nečega što bitno pripada životu njezina Sina? Stoga i blagdan Žalosne Gospe nije žalostan blagdan. Radujemo se što je Marija iznijela svoj križ do kraja, što je ostala Bogu vjerna i puna pouzdanja i onda kada je tama prekrivala sve. Križ joj je pribavio titulu Majke Crkve, duhovne Majke svih kršćana”.
U tom je kontekstu posvijestio da je potrebno prihvatiti činjenicu da je patnja ušla u naš život kao Božji plan spasenja i ona ima značenje u životu svakog čovjeka, bez obzira što tu Božju logiku uglavnom ne uspijevamo razumjeti. No, Isusova i Marijina patnja nam poručuju kako patnja ne mora biti nikakva Božja kazna ili znak odbačenosti od Boga, često puta baš obratno, ali i tada je patnja teško dokučiva.
„Zasigurno je i za Mariju patnja bila puna misterija, nejasnoća, nerazumijevanja, i ona je bila samo jedna od nas. Istina je da Bog Mariji kod navještenja nije ništa govorio o patnji, navještaji patnje dolaze kasnije. Vidi se kako je Bog savršeni pedagog. Bog osobu priprema za patnju, ali se osoba mora dati formirati, Bog nikada neće dati patnju bez da dade osnovnu snagu da ju se može nositi. I Marija je pripremana za svoju bol, ona je pripremana da bude majkom svih Isusovih vjernika, zato joj je neophodno iskustvo patnje, jer bez iskustva patnje nema izgradnje autentične ljubavi, nema dostatne sposobnosti razumijevanja patnje drugih, a bez toga ne može se biti prava majka ako nema sućuti. Majka se postaje rađanjem djeteta, a dijete se rađa u patnji, a niti duhovnog majčinstva nema bez patnje”, pojasnio je propovjednik.
Ukazujući na riječi sv. Augustina, posvijestio je kako je „vjera naš vodič i svjetlo u tami patnje”. To je stavio u kontekst Marije: „teška patnja nije za Mariju bila samo nesreća. Na vrhuncu svoje patnje i patnje svoga Sina, ona je dobila novo poslanje: postade Majka Crkve. Da nije bila pod križem to poslanje zasigurno ne bi ni dobila. U tom smislu možemo reći da se u patnji dobivaju najjače poruke”.
Nadalje je posvijestio kako je jedna od potreba čovjeka u patnji da nekome izrekne svoju patnju, da ima nekoga tko će ga saslušati. Patnja se mora izreći da bi se moglo s njom živjeti. Zato ljudi patnje imaju potrebu govoriti o svojoj patnji, k tomu „važno je znati biti blizu čovjeku patnje. Vidimo Isus to stavlja u kriterije vrednovanja i kod Posljednjeg suda”. Biskup Križić je podsjetio i kako patnja pomaže u izgradnji našeg duhovnog bića, čini čovjeka osjetljivijim i osjećajnijim za Boga i za druge. „Patnja možda nameće pitanja koja u drugim okolnostima nećemo sebi nikada postaviti. Tu je prije svega pitanje našeg života kakvog živimo, patnja je granična situacija za čovjeka ona prisiljava na radikalne odluke koje se u životu ne čine često. Patnja ima moć da dovede čovjeka do direktnog razgovora s Bogom”, rekao je propovjednik, te upozorio „ne razgovora o Bogu, nego razgovora s Bogom. Zato se u patnji događa susret s Bogom, koliki su otkrili Boga u svojoj patnji, bolesti. To je ljudski nerazjašnjivo, ali istinito a ova činjenica pokazuje koliko se Bog bori za čovjeka, do zadnjeg časa njegova života”. U tom je kontekstu zaključio homiliju riječima „ono što je sigurno: u našoj patnji Bog nas nikad neće ostaviti same. Važno je da se mi ne udaljimo od njega u našim patnjama”.